StoryEditorOCM
Županijakako to, kako to

U Rogoznici se gradi sve više kuća, a Rogozničana sve manje?! Mještani tvrde da iza svega stoji građevinska mafija

Piše Zdravko Pilić
16. listopada 2022. - 21:02

– Ode su van prije bile male kamene kuće, jedva da su zauzimale dvadeset kvadrata, a u njima se znalo tiskati i po sedmero, osmero, devetero svita, familije su bile sve s puno dice. A danas, danas je sve skroz obratno! Puste kuće svugdi, a u njima nigdi nikoga! – ljudikamo na rogozničkoj rivi s 85-godišnjim, ali još uvijek dobrodržećim mještaninom Antom Lovrićem, koji je prekrasan listopadski dan babljeg ljeta iskoristio da dade još jednu ruku laka na svoj stari drveni kaić. S kojim je, u samo tri metra i osamdeset centimetara dužine, on znao sisti svoju gospođu, pa bi zajedno, s Tomosom četiri, u toj orahovoj ljusci oni zapasali put Žirja, najudaljenijega šibenskog otoka, dalekog 16 nautičkih milja. Trajao je taj put satima, a danas, za to isto vrijeme, stotine i tisuće kilometara udaljeni vlasnici u Rogoznicu, svojim brzim autima i gliserima, vlasnici vila, kuća i apartmana dolaze učas posla sa svih strana bivše Jugoslavije, Europe.

image

Ante Lovrić

Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

– Nema tog jezika koji se u Rogoznici ne može čut! Hrvatskog još i najmanje – dobacuje nam jedan od ribolovaca, koji dolaze čak iz Primoštena ujutro na rogozničku rivu loviti špare i ušate – koje Šibenčani, inače, zovu oćade – i to, bome, baš lipe bokune od petnaest-dvadeset deka, pa čak i kvarta, dušu dale za gradele. Rogoznica je uvik bila ribarsko misto, jače od Primoštena.

– Ko to gradi? Domaći? Misliš na Rogozničane? Oni prodaju zemlju, ali malo grade. Grade oni koji vladaju svitom! – veli nam jedan raspoložen za razgovor.

– Tko, Amerikanci? – pitam sad ja, i odmah dobivam odgovor:

– Ma šta Amerikanci, ka da oni vladaju sviton. Novci vladaju, svugdi, pa tako i u Rogoznici. Oni grade! Novci! Europa je bogata, ima novaca, a mi imamo lipotu. I to na svega par sati vožnje od Münchena, Beča, Budimpešte, Praga. I ko te pita pošto je, samo daj! Kako u Rogoznici, tako i u Primoštenu, svugdi.

– I to nisu kuće, to su neboderi! – pridružuje nam se u priči Damir Tosti, Primoštenac na privremenoj ribičiji u susjednom mistu.

image

Damir Tosti
 

Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

Građevinska mafija

– Ja pretpostavljam da to najviše gradi građevinska mafija! – veli Damir, a mene zanima kakva je to građevinska mafija. Ta operira s miješalicama za beton, umjesto s pištoljima?

– A e! Oni imaju nelegalnu lovu, provuču je kroz mišalicu, pritvore u zemlju, teren i beton, i onda kad izgrade objekte, opet u lovu. I evo je, friško oprane, zna joj se porijeklo imovine, može di oće, kud oće. Nema te mašine za pranje koja će bolje oprat novce od građevinske mišalice! – veli Damir i pokazuje na cijelo brdo što je niklo preko puta stare Rogoznice, nekadašnjeg otoka, koji je postao poluotok.

– Sve puno! A tako je i u Primoštenu, isto manje-više. Da se mene pita, ja bih to zabranio, ali me se ne pita. Pita se neke druge, a ako se i ne pita, svi dobiju dozvole, prije ili kasnije! – recitira nam Damir ono što je postala domaća "Svakidašnja jadikovka".

