Ako ste mislili da super junaci ne postoje u stvarnom životu, da su to romantične izmišljotine iz stripova i filmova, u krivu ste! Jer brojne od njih svakim običnim radni danom, od ponedjeljka do petka, vidite među sobom, samo krivo mislite da su oni, isto tako obični vozači kamiona u komunalnom poduzeću ‘Rad‘, poput Zvonimira Cigića.
A niste ni svjesni da oni, poput Clarka Kenta, ispod tog običnog, sivo narančastog radnog odijela, imaju veliko srce i super moći, pa se popodne i navečer, izvan radnog vremena, ili vikendom, ustreba li, u tren oka pretvaraju u Supermana, ili poput Brucea Vejna, u Batmana.
Ostave na sicu svog smetlarskog kamiona svoju civilnu odoru i svoj svakodnevni identitet, presvuku se crvenu majicu HGSS-a, stave na leđa, naprtnjaču i(li) ranac, i eto ih, tamo gdje se spašavaju ljudski životi, gdje prijeti pogibelj, gdje pomahnitale prirodne sile nose sve ispred sebe. Kao što je bilo prije neki dan u Jablanici! A vi ih gledate na televiziji, i mislite se – ‘Bože moj, koji li su ovo ljudi! Da ljudi, nadljudi! Heroji, ma superheroji!. Spuštaju se helikopterom, vise na sajli, poput Batmana, pilotiraju čamcima, veslaju preko divljih rijeka i brzaca koji nose sve ispred sebe, spašavaju stare i nemoćne, male i nezaštićene, ljude, pse, mačke i sve druge domaće – a ako ustreba i divlje – životinje, nose kruh i lijekove, svjetlo i nadu u uništene domove... i sve to bez pare i bez dinara, volonterski i dobrovoljno, u svoje slobodno vrijeme. Ma, Supermen se pred njima može pokriti ušima!
A mi se u županiji Šibensko – kninskoj možemo pohvaliti s tim da takvih super – heroja, koji kao da su izišli iz priče i stripa, ima ravno 40, okupljenih u šibenskoj stanici HGSS – a, a na čelu im je već spomenuti Zvonimir Cigić iz Drniša, koji je otprije šest mjeseci izabran za novog pročelnika, naslijedivši Luku Dubravicu.
Cigić je - jedini iz županije Šibensko – kninske – bio među 11 pripadnika HGSS-a, koji su bili prvi izvan BiH, koji su stigli u akciju spašavanja u Donjoj Jablanici, koja je stradala u prirodnoj katasttrofi – bio je to pravi pravcati armagedon, razorne poplave nakon oboilnih kiša, koje se pokrenule bujice, klizišta i odrone, koji su nosili sve pred sobom. Nažalost, među njima i ljudske živote, čiji se broj još uvijek utvrđuje.
- Čim smo dobili poziv službeno kao HGSS, nas 11 ljudi iz stanice Šibenik, Orebić i Dubrovnik organizirali smo se s četiri terenska vozila, dva čamca i jednim potražnim psom, njemačkim ovčarom Zarom, spakovali se i krenuli prema granici. Bilo je to u petak popodne, stigli smo navečer, prespavali u stanicu u Mostaru, i u subotu ujutro krenuli na teren, u Jablanicu. Od Mostara je to otprilike 45 minuta vožnje, s tim da smo morali čekati da se poprave pristupne ceste, što ih je odnijela bujica. Do Gornje Jablanice stigli smo tako okolnim, zaobilaznim putem, probijali smo se dva sata nekim sporednim putevima, dok nismo stigli s lijekovima i vodom za tamošnji Dom zdravlja. Nakon toga smo upućeni u Donju Jablanicu, na pretragu terena, ruševina, gdje je naša Zara, s potražnim timom stanice Orebić, odradila jako puno posla.
Isto tako, s dva čamca smo kroz subotu i nedjelju vršili pregled rijeke, Neretve, u potrazi za nestalim osobama. Kiša nam je dosta otežavala posao, uvjeti su bili stvarno užasni, reklo bi se da se nebo spustilo na zemlju, blato, stijene, pijesak, svašta! - prisjeća se Cigić.
