Otkad je usvojen Zakon o zaštiti životinja, a ima tomu gotovo godinu dana, ne prestaju kritike na njegov račun. U hrvatsko je zakonodavstvo unio europske standarde u mnogim odredbama, no pitanje je koliko su ti standardi "zaživljivi" na našim prostorima. Stroga je zabrana usmrćivanja napuštenih i izgubljenih životinja, a uglavnom je riječ o psima i mačkama, zadala mnogo glavobolje čelnicima gradova i općina i njihovim predstavničkim tijelima.
Država je, naime, "oprala ruke" od skrbništva nad napuštenim, neželjenim, odnosno nekontrolirano razmnoženim životinjama i obvezu trajne brige o njima prebacila do udomljenja ili prirodne smrti na pleća lokalne samouprave. Imućniji gradovi i općine koji otprije imaju skloništa za životinje i gdje je općenito razvijenija svijest o zaštiti kućnih ljubimaca taj će teret lakše nositi. No, što je s onima čiji su proračuni tanki poput "plave zadaćnice" pučkoškolaca?!
Ovo je neodrživo
Zavapio je nedavno Ivan Penava, vukovarski gradonačelnik, kako troškovi dnevnog boravka napuštenog psa u skloništu premašuju 30 kuna, i to bez PDV-a, dok je istodobno topli obrok korisnika pučke kuhinje ravnih 17 kuna. No, ne skanjuje se nad tim apsurdom samo vukovarski poteštat. "No kill zakon" izazvao je pravu lavinu nezadovoljstva i u Šibensko-kninskoj županiji, ne zbog toga što su (grado)načelnici s kojima smo razgovarali mrzitelji napuštenih životinja i/li zagovornici njihove eutanazije, već stoga što općinski i gradski proračuni dugoročno ne mogu podnijeti toliki izdatak.
– Taj se zakon može podvesti pod onu narodnu: "Vidila žaba da se konji potkivaju, pa digla nogu i ona." Eto, baš tako sam rekao i na Skupštini zajednice općina na kojoj je bio prisutan i Luka Oman, najgorljiviji zagovornik aktualnog zakonskog rješenja koje je, po mome mišljenju, nakaradno. Općini Bilice ponuđen je ugovor ovlaštene tvrtke "As-Eko" koja se bavi zbrinjavanjem napuštenih životinja. S PDV-om iznosi nešto više od 26 tisuća kuna, s time da je to samo paušal. Svaki izlazak na teren po nezbrinutom psu ili mački, bilički bi proračun koštao dodatnih 980 do 1500 kuna. Ugovor nisam potpisao, nego sam ga proslijedio nadležnom Ministarstvu upravo zbog tog paušala iz članka 2. I s ministrom Tomislavom Tolušićem sam o tome razgovarao i skrenuo mu pozornost da je takvo što neodrživo – eksplicitan je Josip Čaleta Car, bilički načelnik.
Da se ne bi krivo razumjelo, smatra se velikim ljubiteljem životinja i protivnikom zlostavljanja, zapuštanja i eutanazije ljubimaca. I sam je, veli, ponosni vlasnik zlatnog retrivera Pavla s kojim dijeli dom i smatra ga članom obitelji.
A što je sa socijalom?
– U ovom momentu zaboravljati na socijalnu dimenziju građana, a okretati se rigoroznoj zaštiti životinja zato što to Oman smatra neophodnim je – suludo. E, kad bi to bio jedini apsurd... Nije, doduše, loša ideja čipiranje pasa lutalica, ali tko bi trebao provjeravati je li napušteni pas čipiran ili nije – možda ja ili moj djelatnik?! Tko je obučen za taj posao?! Pa našem se komunalnom radniku ne dopušta košenje trave "pelaricom" ako za njegovu obuku i certifikat iz proračuna nismo platili dvije tisuće kuna, a kamoli provjeravanje čipova! To su enormne cifre! Uklanjanje pregažene mačke nas košta 2000 kuna, a opremanje svih prvašića sa zadaćama i pernicama 20 tisuća kuna. Ekvivalent je 10 pregaženih mačaka. Samo zlonamjernici i zlobnici će me krivo shvatiti – izričit je Čaleta.
Ni prominski načelnik Tihomir Budanko nije oduševljen spomenutim Zakonom. Strahuje, priznaje, od svakog psa lutalice na području svoje općine jer je to udar na ionako skromni proračun. Donedavno se za tu namjenu godišnje trošilo 20-ak tisuća kuna, no sada je trošak višestruko veći. Za isti broj nezbrinutih ljubimaca trebalo bi, kaže, "iskeširati" 100 tisuća kuna, a to je svota od koje se Prominjcima doslovno ježi koža. Ogorčeni su na ljude koji se rješavaju kućnih ljubimaca ili neželjenog okota "istovaranjem" iz auta u šumu kod Brljana ili na potezu od Oklaja prema Kninu.
