Kad žvaka nakon određenog vremena u ustima otvrdne i izgubi okus, naši je ljudi bezbrižno pljunu ne obazirući se gdje će pasti. Mogli bi oni možda žvaku baciti i u kantu za otpatke, ali ovdje nije takav običaj. Pljunuti žvaku na ulicu hrvatska je tradicija poput Sinjske alke, paške čipke, hvarske procesije na Veliki četvrtak ili kvarnerskih zvončara, naše nematerijalno kulturno dobro koje se s velikom pomnjom čuva i njeguje.
Žvake se, istina, čvrsto uhvate i ostanu kao ružna okrugla mrlja na asfaltu, betonu ili kamenu. Za vrućih ljetnih dana se otope i lijepe za potplate sandala i špagerica, ali mi u Splitu sve donedavno smo imali jednoga koji se uspješno nosio s ovom napasti.
Bio je to niži, suhonjav radnik “Čistoće”, skromni i tihi muškarac tužnog...