Ulja i vina ima gdje hoćeš i koliko hoćeš, u svakom selu u dalmatinskom zaleđu je po pet šest vinara i(li) maslinara, ali bademara – e, njih nema niti za lijek! Bajama, ta skromna kraljica dalmatinskog krša, koju su, barem po dvije ili tri, umjesto energetske pločice uvijek u džepu imale dalmatinske čobanice i čobani, da bi zavarali glad ili je sa zalogajem kruha i suhom smokvom pretvarali u potpun obrok, s kojim je cijela Zagora započinjala dan i naporno radila do kakvog-takvog ručka, netragom je nestala iz naših vrtlova i okućnica u kojima je uvijek stajala u zapećku, u kantunu u kojem je, kvrgava, kriva i zaboravljena, unatoč svemu, rađala i davala. I cvit za zakititi se, i plod za osladiti se, prašku za komin i drvo za špaker. Davala pa netragom i s mukom nestala! Kao da je nikad nije ni bilo!
Povratak iz Zagreba
Možda je se ne bi ni Mario Škarić iz Čiste Velike sjetio, kad se prije desetak godina vratio iz Zagreba, s familijom, pa mozgao čime bi se sad on, serviser centralnoga grijanja – a to u Dalmaciji baš i nije bio neki tražen zanat – mogao baviti, da mu nije bilo žene, promućurne Imoćanke. Ona je njemu bila korisnija nego Google, ona je njemu pametno svitovala, kad je Mario krenuo plesti kotac ko i svi drugi, pa počeo saditi masline. – A što bi mi sada išli saditi što i svi drugi. Kud ćemo s tim uljem i maslinama, kad to sve dođe na rod? Ajmo mi saditi što nitko ne sadi, ono u čemu ćemo bit najbolji i jedini na tržištu, nuditi robu i proizvod koji nitko nema, pa posaditi bajame! – govorila je ko u priručniku za poduzetništvo, ili ko did Kikaš u "Prosjacima i sinovima", svome Mariju njegova Tina.
Naslijedio je Mario jedan stari bajamik, od 40-ak stabala, i te je godine to dobro rodilo te je to mlada familija te godine lako prodala. Za razliku od maslinova ulja, s kojim se bilo teško probiti na tržište – za prodati litru ili dvije uvijek si morao imati preporuku, znati i zvati ljude, moliti, nuditi, kumiti.
– A s domaćim bajamam nemaš tih problema! Jednostavno ih nema na tržištu. Sve što imaš lako prodaš. Tek zadnje dvije godine situacija se mijenja, i počinju se na tržištu nuditi neke ozbiljnije količine – govori nam Mario, koji je tako, mic po mic, na parcele koje je imao, počeo polako saditi sortne bajame.
Teško je bilo u početku. Niti su on i supruga o tome puno znali, niti su imali koga pitati. Ali, malo-pomalo, trudom i radom, sadi, podiži bajame, kupuj zemlju u ovih što je ne rade, ili su otišli iz Čiste Velike, trbuhom za kruhom po bijelom svijetu – 380 Čišćana danas je u selu, a još najmanje toliko po Hrvatskoj – parcelu po parcelu, kupio je gotovo deset tisuća četvornih metara. I stigao do 650 stabala bajama! Od kojih je 610 sortnih, modernih, cijepljenih stabala i 40 ovih starih, necijepljenih, podignutih iz ploda, onako kako su naši stari radili, pobadajući ih u zemlju u zadnjem mjesecu u godini, pred Božić. Kad bi izrasli nisi nikad znao što ćeš dobiti, pa tako i među ovih 40 Škarićevih ima dva gorka.
Zabiješ špicu...
– Agrotehničke mjere su bile jednostavne, poneseš ćuskiju, zabiješ špicu u zemlju, proširiš malo, ubaciš bajam unutra, i to je to. Kad se on ukorijeni, kad mu srčana žila nađe put, ne boj se! – smije se Mario, čiji put do ovog danas nije bio nimalo lagan.
– Prve tri ili četiri godine samo radiš i ulažeš, a onda počneš brati prve plodove. Počneš kao i mi, proizvoditi očišćene bajame, u jezgri, bademovo ulje, bademovo brašno, grickalice kao što su bajame u šećeru, ili slane, u tamnoj i bijeloj čokoladi, s cimetom ili bez. Imamo malih kupaca, koji to prodaju dalje na štandovima, u turističkoj ponudi, što smo i mi sami počeli raditi, ali imamo i trgovina koje to nude na svojim policama, po gradovima, po Zagrebu, Nedelišću, Rijeci.
Ulje se koristi u kozmetici, mlade mame u kupku za bebe kapnu malo, za njegu dječje kože, žene s njim šminku skidaju. To su uglavnom mala pakiranja. Korona nas je dosta umela, jer taman kad smo sa svim tim našim proizvodima mislili poć na sajmove, da nas ljudi vide, da se upoznaju s nama i onim što nudimo, sve je to stalo, svega je nestalo. Pa smo bili prinuđeni okrenuti se Fejsu, Instagramu, okrenuti se reklami od usta do usta – jedan proba, pa te preporuči dalje, dođu ljudi i na kuću uzeti nešto. I tako, ide, a mi se nadamo i boljem – veli Mario.
