Stanovnici sela Uništa, podno Dinare, smještenog dva kilometra unutar granice BiH, ni danas ne znaju kome zapravo pripadaju.
Žive u Bosni, sahranjuju se u Hrvatskoj. Administrativno pripadaju Bosanskom Grahovu, od čijeg ih središta dijeli sedamdesetak kilometara, a od Kijeva i Dalmacije, čijoj župskoj zajednici pripadaju i čiju struju koriste, udaljeni samo 12 kilometara.
Osim toga da krenete i s važećim biometrijskim ispravama, legalno je u Uništa gotovo nemoguće ući kao putnik. Jer nema graničnog prijelaza preko kojeg bi se iz Republike Hrvatske moglo ući u teritorij BiH i obrnuto. Tek vapnom povučena linija preko oskudnog asfalta i znakovi upozorenja s obiju strana "međe" govore da su putnici konstantno u prekršaju.
U bivšoj Jugoslaviji zvali su ih "sedma republika" pa su u ne takoj davnoj prošlosti o mogućoj razmijeni teritorija raspravljali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, ne bi li državnu granicu pomakli koji kilometar južnije na uštrb jednih, a na dobro drugih. Međutim, sva je ta njihova natezanja "zacementirala" Badinterova komisija, pa su se ova dvojica pokojnih državnih čelnika "ibretom ibretila" odlukama arbitražne komisije u okviru mirovne konferencije po načelu "uti possidetis".
Izuzmemo li Izetbegovića, malo tko da je zna da su Uništa prvo napadnuto, razoreno i etnički očišćeno mjesto u BiH, odmah nakon masakra u Borovu selu, što tadašnji predsjednik susjedne nam države nije smatrao činom agresije na njegovu zemlju. A i da ih je kojim slučajem htio braniti, nije mogao.
Jer su Uništa jedino mjesto u Bosni do kojeg iz Sarajeva ili bilo kojeg drugog grada ili mjesta u toj državi, normalnim putem nisi mogao doći, a ne možeš i danas.
To što drugi nisu, jesu dalmatinski partizani. Oni su 3. listopada 1942. godine upravo u tom selu okruženom vrletima Dinare utemeljili Drugu dalmatinsku proletersku udarnu brigadu.
- Danas je selo gotovo pa napušteno. Od nekih dvjestotinjak žitelja do prije Domovinskog rata, ostalo ih je, ne znam ima li ih deset.
Vikendom je druga priča. Dolazimo obići svoje stare roditelje, djedove i bake i selo opet živne - dočekao nas je Slavko Galijot, predsjednik Mjesnog odbora.
Iseljavanje iz Uništa, duboko skrivenog u njedrima gorde Dinare, započelo je parolom "više vridi jedan dimnjak Jugovinila, nego cila jugopoljoprivreda", pa su putem industrijalizacije krenuli i Uništani.
Samo ne put Kaštela, već Dugog Rata u "Crnu kuću iz koje se ne vraća", tadašnju dugoratsku tvornicu ferolegura zbog koje su mnogi njihovi sumještani uz dalmatinsku obalu stvorili obitelji i trajno ostali živijeti.
Zašto u Dugi Rat, pitamo našeg sugovornika.
- Zato što je u to vrijeme nedostajalo radnika. U selo je zašao autobus, raspitivali se tko bi želio raditi i tako sedamdeset naših momaka završilo je u tvornici "Dalmacija".
Nisu baš imali izbora. Jer lakše je, govorili su, doći u Moskvu nego u Uništa - dodaje Galijot, inače profesor povijesti i arhelogije.
Granicu između Hrvatske i BiH odredili su 1723. godine Mlećani i Turci. Tu je bila međa između Mletačke republike i Osmanskog carstva. I od tada do danas nije doživjela korijenite promjene.
- To su naše Tantalove muke. Mi smo stalno u prekršaju. Do Grahova moramo preko Knina i Strmice, a Kijevo nam na dohvat. Koristimo njihov dućan, poštu, liječnika, a i župa nam je tamo.
Pisali smo MUP-a, institucijama u Bosni, jer što ćemo kada dođe Schengen? Tek smo onda nadrapali. Ni tamo, ni ovamo. Nigdje, slijepo crijevo - dodaje prvi čovjek mjesta.
To prisnažuje podatkom kako je nakon rata malo koja kuća obnovljena. Tek njih dvije upale su u "žrvanj" obnove, ali tek djelomično.
Dok Hrvati traže tko će obnoviti njihovo, Republika Srpska usporedno u donjem dijelu sela obnavlja kuće građanima sspske nacionalnosti. Pokušali su kaže k‘o Tito 1948., sjediti na dvije stolice, pa "čapit" malo od jednih malo od drugih. Međutim, ne ide, nitko ništa ne da.
Vodu također nemaju. Cijevi su došle koji kilometar niže, do granice, ali uzbrdo ne idu ni cijevi niti voda. Mladi kijevski načelnik Martin Ercegovac tvrdi da će se i to uskoro riješiti.
