Ako se bude dijelila neka titula za humanitarca godine onda bi se u najužoj konkurenciji svakako mogao naći Vodičanin Jurica Cindrić, koji je zajedno s bratom Antom bio zasigurno među prvim Dalmatincima koji su pohrlili u pomoć unesrećenima u potresu na Baniji.
Pothvat Cindrićevih je još veći ako se zna da je bio samoinicijativan. Evo Juričine priče:
- U utorak sam cijelo vrijeme bio na terenu, tako da mi je mobite iscurio i nisam imao pristup internetu. Ljudi su mi samo u prolazu govorili- bio je strašan potres u Petrinji. Međutim, nisam bio svjestan njegovih posljedica dok nisam došao doma u tri sata i upalio televizor. Kada sam shvatio razmjere užasa u meni se u momentu nešto pokrenulo...
Kroz glavu mi je prošla misao da moram tamo doći i nešto dati... Dati nešto u ovoj teškoj 2020. godini. Vjerujte, nisam ni pomislio na opasnost koja vreba od koronavirusa, samo sam htio pomoći tim jadnim ljudima. Budući da radim kao TV snimatelj često pratim te teške ljudske sudbine. Srce mi se steglo ovog Božića kad sam vidio jadne beskućnike na šibenskom kolodvoru ili Poljani, koji besciljno lutaju u trenutku kada smo svi mi u toplini svojih domova i u društvu najmilijih- počeo je naš razgovor Jurica Cindrić, koji inače radi kao snimatelj na Televiziji Šibenik.
Potresen kadrovima koje je vidio na TV-u, Jurica je zajedno s ukućanima počeo po kući skupljati odjeću, namirnice, sve što mu se činilo da bi moglo pomoći stradalima u potresu:
- Onda se uključio brat Ante i kazao: 'Pa, mi imamo veliki kombi'. U tom trenutku sam objavio status na Facebooku da krećem za Petrinju i da mi se jave svi koji žele nešto donirati. Kontaktirao sam Crveni križ i Udrugu Aurora, koji su pripremili pomoć. Krenuli su i pozivi brojnih Vodičana. Zato sam odredio jednu lokaciju u Vodicama gdje su stvari mogli donijeti svi koji žele pomoći. U vrlo kratkom vremenu dočekalo me je barem 15-ak automobila punih hrane, robe i ostalih potrepština - priča Cindrić.
Jurica i Ante brzo su napunili svoj kombi i već u utorak oko 20 sati krenuli na put prema potresom pogođenim područjima:
- Stigli smo oko ponoći, put je bio dosta težak. Skoro cijelo vrijeme je padala kiša, vidljivost je bila nikakva, struje nije bilo, cesta na nekim dionicama razrušena... Jednostavno, bio sam izgubljen, nisam znao gdje treba ići- otkriva nam Jurica detalje svoje avanture.
Prizori koje je zatekli bili su apokaliptični:
- Nismo mi ni stigli do grada Petrinje, već smo prolazili okolnim selima. Ljudi su mahom bili ispred svojih kuća, grijali se logorskim vatrama. Doslovce su sjedili po cesti kada bi bili što dalje od oštećenih objekata. Bilo je jako hladno, mokro, tražili su deke da se ugriju, vode da se napiju...Majke pitaju hrane za djecu. Puno ljudi je spavalo u automobilima, nisu se usuđivali ući u kuće. Za sve one koji žele pomoći savjetujem da se obrate Crvenom križu. Oni znaju najbolje što treba. Meni se činilo da mlijeka, brašna, i za djecu hrane im fali najviše- kazuje vodički junak.
Unatoč silnoj nesreći, stradali su silno ponizni:
- Ljudi su jako kulturni. Ja i brat smo dva sata prolazili kroz sela i dijelili pomoć iz kombija. Imao sam dojam da se kombi nikako ne prazni. Razlog je taj što su ljudi u pravilu govorili: 'Proslijedi dalje, mi smo uzeli dovoljno'. Nakon nekoliko sati lutanja konačno smo ugledali neki crveni šator u kojem su bili vatrogasci. Oni su iskrcali ostatak namirnica koji je ostao u kombiju, a ja i brat smo se okrenuli i krenuli nazad put Vodica- govori Jurica Cindrić.
U svoje Vodice braća Cindrić stigli su u srijedu rano ujutro, oko šest sati, poslije više od 800 kilometara u desetak sati vožnje:
- U takvim situacijama umor ne osjećate, nosi vas adrenalin. Ja bih opet htio ići, ali ne znam hoću li moći zbog posal. Teško je biti ovdje u Vodicama ili Šibeniku, a ne pomoći tim ljudima. Naročito kad vidite tu strahotu iz prve ruke. Ljudi mole za deke, majke hranu za djecu, za mlijeko, vodu...one stvari za koje mislite da je normalno da ih posjedujete. Ja bih htio dati još...- kroz suze govori Jurica.
Iako je profesionalni snimatelj nije napravio niti jednu fotografiju sa stradalog područja:
- To su momenti u kojima ne misliš na mobitel, kameru... Misliš samo kako pomoći tim ljudima. A slike koje sam vidio urezat će mi se u pamćenje za cijeli život. Naročito me je dojmila slika jedne crkce koja se srušila gotovo do temelja. To su slike ne da se naježiš, ma to ne postoji niti u jednom filmu. Imao sam pet godina 1991. kada je bjesnio Domovinski rat. Ali, ipak se nečega sjećam. Sinoć, dok sam vozio Banovinom mislio sam da prolazim kroz Vukovar 2- zaključio je Jurica Cindrić.
E, Jurice- svaka ti čast. Tebi i tvom bratu Anti također. Pokazali ste da još dobrih ljudi ima.