Jer statistika kaže da Rogoznica postaje sve veća, da je u njoj 7340 "stambenih jedinica", ali da je Rogozničana u Rogoznici sve manje. Samo ih je 2190 stalnih stanovnika, pa ispada da na jednog Rogozničanina dođe 3,5 kuća. I da se iz dana u dan grade i nove. Pa će ih biti sve više i više. Jer 44 posto stanovništva Rogoznice starije je od 60 godina, mlađih od 20 godina je 13,9 posto, dok je djece do četiri godine svega 3,8 posto. To oće reć da danas u Rogoznici na dvije tisuće stanovnika ima svega 80-ak mališana, pa je na ulici čak i statistički teško naletjeti na djecu. Zato i ne čudi što se za dvoje mališana koji su se igrali na ulici brzo ispostavilo kako nisu domicilni, nego su – mali Česi. Čak nam je i jedna od dviju gospođa koje su ih čuvale – obje iz Praga, s tim da je jedna i rodom iz Rogoznice, ali nije htjela pred kamere – kazala kako je novootvorena velika trgovina "Plodina" ispred mista primjerenija ulazu u Prag nego u ono što je nekoć davno bilo malo turističko misto. A danas je turistički megalopolis, koji ljeti naraste nekoliko puta, u kojem je nemoguće naći parking, u kojem se čeka red za kupiti kruh i mlijeko.

image
Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

– Nekoliko puta? A čujte, prije neki dan je objavljeno u novinama da je više od sedam tisuća stambenih jedinica. Neka je u svakoj samo troje, to vam je više od 20 tisuća ljudi. To vam je, dakle, deset puta više, to sve naraste i uskvasa. Ali, da se mi ne lažemo, tako je i u Splitu, di sam ja doša prije 50 godina, ja mislim da u Varošu nije ostalo još deset-petnaest posto ljudi od onda koji su tamo živili. Ostalo je par obitelji starih Splićana, koji tamo još žive, sve je drugo otišlo u turizam, iznajmljivanje, prodalo se. Tako se i ona stara Rogoznica duplo smanjila u odnosu na ono vrime, mladosti nema i teško da će je i biti. Jer ode je za turizam izvrsno, ali je za živit teško. Riva se uredila, puno je lipša, ali je domicilnima bila i draža kad je bila neuređena jer je sada smanjen broj parking mjesta. Ja iman kuću ode blizu, u Rogoznici, i kantu za nju plaćam duplo više nego u Splitu, di živim, a ode dođem na starinu. Ode za kantu 50-60 kuna, plus pražnjenja, a u Splitu 30-40 po kvadraturi. Ode vam je liti parking 12 kuna na uru, prva zona, druga je osan, ako nemate povlaštenu kartu da živite, pa van je jeftinije, ali opet morate platit, a niko vam ne garantira da ćete nać misto. Znači, ode se može živit jedino ako živite od turizma, inače nema nikakve druge perspektive. Nešto više mlađeg svijeta ima jedino u Kobiljaku, gdje su nakon rata došli Hrvati iz BiH – iznosi pomalo paradoksalnu priču Rogozničan Bruno Županović, o licu i naličju rogozničkog turističkog buma. Koji je, u tome se svi slažu, počeo s gradnjom marine Frapa. Na rogozničkoj rivi, u 200 metara, ima više od dvadeset kafića i restorana, i svi dobro rade. Ali samo tri ljetna mjeseca! Ostatak godine, što nam kaže konobarica Danica u kafiću "Herakleja", rade samo ujutro, najkasnije do ure, dokad su domaći na kavi, a poslijepodne i uvečer su prazni, osim ako ne dođe, odnosno zaluta, koji nautičar s jedrilice. I da, sve teže je naći radnu snagu, čak i za najjednostavnije poslove. Tako da se iza blještavih fasada, inoksa, kroma i aluminija, neonskih reklama i bijelog kamena, krije strah što će biti sutra. Dokle će ova bjesomučna izgradnja, i ovaj turizam, koliko će sve to skupa trajati. Dosad se to sve skupa vrti, pune se kućni budžeti i općinski proračun, ali perspektive zasad ne izgledaju svijetle.

