U Domu za starije proslavljen njegov dan: Novi dome, nova kućo moja, sviđa mi se sva ljepota tvoja...

Veselo je u srijedu, na blagdan Gospe od Zdravlja, bilo u središtu Oklaja. Javna ustanova Dom za starije osobe, koja je prve korisnike primila u srpnju 2010. godine, a čiji je osnivač Republika Hrvatska, svečano je i kako priliči proslavila svoj dan.

Ne čudi, kako je netko na proslavi rekao, što je dan doma baš na Gospu od Zdravlja, jer im je potrebna da ih čuva i bude utjeha u danima i godinama koje žive u novom okruženju, nakon što su zbog bolesti i starosti morali napustiti rodno ognjište. Djeca se rasula svuda po Hrvatskoj i svijetu, sami više nisu mogli i smještaj u dom bilo je najbolje rješenje za njih i obitelj. Dom je kapaciteta 86 kreveta, a potrebe su puno veće. Ravnateljica Cecilija Tolo kaže da je na listi čekanja oko 200 osoba.

– Svakodnevno imamo nove upite za smještaj, kako od centara za socijalnu skrb iz cijele Hrvatske, tako i od privatnih osoba. Nemate pojma koliko mi je teško reći da zaista nemamo mjesta i da se treba čekati, posebno kad je riječ o hitnim slučajevima, kad su osobe relativno mlađe, oko šezdeset, a dožive moždani udar i više nisu sposobne same brinuti se o sebi niti imaju koga. Nažalost, to je naša stvarnost – rekla je ravnateljica. Zbog toga je, kaže, nužno povećati kapacitete, a uvjeti za to postoje.

Uložili 800.000 kuna

– U potkrovlju zgrade mogao bi se urediti prostor za još 20 kreveta, ali to je zaista velika investicija. Ta ideja nije od jučer niti je došla u mojemu mandatu. Resorno ministarstvo je sa stanjem upoznato i odluka je na njima. Naravno, sve ovisi o financijskim mogućnostima i prioritetima na razini države. Mi, što se ulaganja tiče, činimo onoliko koliko možemo, a držim da smo u zadnje četiri godine učinili velike pomake i time olakšali boravak u domu kako našim korisnicima, tako i osoblju. Uloženo je oko 800 tisuća kuna. Dio smo dobili od Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, a dio je od donacija – kaže Tolo.

Da su učinjeni znatni pomaci, vidljivo je na prvi pogled. Uređen je okoliš doma, zasađeno cvijeće, postavljene klupe i sjenica za boravak i druženje korisnika. Ravnateljica Tolo, koju hvale svi korisnici i zaposlenici te priželjkuju njezin ostanak, jer joj upravo istječe četverogodišnji mandat, uložila je sebe u posao koji voli i dobro obavlja. Među ostalim, učinila je sve da dobiju klima-uređaje, po standardima uređene su dvije kupaonice za osobe u invalidskim kolicima, jer je to bio veliki problem. Na sve prozore su postavljene žaluzine, kojih prije nije bilo, uspjela je od Ministarstva dobiti i jedno kombi vozilo te isposlovala zapošljavanje dviju njegovateljica.

– Sa zapošljavanjem ide vrlo teško zbog Vladine odluke o zabrani zapošljavanja u javnim službama, ali uz obrazloženja koja smo dali i činjenicu da nam i danas fali osoblja, uspjeli smo i neizmjerno sam na tomu zahvalna – kaže, te dodaje da ima još puno potreba, planova i ideja kako podignuti kvalitetu života i rada u domu. Tolo je ostavila traga u ustanovi, na čemu su joj zahvalni korisnici, njihove obitelji, a i zamjenik načelnika općine Promina Žarko Duvančić nije štedio riječi pohvale na proslavi dana doma.

Razgovorna i vesela

Riječ hvale za rad osoblja, požrtvovnost i ljubaznost, smještaj, čistoću... izgovorili su nam i sami korisnici. Ima ih iz gotovo svih krajeva Lijepe naše, a ponajviše iz Šibensko-kninske i susjednih županija. Ika Maloča (74) iz Kijeva došla je u travnju.

– Sama sam živila u kući. Jedan sin je u Splitu, drugi u Kninu, a kći u Kijevu, u svojoj kući. Otišle su mi noge i kičma, ugrađen mi je pacemaker i više nisam mogla sama. Iskreno, nisam ni znala da postoji dom u Oklaju i pošto nije bilo mista u domu u Kninu, ovdje sam došla preko Centra za socijalnu skrb. Zadovoljna sam svime, posebno šeficom. To je jedna jako fina osoba, razgovorna, lipe i vesele naravi. Dođe nam u salu kad jedemo, pita nas kako smo, je li nam ručak dobar, obiđe nas u sobama. Ma odlična je i ona i svi drugi – rekla nam je Maloča.