Što se tamo zapravo dogodilo, pitamo ga, a on u najkraćem, odgovara kako se čini da nam je priroda samo uzvratila ono kako se prema njoj odnosimo:
– U kratko vrijeme pala je velika količina kiše na planini Čvrsnici i dogodili su se odroni, neki spominju i kamenolom, ali ja u to ne mogu ulaziti, jer ne znam, pokrenulo se klizište, i ogromna količina tereta sručila se na Donju Jablanicu i odnijela pola sela, ako ne i cijelo! Stijene, zemlja, voda, tone i tone materijala, nekoliko kilometara se aktiviralo od samog podnožja planine do same rijeke Neretve.
Na području Jablanice se traži četiri do pet osoba, ali se strahuje da bi broj žrtava mogao biti i veći, s obzirom da se ne zna koliko je ljudi bilo u tranzitu preko tog područja. To je magistralni pravac, dosta prometan, pa se strahuje da bi ispod tog nanosa moglo biti još žrtava. To je mulj dubine četiri do pet metara, vidjeli ste onu džamiju kojoj samo krov i vrhovi vire... Užasno je bilo‘ - prisjeća se Cigić koji se na ovom terenu svega nagledao.
Nadrealnih prizora, poput automobila u dnevnom boravku, pola kuće ima, pola nema, škrinje za duboko smrzavanje, frižideri, namještaj koji pliva površinom Neretve, koja se crni kao fundać od kave:
- Bio sam u Petrinji, proveo tamo dvadeset i nešto dana nakon potresa i izgledalo je strašno, i ovo je, samo na drugi način, teško je gradirati što je gore. Da je bilo zahtjevno jest, jer ta dva dana koliko smo bili u BiH smo bili stalno na terenu, uz kratke trenutku odmora, da se popije sok, voda, da se nešto pojede, i onda ideš dalje- priča pročelnik šibenskog HGSS-a koji je bio prvi susjed koji je priskočio u pomoć GSS-u, BiH, vatrogascima i policiji.
Nakon toga su došli i Slovenci, Crnogorci, Srbi, stigla je i Civilna Zaštita iz Hrvatske u nedjelju. Velike nesreće uvijek zbližavaju ljude, tko će pomoći ako neće susjedi, jedan drugome?!
Ali, da se vratimo na početak, sve bi to bilo pričam ti priču da nije ovakvih ljudi, kao što je Zvonimir Cigić, i njegova kolegica Blanka Lučić, ili naš kolega Momir Mošo Karabuva, koji nakon napornog – ili iscrpljujuće dosadnog radnog dana – ostavljaju sve, čak i svoje mrzovoljne face i uskaču u kostime superheroja koji spašavaju pse iz dubokih jama, bakice koje Alzheimer ili Parkinson zavede u bespuće ili češke turiste s Dinare, koji na nju krenu u japankama, a vrate se sa Shantzovim ovratnikom, i selfijem iz bolničke sobe umjesto pogleda s vrha:
- Pati familija, pati sve, jer nemaju baš ni svi poslodavci razumijevanja da treba ići negdje u potragu ili u akciju, njima je posao preči, osobito u sezoni. Ali, snalazimo se, to je naš poziv, na koji smo spremni od 0 – 24 i to se ne može nikakvim novcima platiti. Nema ništa bolje nego kad znate da ste nekog našli, spasili, pomogli, kad na kraju dana dođete kući, sjednete i promislite kako ste i vi nekog vratili kući, doveli među svoje, stavite se u kožu njegovih najbližih. To je ono što nas drži! - kazao nam je Cigić.
Koji, da otkrijemo na koncu i to, nije od pakovačkih Cigića, nego je od onih drugih, iz Otavica. Možda ovaj podatak širem čitateljstvu neće biti bitan, ali Otavičanima će biti sigurno biti drago! Jer, kako god smo se mi Hrvati ponosili svojim HGSS-ovcima kada smo ih vidjeli u BiH kako su prvi došli pomoći, tako će i oni biti ponosni na svog Zvonimira! Imaju i na koga!