Nekako s proljeća sjetimo se da oko nas raste puno lipih zelenih stvari, ugodnih ne samo oku nego i nepcu. Odlazak na tržnicu pretvara se u uživanje svim čulima u mladom proljetnom povrću, voću i začinskom bilju, nostalgično mirišemo, pipkamo i potajice kušamo svo to obilje izloženih prodova... i grintamo. Kakve su ovo cijene, kud ovo sve ide? a da ne govorimo o tome da više nije ni za vjerovati svakoj kupravendi koja nas nutka svojim zelenim asortimanom. Teško se ne zapitati je li uopće iz njenog vrta i čime ga je sve potpomogla da joj uspije tako u punom sjaju. Nemojte nas pogrešno shvatiti, veliki smo obožavatelji pazara i pazarića i sveg onog blaga koje se tamo nudi, no ovom pričom namjera nam je sugerirati da bismo se, nekako s proljeća, ako ne i češće trebali prisjetiti i onog zaboravljenog voća i povrća. Divljeg.
Upravo takvo, divlje, u središtu je pažnje cijele jedne Facebook zajednice, grupe Zdrava Trava koja je od svog osnutka 2016. godine prikupila preko 15 i pol tisuća pratitelja, a i nama je neiscrpna riznica nadahnuća za kužinavanje, ali i spoznaja o vem tom zelenom bogatstvu pored kojeg prolazimo kao da ne postoji. Zdrava Trava je, reći će vam njena osnivačica Neda Bopsić iz iz Vinjerca, malog mjesta na poluotočiću u jugoistočnom dijelu Velebitskog kanala, autorska kulinarska stranica čija je posebnost uključivanje samoniklog jestivog bilja u recepte za jela.
- Zdrava hrana okuplja poveću grupu ljudi različite dobi, znanja, sklonosti, iskustava i obrazovanja, ali zajedničke sklonosti upoznavanja jestivog aspekta samoniklog bilja. Živimo u kraju bogate tradicije sakupljanja i konzumacije jestivog samoniklog bilja, a proljeće budi, oživljava zanimanje za njih. Nekada je to bila potreba, danas je zapravo hobi. Sakupljanje jestivog divljeg bilja vezano je uz boravak u čistoj prirodi, vesela druženja, rekreaciju - priča nam osnivačica grupe i dodaje kako nema godišnjeg doba koje nije bogato samoniklim jestivim biljkama, ali nam je proljeće proljeće nekako ipak najdraže za takve aktivnosti.
Pitamo je što motivira članove ove sad već respektabilno brojne zajednice na istraživanje bogatog svijeta našeg autohtonog samoniklog jestivog bilja.
- Motivi su različiti; neki su oduševljeni produženim danom i toplinom sunca, neki se sjete proljetne detoksikacije, mnogi žele prije ljeta i kupaćih kostima smršaviti, ima tu i gurmana koji samo što ne čuče iznad sparožine ne bi li prvi ugledali šparogu, mnogima se probudi znatiželja i žele spojiti ugodno s korisnim pa naučiti prepoznati jestivo bilje dok rekreativno planinare u grupama... A zašto ne i uštedjeti?! Pod uvjetom da poštujemo etiku branja samoniklog jestivog bilja i ne beremo po tuđim terenima bez dozvole vlasnika ili po zaštićenim rezervatima i parkovima prirode, ovo je posve besplatna hrana - navodi Neda te ističe kako je trend povratka prirodi te života, pa i hrane u skladu sa njom sve prisutniji ne samo kod nas, nego i u cijelom svijetu.
Pitamo poznavateljicu samoniklih delikateasa da nam preporuči par biljčica koje su upravo u stađunu i načine za slasno ih pripremiti, a ona samo niže delicije...:
- Ima par proljetnih tradicionalnih jela obale i otoka vezanih uz proljeće i još uvijek u živom sjćanju stanovnika – šparoge i bljušt (kuke); mišanca (svakober); gorko zelje na lešo, maneštrun sa koromačem... Maneštrun je jelo na žlicu i redovito uključuje neku od zrelih mahunarki – grah, leću, sikiricu ili čičvardu, ali ono što mu zaprvo daje okus su samonikle jestive biljke – najčešće koromač i divlji luk, ali često i kiselkasti štavelj. Sve su to proljetne biljke, a neke su i usko povezane sa Uskrsom.Gorko zelje, (to su kostriši, žutenica i maslačak) su bili servirani na Posljednjoj večeri. Posebna priča je mišancija. To nije obična mješavina svih jestivih proljetnih biljaka. To je umjetnost - zaključuje naša sugovornica pa iako dijelimo obožavanje prema mišanci(ji) ipak molimo za malo pojašnjenje zašto je naziva umjetnošću.