– Ni jedan od tih pasa nije čipiran jer se, u protivnom, vlasnik brzo pronađe. Uvjeravam vas da se na ovo područje ciljano dolazi tko zna odakle samo zato da bi se neodgovorni i nehumani vlasnici riješili neželjenih pasa i mačaka. Time odgovornost i trošak prebacuju na naš proračun, a posredno i na žitelje naše općine – nezadovoljno će Budanko.
Omča oko vrata
Ništa nježniji u ocjeni Zakona nije ni Josip Begonja, gradonačelnik Drniša. Nazvao ga je "omčom oko vrata".
– Do sada smo u proračunu za tu namjenu predviđali oko 70 tisuća kuna. Sada je svota "skočila" na 120 tisuća kuna i to se čini nedovoljno, a upravo toliko smo ove godine izdvojili za kupnju školskih udžbenika zajedno s mapama i priborom za likovni odgoj naših 118 osnovaca.
I drniški se poteštat referirao na riječi vukovarskoga kolege Penave o trošku od 37 kuna, koliki su dnevni izdaci za zbrinjavanje jednog psa zatečenog u skitnji na području neke općine ili grada. U slučaju "As-Eka" cijena je, ističe, puno manja nego u drugim županijama.
– Naš je "As-Eko" umjeren u cijenama. U susjednim je županijama skuplje. Izlazak na teren ovlaštenih osoba, međutim, svugdje košta otprilike 300 kuna, hvatanje životinja dodatnih 500 kuna, kastriranje i čipiranje izdatak povećava za još par stotina kuna, a kad u sve to uračunamo dnevne troškove do udomljenja, ispadne svota od koje hvata nesvjestica. A što ako se pas ne udomi? Odgovor je vrlo jednostavan – iz proračuna će mu se plaćati "papica" do prirodne smrti. Nije to više mjesec ili dva – nego idućih 7, 10 ili 14 godina!
Drniški gradonačelnik prilično je skeptičan i kada je riječ o sveopćoj primjeni odredbe o čipiranju pasa.
– Možete misliti koliko će na tu zakonsku obvezu "trznuti" umirovljenik iz Štikova čija penzija nije veća od 2000 kuna – rezignirano je zaključio.
Masovno ih ostavljaju
Kninski gradonačelnik Marko Jelić, pak, potvrdio nam je da je Grad donio Pravilnik o obaveznoj sterilizaciji pasa i mačaka, sve kako bi koliko-toliko doskočio enormnim troškovima koje nameće Zakon o zaštiti životinja. Oko 100 tisuća kuna za kninske prilike nije malo.
– O tome smo obavijestili građanstvo, a opremili smo i komunalne redare kako bi samostalno mogli provjeriti jesu li kućni ljubimci koje zateknu na gradskom području čipirani ili nisu. Radimo i na edukaciji vlasnika, kako bi odgovorno brinuli o svojim ljubimcima. U prostornom planu predvidjeli smo gradnju skloništa za napuštene životinje jer se borimo sa specifičnim problemom – na kninskom se području masovno ostavljaju psi i mačke. Projekt kanimo realizirati u suradnji sa susjednim općinama koje imaju slične poteškoće. Istina je da će nam proračunska izdvajanja za skrb o kućnim ljubimcima biti podjednaka, ali ćemo makar uposliti nekoliko ljudi – najavio je Jelić.
Zauzeo se za rigorozno serijsko kažnjavanje vlasnika pasa i mačaka kojima je skrb o ljubimcima nepoznat pojam i koji takvim ponašanjem indirektno prazne gradski proračun.
Ima li tome kraja?
Da ni općinama uz more nije lakše, reći će Marko Grubelić, tribunjski načelnik. Najlakše je, ocijenio je, upravljati državom donoseći zakone koji rasterećuju državni proračun, a opterećuju jedinice lokalne samouprave.
– Kad potegnemo paralelu s poreznim rasterećenjima, prošle godine su vrijedile takozvane kompenzacijske mjere, kako ih je nazvao ministar Zdravko Marić. Ove će se godine opet dirati u općinski proračun jer se po drugi put smanjuje porez na promet nekretninama, što nam je prihodovna stavka važnija od poreza i prireza na dohodak i svih komunalnih doprinosa i naknada. Sad još Zakon o zaštiti životinja... Ima li tome kraja?! Na račun Općine Tribunj zadnji račun za zbrinjavanje štenaca iznosio je 15 tisuća kuna. Mogli smo te novce potrošiti za stipendije! Razumijem motive udruga za zaštitu životinja, ali zar tu obavezu ne bi trebala preuzeti država?! Bavimo se pisanjem obrazaca, obrazloženja, izvještaja i raznoraznih pismena ministarstvima jer nam je tako zakon naložio, umjesto da se bavimo egzistencijalnim pitanjima i vođenjem općine. U konkretnom slučaju, moram brinuti o šest pasa koje je netko odbacio znajući da će za njih ionako platiti Općina. Uklanjanje pregažene mačke na cesti košta nas dvije tisuće kuna, a jedan tim hitne medicinske pomoći koji pet sati osigurava zdravlje ljudi na javnom događaju – tri tisuće kuna. Gdje je tu logika?! Na kraju ispada da veća prava imaju životinje nego ljudi – ojađeno je zaključio Grubelić.
