Puno je načina da postanete bogati i slavni. Neki su laki, samo je potrebno imati sreće, pa se roditi s osjećajem za loptu Michaela Jordana i Lionela Mesija. Ili talentom Billa Gatesa, pa izventaš Microsoft, ili Facebook kao Mark Zuckerberg.
Neki su još lakši, samo često imaju teške nuspojave, koje traju godinama - opljačkaš banku. Pa se ne proporučuju.
Ali, svakako najlakši način za postati bogat i slavan je da vas vide u Skradinu, ili oko Krke u društvu Stipe Gundića, jer njegov je posao u NP Krka upravo to – da bude vodič bogatih i slavnih. I čim vas s njim vide, odmah ste VIP gost.
U kojeg Skradinjani pače prstom - 'Nu, koji je ono sa Stipom? Opet neka gubica!' - 'Ma je, neš ti čunke. Vidi ga našta sliči. Pogledaj mu košulje, gaćetina, ko da ih je krava žvakala!' - 'Jesi naivan, pa to on i oće da ti misliš, da je neki anonimus. To ti je kamuflaža, oće ljudi gledat Krku na miru, a ne da in se ode svi višaju za ruku, traže autograme i selfije. '
Dakle, kad ste sa Stipom – ili Mister Stivom, za englesko govorno područje – onda se čak i taj ižvakani - a to sam bio ja - osjeća kao 'Veri Important Person. I počne sam sebi govorit 'vi'. Poveo me Stiv, zajedno s mojim kolegom, fotoreporterom, Tomom Dubravecom u đir Krkom, stazama bogatih i slavnih. A njihov je popis toliko duži od telefonskog imenika, i nije vezan samo za ovo naše vrijeme, nego i za minula stoljeća.
Tko ovuda nije šetao i jahao – od Winnetoua i njegove sestre Nšo Či, odnosno glumca Piera Brycea i naše Gordane Zeitz. A neke su i vozili, poput Franje Josipa i kraljice Sissy, kojoj su, pak, nosili led s Velebita da bi se ona sladila sladoledom na Krkinim slapovima. Mislite da je danas drukčije? Ma kakvi! Promijenili su se jedino klijenti. Danas svakakve 'išpencije' sebi mogu priuštiti i oni koji nemaju 'plave krvi', moderni 'oligarsi', bogatiji od antičkog Kreza, i barem pola današnjih europskih kraljevskih kuća. Promijenila su se samo prijevozna sredstva. Led je za Sisy išao na mazgama i magarcima, putovalo se s njim kočijama, danima, mijenjalo konje da se ne otopi. A danas, Stipe?
Ma šta će Katar...
- Ako, recimo, neko od bogatih Rusa poželi friški kavijar, onda mu se on doprema avionom do Dubrovnika, a od Dubrovnika helikopterom, taksijem, gliserom gdje već treba. Agencija mu to ispunjava, i zaračunava. Ali, cijena ionako nije u pitanju. Novac je da se troši - upućuje nas u svijet u kojem se sve želje ispunjavaju 'mister Stipe'.
- Dogodi se da agencija za jednog svog VIP gosta dogovori jednu rutu, vođenje, i angažira mene kao vodiča, prijevoz, kombi, brod, gliser. I onda on usred rute, koja ima svoju satnicu, poželi vidjeti nešto drugo, treće, što nije predviđeno i dogovoreno. Ja ga tada pristojno upozorim kako to nije unutar dogovora, s njim i agencijom, kako je to van rute...
Znate kakav bude kraj? Nakon što se mobitelom nazove agencija, želji gosta je udovoljeno. Cijena, opet velim, nije u pitanju! - priča nam Gundić koji je kroz Krku vodio – između ostalih - Romana Abramoviča, Willa Farella, jordanskog kralja i kraljicu Raniu, katarskog emira Al Thania. Koji ga je zauzvrat pozvao da i on vidi Katar, i bude njegov gost u hotelu s pet zvjezdica u Dohi. A gdje će drugo, kad oni nemaju Krku!
I kako se onda nećeš osjećat kao šeik, kad te Stipe vodi, naizgled servilno, ali i odlučno, poput batlera 'Shall we, gentlemans?!' glasom koji ne trpi puno pogovora, a s druge strane ti Doris Banić, zadužena za hospitality, evente i aktivni boravak u NP nosi košaru sa suhim smokvama, orasima, bajamima, ako te slučajno uhvati 'debulica' po putu, ili ti 'padne cukar'.
– 'Jesmo li vam obećali VIP turu? Evo je!'- smije se Doris, dok nas kombi vozi iz Skradina prema Burnumu i Puljanima, gdje je ekokampus 'Krka' s prirodoslovnom i arheološkom zbirkom, uglavnom iz antike i rimskih vremena. Tu je i objekt za smještaj volontera i laboratorij za istraživanje, kongresna dvorana za predavanje, svašta nešto. Bivša vojarna bivše JNA europskim je novcima pod paskom Javne ustanove pretvorena u javno dobro – ma što dobro, odlično – u kojem nema što nema, blaga svakojakog.