– Unatoč svemu, ova godina nam je bila dobra, upravo smo u berbi i nadamo se da ćemo ubrati oko tonu i pol jezgre, čistog ploda. Jest suša malo naškodila bajamu, smanjila mu je randman, ima i suharaka više nego obično, ali imam jednu parcelu u navodnjavanju, jednu koja je u debeloj zemlji, pa će pokriti ove lošije. Urod je bio srednji, nije puno patilo ni stablo, bar ne ove godine. To će se osjetiti dogodine, ali to je tako u prirodi, uvijek se planira dugoročno. Najveći je problem u proizvodnji badema to što se definitivno promijenila klima i što imamo pojavu kasnih proljetnih mrazeva, koji su fatalni za bademike posađene u depresiji, u rupama. Tu dolazi do problema, tu nećeš tako lako brati ploda. Tu ne pomaže ni sortiment koji se sadi, kasnocvjetajuće sorte, poput ferragnesa. On je odličan jer otvara svoje cvjetove dobrih 15 dana, toliko prođe od početka do kraja cvatnje – veli naš sugovornik.
Problem su mrazevi
– Talijanske sorte ti se rascvjetaju sve u jedan dan, od jutra do navečer! Ferragnese ne, cvjeta dugo, od 10. do 15. ožujka, pa do 5. travnja. Ako ga led dohvati, neće dohvatiti sve, nego samo dio. Zato i jesu najveći problem mrazevi koji dođu poslije prvog tjedna travnja, a loša ti je pozicija, onda ti neće stradati samo cvjetovi, nego već i zametnuti plodovi, oni veliki poput zrna riže, i oni će stradati – dijeli Mario dragocjena iskustva iz prve ruke svima onima koji bi se željeli baviti ovim njegovim poslom, povremeno ili stalno, poput njega na svom OPG-u.
Većina njegovih nasada, 70 do čak 80 posto je sorta ferragnese, a tu je i par oprašivača – Feraduel, Filipo Ceo, Nonparel, Teksas, Troito, Tuono i još jedna talijanska sorta, fra giulio grande.
– Ferragnese je najbolji, najrentabilniji, a najljepši za jesti je filippo ceo. Ali, njega imam malo. I tuono je isto tako odličan kao grickalica, ali ima problem što je malo osjetljiviji – na moniliju, smolu, šupljikavost stabla, kovrčavost lista, hoće svašta nešto na njega. Dok na ferragnese neće ništa, dobro mu se otvara kora, koruba se odlično, minimalno ima suvaraka.
Škarić ipak upozorava sve one koji misle da oko badema nema posla i truda da su u krivu. To uvriježeno mišljenje da je oko njega lakše raditi nego oko masline, skroz je pogrešno. Ti njega moraš šest puta preko ruku prebaciti dok ga ne staviš u škartoc. Bereš ga tresačem, na ceradu, moraš skupiti ljude ko i za branje maslina. Brže ga streseš, kad je spreman za berbu, a to bude već iza Velike Gospe, ako padne kiša. Ako ne padne, onda ideš početkom devetog mjeseca i lagano bereš, jedno mjesec dana, kako se koji otvara. I onda kad ga skupiš, onda ga korubaš, ide u stroj za skidanje kore, i onda ga sušiš, negdje ga raširiš. I moraš ga svaki dan okretati, ćaća ode svaki dan ujutro i popodne, paziti da ti ne pokisne. Moglo bi se sve to izbjeći da je kupiti sušilicu, ali ja sam mali ulagač za tu investiciju, ona košta, trebalo bi biti nas više koji bismo je koristili, a nema nas. Zato se snalazim – razgovaramo i ponavljamo s kršnim 39-godišnjakom, ocem dvoje djece, desetogodišnje Mie i petogodišnjeg Marka, vječitu mantru s ovih naših kršnih prostora – Snađi se.
Siguran oslonac
Može se živjeti od bajama, veli, on živi od njega, ali trebalo je do ovog doći. Dosad je bila sreća što supruga Tina ima stalni prihod, radi u Croatia osiguranju, pa je bila siguran oslonac kućnog budžeta. U poljoprivredi se može zaraditi, Mario ima stroj za tučenje bajama i čišćenje, pa zaradi neku kunu i kad ljudi dođu kod njega stući svoje bajame, pedeset, sto kilograma.
Kad dođu na rod količine zasađene u zadnjih nekoliko godina, možda će ih biti i više, jer se primjećuje kako su se po Dalmaciji ljudi ponovno zainteresirali za badem. Možda bi ih bilo i više da je domaća konditorska industrija više zainteresirana za otkup, uz redovito i stabilno plaćanje. No, njima je izgleda lakše uvesti izvana ono što im treba, nego se mučiti s našim poljoprivrednicima. Zato umjesto bajama sve bolje i brže uspijevaju – apartmani, čije se table, plave poput nekad davno prije, lonaca s čuvarkućama na balaturama. Eto, i u Čistoj Velikoj već ima 12 ili 13 kuća s bazenima, koje se iznajmljuju tijekom cijelog i sve dužeg ljeta. Do jučer su ljudi iz Čiste odlazili u Vodice, kupovali tamo terene i gradili kuće. Sad ima i onih koji rade obratno – prodaju kuće u Vodicama, i vraćaju se u Čistu, na selo. Koje više nije selo, nego – vodičko predgrađe.