Kako je u Šibeniku?
Grad Šibenik je s tvrtkom "As-Eko" potpisao ugovor "težak" 800 tisuća kuna, no koncesionar je, napominje Mladena Baran-Jakelić iz Ureda gradonačelnika, osim obveza direktno vezanih uz Zakon o zaštiti životinja, preuzeo i spektar drugih poslova, poput larvicidnog tretiranja komaraca, dezinsekciju javnih površina, proljetnu i jesensku deratizaciju te uklanjanje uginulih malih životinja s javnih površina.
Tvrtka 'As-Eko': Ljudi, ugledajte se na Nijemce
Tvrtka "As-Eko" u svom skloništu u Industrijskoj zoni Podi trenutno brine o 120 pasa. Iako su uredno cijepljeni, čipirani i pod stalnom veterinarskom zaštitom, rijetke uspiju udomiti na šibensko-kninskom području, što je, ističe Damir Vrvilo, direktor tvrtke, veliki problem. "As-Eko", naime, ima 128 registriranih mjesta, pa su kapaciteti za smještaj pasa gotovo popunjeni.
– Ljudi se odlučuju za kupnju pasa s pedigreom i nemalo ih je za to spremno platiti i po tisuću eura, umjesto da kod nas potpuno besplatno izaberu mješanca koji je već cijepljen i čipiran. Doista imamo dobre pse, a to najbolje znade jedna od njemačkih udruga za zaštitu kućnih ljubimaca s kojom odlično surađujemo. Naše pse rado udomljuju Nijemci. Iz Udruge po njih dolaze svojim kombijem, a psi, nakon veterinarskog pregleda, dobivaju ovjerene putovnice s kojima prelaze državnu granicu. Sve je to gratis – kaže Vrvilo.
Novi Zakon o zaštiti životinja, dodaje, nije unio veće promjene u poslovanje "As-Eka" koji status "No kill" skloništa ima od 2011. godine. Tvrtka sa svojih 11 zaposlenika normalno posluje zahvaljujući godišnjim ugovorima s brojnim općinama i gradovima. U protivnom bi, unatoč spektru usluga, teško opstala.
– Riječ je o djelatnosti u kojoj otvaranje skloništa naprosto nije isplativo. Početna investicija je visoka, a zakonodavac je propisao brojne kriterije. Sklonište, tako, mora biti udaljeno najmanje pola kilometra od naselja i imati kompletnu infrastrukturu, struju i vodu... Traži se i određeni broj boksova precizno definiranih dimenzija. Da neki grad ili općina sklonište dobiju gratis, opet bi im bilo neisplativo jer se samo za hladni pogon godišnje treba izdvojiti između 600 tisuća i milijun kuna. Samo hrana nas mjesečno dođe 12 tisuća kuna, a tome valja dodati vozila, plaće radnika, veterinarsku zaštitu...
Direktor "As-Eka" pobornik je rigoroznijeg kažnjavanja neodgovornih vlasnika pasa koji napuštaju svoje ljubimce ili se o njima ne brinu. Zagovara temeljitiju kontrolu mikročipiranja jer je to, ističe, način suzbijanja tolikih negativnosti u domeni skrbi o životinjama.
Knin: E da je te kune dati Pučkoj kuhinji...
Na kninskim ulicama nismo vidjeli pse lutalice iako smo cijelo jutro "patrolirali" Kninom koji je, kako nam je gradonačelnik Jelić kazao, izabrana destinacija za one što se žele riješiti vlastitih kućnih ljubimaca. Nenajavljeni smo svratili i do Caritasove pučke kuhinje u kojoj se dnevno skuha 88 obroka najpotrebitijim Kninjanima, a 30 dostavi po Kninu i okolnim naseljima. Miroslav Petričević, voditelj Pučke kuhinje, nije ni trebao odgovoriti na pitanje kakav bi obrok siromašnima mogle skuhati njegove kolegice da iz bilo kojeg izvora po korisniku dobiju 37 kuna. Izraz lica govorio je više od riječi. Očito je da takav scenarij spada u zonu znanstvene fantastike.
U kninskoj gradskoj upravi, pak, nismo dočekali susret s Marijem Ćaćićem, Jelićevim zamjenikom, kojega smo, budući da je gradonačelnik otišao na godišnji odmor, uz ostalo nakanili pitati koliko se iz gradskog proračuna Knina godišnje izdvaja za pučku kuhinju. Čekali smo ga dva puta po pola sata, a onda zaključili da je dogradonačelnik jednostavno – prezauzet.