Gdje god tu zakopaš, u ovu bogatu, plodnu zemlju skradinskog zaleđa, koju ne zovu zaludu hrvatska Toskana, iskopaš kakvu arheološku senzaciju. Čudo neviđeno! Kao što je recimo, liburnski mač, iz razdoblja kasne bronce. Ima ih svega šest pronađenih, s tim da je ovaj u Puljanima najbolje očuvan. Zapravo, toliko dobro da smo mi, kad smo ga vidjeli ispred nas na stolu ispod koštele, mislili da je u pitanju igračka. Ili kakva – replika. PRC, Made in China.
- Ma kakva replika, original! - ostavio nas je bez teksta arheolog Joško Zaninović. Savršeno očuvana, samo bez koštanog drška. Moguće da ju je bivši vlasnik i oštrio.
Neprocjenjiva vrijednost
- Vrijednost? Neprocjenjiva! Zato što nam ona daje mali milijun informacija o vremenu kada je nastala. Ona sada ide u restauraciju, to će napraviti naš meštar Frederik Levarda, vidjet će se pod rentgenom kakvo joj je stanje, možda čak pronaći i neke nove detalje, koje sad ne vidimo. Za arheologa je ovakav pronalazak 'bingo', ovakav predmet se nađe možda jedan u 50 ili 60 godina - uživam slušati Joška koji vodi odsjek za arheologiju i kulturno- povijesnu baštinu NP-a.
Koliko je star mač? Iz vremenskog razdoblja između 2600 do 1800 godine prije Krista. Plus ove naše godine, mač je star najmanje 3800 godina! A nađen je slučajno, u jednoj gromili. Čovjek koji ga je našao prodao im ga je kad mu je zafalilo novaca. Rekao je – 'Meni ne treba, a ako vas zanima, vaš je, a ako ćete dat koju kunu, još bolje.'
Jedino što je možda bilo za arheologa uzbudljivije, to je nalaz Venere iz Pokrovnika. Koja je pronađena zajedno s američkim stručnjacima s kojima smo radili dvije godine. To je predmet star 6270 godina prije Krista. Jedna mala figurica veličine 6 – 7 centimetara! Najstariji neolitski predmet u Europi!
Analiza starosti rađena je u Nevadi, tamo gdje se proizvode nuklearne bombe, metodom radioaktivnog radija. Preciznost je plus/minus 27 godina, gori – doli. Dali su nam to Amerikanci i napismeno! - ponosan je Joško. A ima i na što biti.
Ono što odmah upada u oči na maču, pogotovo pokraj kršnog momka Ante Cigića, stručnog suradnika – dokumentarista u Puljanima je drška mača. Kratka je kao da je za dijete i dječju ruku, a ne za šapu kršnog ratnika, Ilira iz ovih naših krajeva.
- Ruka je mala, zato što su ljudi prije bili sitnije građe, sitnije nego danas. Mi smo za njih divovi! Barem po ovim grobovima koje smo mi nalazili. Ako je prosječna visina rimskog vojnika bila od 168 do 170 centimetara, Liburnima je bila i manja, od 160 do 165, po kosturima koje smo nalazili i mjerili u nekropolama - priča Joško, a ja upadam:
– Znači, oni sa 175 bili su u košarkaškoj reprezentaciji?' - E, to su bili Delmati, takozvani dinaridski tip. O njima se malo zna, postoji teza da su bili potomci Kelta, da su, u seobenom valu dolazili s prostora zapadne Bosne prema Dalmaciji, a Krka im je bila krajnja granica. I razdjelnica između dva velika, tada dominantna naroda, Delmata i Liburna. Dok nisu došli Rimljani. I otjerali Delmate.
Vespazijan i 4. brigada
Tako je to s Krkom i uz Krku, oko nje uvijek je bilo živo, vrtjeli su se tu mnogi, a među njima uvijek i neke poznate face. Kažu da je i Julije Cezar boravio kao namjesnik u Iliriku, pa bi i njega mogli uz malo 'licentie poetice' ubrojiti u one bogate i slavne koji su uživali uz njezine obale i slapove. Car Vespazijan vjerojatno nije bio, ali je bila legija koja je nosila njegovo ime, IV Flavia Felix, kojoj je on osobno, sa svim titulama, posvetio natpis u kamenu, koji se može vidjeti u Puljanima. Tako da danas samo jedan amfiteatar u svijetu ima cjelovito sačuvan takav natpis i Vespazijanovu posvetu – to je ovaj burnumski. I jedan u Italiji ima trećinu, iz čega je rekonstruirano da ga je Vespazian dao sagraditi. Dok ovaj naš može sasvim lijepo pročitati svatko, čak i onaj koji nema pojma o latinskom.