- Kao i svaka druga umjetnost zavisi od talenta i iskustva umjetnika. Majstori mišance izaberu put jutarnje šetnje vođeni intuicijom, znanjem o tome kada je pala zadnja kiša, gdje su zavjetrine od bure što je nedavno solila, koje se jestive biljke međusobno slažu, nadopunjuju okusom i podjednako se dugo kuhaju do idealnog okusa... Oni imaju nadprosječno razvijena čula vida, opipa i mirisa. Ne hodaju pogrbljeno kao Gargamel dok traži Štrumpfove ili kao gljivari u tihom lovu. Majstori mišance imaju sposobnost gledanja na sve strane kao puževi kada ispruže rogate oči i svakim posebno kruže okolinom - objašnjava nam pa je pitamo da savjetuje manje iskusne što sve ide u mišanc(iju)u.
- Osnovu proljetne mišance čine kostriši, divlji luk i koromač. Tu osnovu nadopunjuju umjetnici mladim jestivim izdancima biljaka izbor kojih zavisi i od izabrane rute jutarnje šetnje. To mogu biti na primjer pušine (Silene); lukolisna kozja brada; bršaka; crkvina; divlja blitva, loboda, ljepljiva broćika... - broji Neda svoje zdrave i ukusne zelene adute. Neizbježno, pitamo je treba li se nekih biljaka koje su u fokusu njene Facebook zajednice ipak kloniti.
- Nema opasnih, škodljivih samoniklih jestivih biljaka. Tu nema i ne smije biti dileme. Ili je jestiva, odnosno nutritivno korisna, funkcionalna hrana i podržava naše zdravlje ili uopće nije hrana. Nisu opasne jestive samonikle biljke nego neznanje. Događa se da se neki neodgovorni glupan pohvali javno kako je pojeo neku biljku koju ne poznaje i "još je živ“. Tu metodu učenja ne preporučujem. Ne preporučujem ni učenje iz mojih Facebook objava, stručnih knjiga i fotografija. To jesu korisne i vrlo zanimljive informacije kada već imamo neko osnovno iskustvo, ali pravo znanje identifikacije jestivog divljeg bilja možemo ipak steći samo uz iskusnog poznavatelja koji će nas na terenu uživo podučiti, a ako imamo sreće i skuhati nam nešto fino - isriče urednica popularne Facebook stranice pa je pitamo za koji savjet o kuhanju pronađenog zelenog blaga...
- Mogućnosti su velike. Ne moramo se oslanjati samo na tradicijsku hranu nastalu zbog siromaštva, no zbog toga ne i neukusnu. Od samoniklog jestivog bilja sa samo malo više znanja, mašte i kulinarskog iskustva možemo napraviti čudesne delicijeNeke biljke čak ne moramo ni skuhati, one čine izvrsnu salatu. Besmrtni savjet šjore Jeke iz Ravnih Kotara kada sam ju upitala kako jesti divlju rikulu. Rekla je: "Ako imaš zube, grizi!" - zaključuje Neda Bopsić a mi vam toplo preporučujemo da zavirite u njen svijet jestivog samoniklog bilja, kako virtualno, putem ove Facebook stranice, tako i u praksi.
Knedle od jabuka s divljim nevenom
Divlji, odnosno poljski neven, Calendula arvensis je mali rođak iz toplijih krajeva velikog, poznatijeg vrtnog nevena - Calendula officinalis. Kod nas je slabije poznata upotreba tih latica koje će obogatiti jelo lijepom bojom i diskretnim, ugodnim mirisom. Ove knedle mogu biti desert, prelivene bilo kojim od slatkih umaka, pa čak i u vajnšatou, a mogu poslužiti kao izvrstan prilog mesnom jelu, posebno ako ima i dobro začinjenog šuga.
Sastojci:
3 velike jabuke, po mogućnosti manje sočne
po 1 velika puna žlica sitno narezanih svježih ili po pola žlice suhih latica nevena, listova kadulje i listića majčine dušice.
3-4 vrhom pune žlice gtlatkog brašna
Jabuke krupno naribajte i procijedite bez gnječenja. Dodajte dobro usitnjene samonikle biljke pa postepeno dodajte brašna dovoljno za gusto, ljepljivo tijesto. Vlažnim rukama oblikujte kuglice pa ih skuhajte u većoj količini dobro posoljene vode kojoj ste dodali i malo ulja koje će ih obložiti kad isplivaju na površinu pa neće biti ljepljive kada ih izvadimo.
Poslužite ih sa slatkim ili slanim umakom, fine su tople i hladne.