Voda će doći iz Kijeva od kuda sve dobro dolazi u zadnjih tridesetak godina. Na tom tragu iznad sela se već kopa vodosprema, vrijedna dvjestotinjak tisuća kuna, koju je u većem dijeli financirao Središnji ured za Hrvate izvan RH.
Jedino ufanje im je međugranična suradnja. Upravo iz tog europskog izvora dijelom je obnovljen "ruvinani" Dom kulture na ulazu u selo, nekada Dom Druge dalmatinske brigade.
O samom imenu sela i njegovim stanovnicima i danas se vode žustre debate. I kada bi polovina toga bila istina, onda bi Uništa, selo s tri strane okruženo visokim planinskim masivom, gledano s povijesnog aspekta, bilo uistinu vrlo zanimljivo i s velikim turističkim potencijalom.
- Kako je svojevremeno u selo iz Sarajeva trebala doći ekipa radijske emisije "Selo veselo" valjalo je smisliti legendu o nastanku sela. Skupili se u selu prozvaniji ljudi i onda krenuli s dobacivanjem.
Iz te njihove "korespodencije" nastala je "legenda" o begu koji se iz Bosne zaputio u obilazak svoga begluka. Došao tobože na Priviju, pa upita svoje drugove "Gdje ste me ovo doveli? U ništa?". Tako osmišljena podvala, postala je legenda - tvrdi Milan Galijot.
Da je kojim slučajem beg uistinu došao zasigurno bi ostao zadivljen ljepotom Dinare, dolinom Cetine i Dalmacijom sve do sinjeg mora. Može se reći, a to su nam potvrdili naši sugovornici, da su ime Uništa dobili zato što se nalaze tik do granice i svi oni koji bi prešli iz bilo kojih razloga na tursku stranu, austrijska vlast nije im mogla ništa.
Jednako kao kada alkar malo sa strane kopljem dodirne alku, kažu da je "pogodio" u ništa, isto kada bi hajduk mitio granicu.
- Također postoji teorija koju je iznio prof. Ivan Cicvarić kako je ime nastalo od prvotnog naziva Humišta (prostor između planina gdje se ljeti vodila blago na ispašu) pa je ono "h" s vremenom izgubljeno i prešlo u Uništa - smatra Milan, čije mišljenje ima uporište i u jednom sudskom spisu u Trogiru.
Uporište ima i priča kako prezime Galijot znači pomorac odnosno "vozač" galije, one mletačke. Samo nije jasno od kuda mletački Galijoti s Jadrana završiše podno Dinare, pa još i preko "turske granice".
To selo je svojevremeno, pa i danas bilo ispasište kamo se od pamtivijeka tjerala stoka na pašu, a kada je udarena granica ispod Uniškog polja zbog turskih zakona o paši, u planini se počelo prebivati.
Stanovnici su sve donedavno čuvali u Dinari ovce stočarima iz primorskih mjesta, jasno za plaću. Danas se stočarstvom bavi tek jedna obitelj.
- Sve nas je manje, pa tako i ovaca - veli nam Mijodrag Galijot, koji nas je rekao čekati na Obali.
Centralnom seoskom mjestu gdje se u vrućim ljetnim noćima prekrajaju priče i legende o vilama i vukodlacima, snoviđenjima i stvarnim događajima. A to što se zove Obala, to je već drugi par postola.
- Kada pogledaš s Dinare, još ako si malo pri piću, kao što je bio onaj koji je naš betonski plato nazvao Obalom, čini vam se kao da vidite more, a naše selo onda dođe k‘o splitska riva.
Kada iza ručka ili ujutro iziđete iz kuće, a nemate s kim probesjediti dvi pametne, spustite se na Obalu. Tu će sigurno neko naići i onda jedan za drugim i eto ubrzo cijelo selo. Tu se kovali najveći seoski planovi, igralo kovčenja, pločanja, prasice, čide ili dinarskog hokeja…,svašta nešto.
Zimi, u ona druga vremena, napadalo bi toliko snijega da smo pod njegovom naslagom kopali tunele kako bismo došli jedan do drugoga. Od visokih se prtina nisu mogla vrata otvoriti, pa bi pola sela išlo u proboj. Danas ni snijega ni tunela ili vrlo malo - prisjeća se Mijodrag, pčelar od formata koji baštini tridesetak košnica.
Nema kod njih loše godine. Svaka je dobra. Dinara je blagorodna lijekovitim biljem pogotovo vriskom i medonosnom lipicom. Stoga straha nema samo je problem u klasifikaciji meda. Ne zna kako ga deklarirati, bosanskim ili hrvatskim.
- Zuje, lete na sve strane. Je on cvijetni, ali ne znam čiji. Ma čiji bio da bio, dobar je - hvali Galijot svoje trude.
Bilo kako bilo, od Turaka, Mlečana, Srba, Hrvata, pa do danas, Uništani su uvijek bili na granici. U milosti i nemilosti jednih i drugih.
Bez pomoći i zaboravljeni, a moglo je biti puno bolje da ih početkom 90-ih ne unesreći francuski pravnik Robert Badinter i njegova svita pa proglasiše granice između bivših federalnih jedinica već pokojne Jugoslavije, državnom granicom. Vapnom obilježenom.
