Ako su neke sumnje i postojale, sada su mahom raspršene: hotel na zadarskoj Poljani Požarišće koji gradi bivši košarkaški reprezentativac Marko Popović s poslovnim partnerima, i koji će potpuno zagraditi susjednu stambenu zgradu, ima uredno izdanu građevinsku dozvolu za rekonstrukciju.
- Za postojeću građevinu izgrađenu na građevnoj čestici broj 10128 izdana je građevinska dozvola za rekonstrukciju. Radi se o rekonstrukciji građevine u postojećim tlocrtnim gabaritima, sukladno Prostornom planu uređenja Grada Zadra.
U postupku su izdane potvrde javnopravnih tijela (HAKOM, tvrtke "Vodovod" i "Odvodnja", Državni inspektorat-Sanitarna inspekcija, MUP-Odjel inspekcije, HEP, Konzervatorski odjel u Zadru i Hrvatske vode) da je glavni projekt izrađen u skladu s posebnim uvjetima, kao i pozitivnog mišljenja Javne vatrogasne postrojbe o mogućnosti izvršenja učinkovitoga gašenja i evakuacije – odgovorili su nam iz gradskog Ureda za graditeljstvo.
Dakle, rekonstrukcija u postojećim tlocrtnim gabaritima, a u stvarnosti nova zgrada na starom mjestu. Ovdje očito nije riječ, niti je bilo potrebno raditi, faksimilnu rekonstrukciju, ali je svejedno zanimljivo koliko je pojam rekonstrukcije elastičan u zakonskim interpretacijama. Jer na Požarišću se gradi potpuno nova zgrada, a stara je potpuno uklonjena.
I pritom se ne radi rekonstrukciji stambene zgrade, što je stara bila, nego o prenamjeni stambene u poslovnu. Smisao rekonstrukcije se dakle dvostruko izigrava, osim ako je ne shvatimo kao ”rekonstrukciju”.
Drugi problem, koji je izazvao najviše nezadovoljstva kod naših čitatelja, jest razmak između budućeg hotela i susjedne stambene zgrade.
Hotel se, prema izdanoj dozvoli, treba podići na istom (tlocrtnom) mjestu gdje je bila stambena zgrada koja je, podsjećamo, također bila priljubljena uz susjednu stambenu zgradu arhitekta Božidara Rašice, i izgrađena tijekom poslijeratne obnove Zadra. Ispravnije je zato reći da se nova zgrada zalijepila uz dvije stare stambene zgrade, a tu već dolazimo do trećeg problema.
Naime, naš prošli tekst o gradnji hotela na Požarišću izazvao je malu raspravu na društvenim mrežama između Jurice Vučetića, poznatog po svom zalaganju za turističku revalorizaciju talijanskih bunkera na području Zadra, i profesorice Antonije Mlikote, koja je doktorirala na poslijeratnoj obnovi Zadra.
Uglavnom, Mlikota tvrdi da je zgrada koju je Grad prodao Popoviću za hotel, kao i njena ”blizanka” u susjedstvu, trebale biti srušene kroz proces obnove Zadra. Od toga se privremeno odustalo, jer stanare nisu imali gdje smjestiti, a kad su se oni u nekom trenutku iselili, lokalna vlast je derutnu kuću liferovala za nešto više od 200 tisuća eura.
Dakle prodala, umjesto da je nju i njezinu ”blizanku”, makar je trebao otkupiti, uklonio, te na njihovom mjestu formirao novu urbanu vrijednost - mali trg ili pjacetu - koji bi uz javnu imao i funkciju dnevnog boravka za stanare okolnih objekata.
Ovako je Poljana Požarišće, deformirana ratnim posljedicama i grijehom propusta, ostala prostorno neartikulirana, štoviše, dodatno je uneređena dozvolom za izgradnju hotela. Još gore, nova svinjarija u centru ovdje se potvrđuje kao tipičan ”role model” zadarske vlasti u interpretaciji povijesnoga grada: kao kombinaciju divljeg parkirališta, skladišta za obližnje ugostiteljske objekte, zapuštenih zelenih površina i vrlo vjerojatno nove zone za monetizaciju, odnosno privatizaciju javnih površina za potrebe budućeg hotelskog objekta.