A ja, za arheologiju tudum, a za geopolitiku analfabeta, ipak primjećujem jednu zanimljivu poveznicu – 4. Flavijeva i 4. Splitska, odnosno gardijska. I lav u amblemu. Tko zna kakvu bi tu još geopolitičku silnicu pronašao general Lošo, kojem prepuštam razradu teme.
Ja moram dalje, slijediti Joška, dok me vodi kroz prostorije muzeja, kroz katove i ratove, kroz godine i stoljeća. Pokazuje nam – meni i Tomu - rimske legionare, koji izgledaju kao da su živi. Kako i neće kad su ih napravili isti oni stručnjaci koji su načinili lutke u čuvenom muzeju Madame Tussauds u Parizu. Nisu od voska, da se ne bi istopili, i da ih ne bi svakih pet godina morali mijenjati, nego od posebne vrste plastike - ali su u svakom slučaju 'Top'. Možda jedino u Disneyevu studiju imaju bolje.
Pazilo se na svaki detalj - na legionarima je prava kosa, a na konjima prava griva i rep, imaju biotroničke oči, dok o detaljima opreme legionara, centuriona i rimskog konjanika ne treba trošiti riječi – sve tu u milimetar odgovara originalu. Čak i trike - trake, odnosno kalige, vojničke sandale, po kojima je i jedan car, Kaligula dobio ime.
Kaciga je u staklenom 'zvonu', iznutra ispunjenom dušikom, koji prevenira koroziju. Ali, kako ono kažu, da je vrag u malim stvarima, tako da često najviše pažnje, hihota, i uzdaha iznenađenja izazivaju sitni dijelovi konjske opreme. Kao i svaka vojska, kao i naši Slavonci, za kirvaja, tako su i Rimljani svoje konje kitili raznim 'điđama', trakama, ukrasnim predmetima, metalnim privjescima za koje su mislili da imaju čarobne moći, moći zaštite.
A brojni od njih su – kako bi to fino rekao Joško – falusoidnog oblika. Čemu to, zašto to? - pitamo u čudu – 'Rimljani su se bojali uroka, i zmija. Zmija ako ugrize konja, konj je gotov. Ali, osim dekorativnog, ukras je imao i praktičnu funkciju, zveckao je, šuškao, pa bi zmija, koja reagira na buku, bježala.
Evo, ljudi koji dođu ovdje mogu vidjeti i još jedan interesantan nalaz, konjsku sandalu koja se nosila umjesto potkove, stavljali su im te 'kopačke', da ne bi došlo do proklizavanja. Usput, Rimljani su korištenje konjice u ratne svrhe naslijedili od Kelta. Kelti su bili vrsni konjanici, prvi koji su jednako dobro baratali istovremeno i s konjima i s oružjem, koordinirali pokrete, i imali određene standarde po kojima su opremali konje.' - priča Zaninović, a ja opet isto – falus, pa falus. S jedne strane on, a s druge figa, a doli vise ja..., odnosno, na 'finski' prevedeno, testisi?
Rimska NATO baza
- Dakle, šta tu treba objašnjavati, kad je taj rebus s ukrasa svima jasan! I glasi - Eto vam ga na, svima, ostavite mene i mog konja na miru! - smije se moj sugovornik.
A Tom marljivo škljoca. Ne zavidim mu nimalo. Milijun je tu stvari koje treba vidjeti, čuti, izoštriti, škljocnuti, promijeniti blic, objektiv, aparat. Odvidaj, zavidaj. A kadrova – ne zna im se broja.
To je muzej Burnuma, jednog važnog vojnog logora, što je ekvivalent današnje vojne baze NATO-pakta, recimo BOND Steela na Kosovu, sa svim službama koje su opsluživale elitnu postrojbu jedne velesile, što je Rim nesumnjivo bio. Iza njih je ostao i dvije tisuće godina nakon njihovog fizičkog nestanka bar dio njihove velebne logistike - kozmetički pribor, toaletni, nakit, fibule, prstenja, staklene perle, uljanice sa seksi prizorima. Vojska je, izgleda, uvijek bila ista, uvijek je voljela PIN UP slike i duplerice iz Playboya...
Tu je i medicinski pribor, za krpanje i šivanje rana, nešto slično kao današnji M.A.S.H, ratna kirurgija, ima tu i zubarskog pribora, kliješta, tu su i pisaljke i pečati za vosak. Netko je vjerojatno na tome dobivao izlaznicu, za posjet Skradinu. Stariji će se sjetiti šifre iz JNA - 'Došla mu je 'tetka' u posjet!' Pa su uzeli sobu u hotelu! Kako li je ono jednom netko rekao 'Vojsko, čija li si, ista li si!'