U Oklaju je svoj novi dom našao i Šibenčanin Velimir Šarić (75). Došao je prije godinu i pol dana i zadovoljan je. I on je u Dom došao preko Centra nakon bolničkog liječenja od moždanog udara, a na mjesto u ustanovi čekao je godinu dana.

– Osoblje je ljubazno, uvjeti za život su odlični. Imamo ovdje i razne aktivnosti, bacimo na karte, zaigramo domino, družimo se i, tko može, kad je lipo vrime izađe se vanka – rekao je Šarić.

Jedna od najstarijih korisnica je Milka Validžić (92) iz Oklaja, koja je od svoje kuće udaljena – kako nam reče – stotinjak koraka. No, morala ju je napustiti jer su ju izdale noge i kukovi te više nije mogla sama živjeti.

– Deset godina sam živila sama. Sva su moja dica u Zagrebu. Iman ih troje, devetero unučadi i osmero prunučadi. Zvali su oni mene da idem k njima, a ja nisam volila u Zagreb i nisam tila ić od jednog do drugog. Volim ode di sam cili život. Sama sam odlučila da idem u dom i kad je sin doša, rekla sam mu da me upiše. Čekala sam samo šest dana na misto i, evo, sad na Svisvete bilo je dvi godine da sam u domu. Lipo mi je ode, a moji me posjete i sve je za peticu – reče nam Milka.

Životom u domu zadovoljna je i Danica Malenica (89) iz Brištana, s Miljevaca. U siječnju će napuniti dvije godine domskog života.

'Priko zadovoljni'

– Ni ja više nisam mogla sama i, kao i Milka, odlučila dam da me smiste u dom. Jedan mi je sin u Splitu, drugi u Zagrebu, a kćer u Kanadi. Govorila san ja dici i prije da bi u dom, a njima je to bilo ispod časti. Zvali su oni mene sobon, a šta ću tamo. Oni svi rade i opet bi bila sama. I priko zadovoljna sam ode. Od ravnateljice do čistačice, ja mislim da takvog osoblja ne postoji. Oni mene razvesele i nikad nisam tužna. Imam molitvenjak, molim se Bogu, s njim pričam, a svašta mi i radimo ode. Imamo radionice, pa crtamo, čitamo, pijemo kavu, družimo se. Super mi je – rekla je Danica.

Da su "priko zadovoljne" potvrdile su dame i pjesmom koju su spjevale o domu i prvi put javno nastupile baš na dan doma.
"Novi dome, nova kućo moja, sviđa mi se sva ljepota tvoja. Puna kuća svake boje cvijeća, na moju me kuću to podsjeća", jedna je od kitica koju je mali zbor od šest korisnica zapjevao svojim sustanarima i gostima. Među njima je bila i naša sugovornica Ika, a pobrale su i veliki pljesak.

– Jednom zgodom, kad smo imali našu radionicu u prostorijama za druženje, žene su zapjevale i predložila sam im da se okupe i vježbaju, pa će nastupiti na proslavi. Tako je i bilo. Zanimljivo je da među njima ima onih koje nisu pjevale po 30 ili 40 godina. Otkad im je netko umro ili ih je bilo sram pjevati pred drugima. Međutim, pristale su, vježbale i sami ste čuli – odlične su – rekla nam je socijalna radnica Julijana Čošić.

Gušti pod sjenicom

U domu je najviše polupokretnih i nepokretnih osoba, a samo su četiri pokretne. No, to stručno osoblje ne sprječava da s njima provode različite aktivnosti. Od jutarnje tjelovježbe, preko raznih radionica u povodu blagdana, rade koliko mogu na uređenju okoliša, a najdraže im je ići na izlete. Svi se rado sjećaju odlaska na Prominu, što je zabilježeno i fotografijama. Zanimljivo, sami su nam priznali, ništa ih na tom izletu nije boljelo niti im je bilo teško, iako većina ne može hodati bez pomoći štaka. Inače, u domu se slave rođendani, svakom korisniku pripremi se torta, i to nikad ista, okupe se u društvenoj prostoriji, počaste, pa i zapjevaju. Posebna radost im je druženje u dvorištu, pod sjenicom i borovima. Ravnateljica se pobrinula da imaju i roštilj pa kad kuharice na njega "bace" mesa, to je već pravi piknik...