Gradska je uprava tako po tko zna koji put ”za šaku Judinih škuda” žrtvovala ono do čega tobože najviše drži, neprocjenjivo vrijedan prostor u povijesnoj jezgri (sjetimo se slučaja ”Ledane” i Perivoja kraljice Jelene), kojeg je nepovratno obezvrijedila, svjesno uništila, dakle napravila sve suprotno od onoga zbog čega tijela javnih vlasti po definiciji postoje i čime bi se trebali baviti na korist svih građana.
Nisu Marko Popović i njegovim poslovni partneri za to nimalo krivi. Oni su samo, kao i mnogi drugi ”pravi Zadrani” i "zadarska dica", vođeni pohlepom namirisali krv i siguran profit u beskrupuloznoj eksploataciji i devastaciji vlastitoga grada.
Ključni krivci za ovaj prostorni zločin, oni koji su im to omogučili, sjede u gradskoj upravi i predvodi ih Branko Dukić (HDZ) čija administracija ni nakon sedam godina vlasti nema ama baš nikakvu ideju ni viziju kako revitalizirati život u povijesnoj jezgri. I kako zaustaviti da se najvrjedniji prostor Zadra pretvara u ono što većim dijelom godine nažalost jest: filmska kulisa za niskobudžetne horor filmove.
Četvrto, a možda i prvo, kako ovakav objekt može dobiti "pozitivno mišljenje Javne vatrogasne postrojbe Zadar o mogućnosti izvršenja učinkovitog gašenja i evakuacije"?! Stvarno treba imati muda za potpisati ovakvo mišljenje!
Zar JVP Zadar živi na Marsu, a ne u Zadru? Kako navalna vozila mogu ući u Varoš? Helikopterom? Ili računaju na kanadere...
Ne daj bože da se ikad dogodi, ali zamislite požar u novom hotelu ili susjednoj stambenoj zgradi? Papir svašta trpi, ali – nedajbože da se ikad dogodi! – koji propis može procijeniti posljedice požara u situaciji gdje su dvije susjedne zgrade udaljene jedna od druge na manje od dva metra, a pristup vatrogascima je ograničen? Znači li to da, u slučaju požara i stradavanja, račun za štetu treba ispostaviti vatrogascima?
Gradska uprava se stoput može pokriti papirima da je sve ovo što se događa na Požarišću po slovu zakona, ali to apsolutno ne znači da je to dobro, ispravno i korisno za grad i njegove građane.
Nitko nije protiv boutique hotela u povijesnoj jezgri, ali ne na mjestima gdje će donijeti više problema i nereda nego koristi za zajednicu. Taj će hotel sutra sigurno morati imati neku kuhinju, a to znači i dimnjak. Vidjet ćemo kako će stanari na to reagirati...
Peto, kod ovakvih slučajeva uvijek se treba zapitati kako bi nam izgledao Grad da nema konzervatora. Treba li bogu zahvaljivati što ih imamo ili boga moliti da ih nemamo?
Okej, oni su dali suglasnost da se na tom mjestu može izvesti rekonstrukcija u postojećim gabaritima. Ali, braćo i sestre konzervatori, zar vam povijesni kontekst ništa ne znači? Zar vam prenamjena zgrade ništa ne govori? Zar niste u stanju shvatiti urbanističku logiku prostora?
Zar niste u stanju, mimo formalnog ispisivanja konzervatorskih uvjeta, sugerirati Gradu, gradonačelniku Dukiću ili kome bilo da je taj prostor trebalo sačuvati za građane, za stanovnike, a ne svaku tlocrtnu fleku bespogovorno pretvarati u profitne sadržaje? Baš konzervatori, ako nitko drugi, trebali bi biti prvi na braniku očuvanja i podizanja kvalitete života na Poluotoku, a koliko im je do toga uistinu stalo, vidimo i na ovakvim primjerima.
Kad hotel profunkcionira, pa onda dođe kuhinja, dimnjak, pa svakodnevna dostava, kamioni, automobili, pa glasni gosti, terasa ispred hotela... imat ćemo još više nezadovoljnih susjeda koji će razmišljati, ako se već nisu domislili, o prodaji stana na Poluotoku i preseljenju negdje gdje je život mirniji, zapravo normalniji, ili o pretvaranju svog stambenog prostora u apartman, nastavljajući tako galopirajuću turistifikaciju povijesne jezgre, iseljavanje stanovništva, smanjenje kvalitete života, demografsku bijelu kugu...
I tko će im na tome zamjeriti?