image
Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

Divlja gradnja

Posebna priča i poseban problem je odvodnja. Buran razvoj Rogoznice, koja je zajedno s Virom bila sinonim za divlju gradnju, pa čak i pokušaje rušenja nezakonito izgrađenih građevina, nije pratio razvoj infrastrukture. Zato je i danas bolan problem odvodnja. Barata se podatkom da je samo deset posto objekata prikopčano na kanalizacijsku mrežu, a ostatak je na septičkim, a često i crnim jamama, čiji sadržaj završava u moru ispred kuća. A to već sada, kaže nam Županović, ljeti zna predstavljati problem jer je većina novoizgrađenih kuća u zatvorenim valama. A gradi se i dalje. Stalno. Pored već spomenutih "Plodina", na ulazu u mjesto je i golemo stovarište građevinskog materijala domaće tvrtke "Goleš Promet", koje zorno pokazuje koja roba u mistu najbolje kuri. Gredice, kantinele, crijep, blokovi, građevinski materijal... Nema odmora dok traje obnova. Radi se udarnički. Jedino ona demografska zastaje. Iako pored modernog dječjeg igrališta, u vrlo čistom i lijepo uređenom centru mista, ima i lijep, ganc novi vrtić. Ali očito za tu obnovu fali nešto drugo. Jer u Rogoznici su, očito, najmalobrojniji ljudi koji u njoj imaju djecu, a najbrojniji ljudi koji u njoj imaju samo kuću, kakav je i Franjo Šarić, koji je inače iz Zagreba, pa čak i Slavonije i Bosanske Posavine, iz koje mu potječu preci.

image

Franjo Šarić

Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

– U Rogoznici vam kuće niču ko gljive u šumi poslije kiše. U uvali Lozica, gdje mi se kćerka udala pa sad tamo živi, upravo baš sad niču dvije velike kuće, ogromne, ima, čini mi se, 24 apartmana u njima. To su dvije zgrade jedna do druge. Čudo! Tko to gradi, kako, nemaš pojma, tko izdaje te dozvole. Često puta se čudim kako to sve izgleda, koji su to oblici, boje, ko da su se djeca igrala pa projektirala. Ko s Lego kockama? Ma i gore! Puno se radi, ali me strah da sve to ne izmakne kontroli, jer je ta kanalizacija ogromni problem. To se obavezno mora riješiti! Ali, inače, Rogoznica je prelijepa, obala predivna, možete šetati satima gdje hoćete, ja uživam tu. Umirovljenik sam, prodao sam auto, i šetam satima, igram nogomet, bavim se sportom.

image
Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

Ovdje su za to uvjeti fantastični, vrijeme, mir. Tako da mene ne iznenađuje toliko kad pročitam da se za neke kvadrate traži čak i 6400 eura. To sigurno stranci plaćaju, ne vjerujem da su to domaći. Jer Rogoznica je, znate, sva ispod Magistrale, za razliku od Primoštena koji nema takve uvjete za širenje. On se širi u brdo, u dubinu, a Rogoznica duž obalne crte. I zato je ona tako atraktivna, cijela je uz more. Vi možete dijete pustiti samo da ode na plažu, a u Primoštenu se to ne bih usudio jer je tamo pogibeljno, moraš prijeći Magistralu. I marina, marina je digla Rogoznicu. Turistički i svakako drugačije.

Danas se očito traži netko – i nešto – što će je spustiti na zemlju. I Rogoznicu i cijelu Dalmaciju. Da malo zastane i razmisli kako dalje. A to neće biti nimalo lak zadatak. S ovim brojevima, s kvadraturama i cijenama koje su otišle u nebo, teško je ostati prizemljen i zdrave glave.

24. studeni 2024 17:02