Radeći posao svojevrsnog kroničara našega Grada, našeg kraja, imao sam prigodu sresti se s puno ljudi koji su obilježili i naše i svoje živote, obilježili ih na onaj najljepši mogući način, svojim talentom, pisanom riječju, aktivizmom na različitim područjima života, svojom glazbom, svojim sportskim dostignućima. Jednostavno, navikneš se na te ljude, na njihov rad, na njihove uspjehe i bude ti drago što ih znaš, što ponekad popričaš s njima i što su oni jedan, kako ja to volim kazati, od najljepših kamenčića u mozaiku ljepote što se zove Drniš.
Ove riječi su kao stvorene za Milku Tomić, ravnateljicu Tamburaškog orkestra u Drnišu, svojedobnu ravnateljicu Osnovne glazbene škole Krsto Odak i osobu koja je neizostavna kad je riječ o glazbi u Drnišu, o pedagoškom radu s mladima, s djecom, kad je riječ o trajnom angažmanu u kulturnom životu Grada.
Siverić, Murter, Tisno...
Kad je tek osnovani Tamburaški orkestar u Drnišu 15. listopada 1975. godine držao koncert u starom kinu, kad je nestalo struje, a oni nastavili svirati u mraku i bez nota, nitko nije ni slutio da će ta lijepa priča trajati do danas. Dirigentica i osnivačica Orkestra bila je Milka Tomić, žena posvećena glazbi i sviranju od svojih osmoškolskih dana.
Milka s ponosom naglašava činjenicu da je iz Siverića, rodnog mjesta velikana hrvatske glazbe Krste Odaka, i da je njen prvi susret s tamburicama bio upravo u Siveriću u Osnovnoj školi. Glazbeni odgoj predavao je Ante Sladoljev iz Vodica i ujedno vodio Tamburaški orkestar. Tu se Milka zaljubila u tamburu.
Prebire malo po uspomenama: Srednju školu završila sam u Splitu, kao i Akademiju. Tu sam završila klavir i flautu i teoretski smjer za solfeggio.
Zanimljivo, rođena Siverićanka, nakon Akademije je dvije godine radila u Zmijavcima kod Imotskog. I tu se Milka odmah aktivirala i vodila školski zbor. Potom slijedi veliki korak, čak do otoka Murtera. Tu živi i radi tri godine i za Murter i Tisno vodi školski zbor te od 1970. – '73. pjevački zbor mjesta Murter. Tek 1973. godine uspijeva se vratiti poslom u zavičaj, u Drniš, ponajviše na nagovor pokojnih Petra Škarice i Petra Pekiše Grabića.
Zapošljava se u Glazbenoj školi, a usput vodi i Klapu Kalandrun. Tada se realizira i ideja o Tamburaškom orkestru. Sa smiješkom se sjeća Milka čak i pjesme koju su izvodili kad je nestalo struje. Bila je to "Na livadi pod jasenom". Malo po malo, nastup po nastup, tamburaši su postali nezaobilazan čimbenik u kulturnoj svakodnevici Drniša, a publika se navikla na damu koja znalačkim energičnim pokretima iz mnoštva instrumenata izvlači prekrasan tonski sklad.
Za sve je 'kriv' stric svećenik
Sa sjetom se Milka sjeća svoje obitelji. Kad sam je pitao jednom zgodom, kako to, završila klavir i flautu, a njen život ipak je obilježila tambura, širokim osmijehom s puno ljubavi u glasu počela je govoriti o svom stricu svećeniku, župniku u Siveriću, franjevcu fra Gabrijelu Tomiću. Svoju ljubav prema tamburi prenio je Milki, a ona je te predivne vibracije ljubavi širila dalje. U obitelji bi često znali zapjevati i zasvirati. Tu je, kako ponosno ističe Milka, zavoljela glazbu. Bila je to prava obiteljska žica.
Milka je radila u Osnovnoj glazbenoj školi, a tamburaši su bili pri ondašnjem KUD-u.
U Drnišu su koncerti uvijek bili dobro posjećeni. Prvi nastup izvan Drniša bio je na Republičkom natjecanju kroz nastup u Hrvatskom glazbenom zavodu.
Radosno spominje Milka taj nastup: - Osvojili smo pehar, bili smo prvi. Član žirija, muzikolog Adalbert Marković, bio je iznenađen činjenicom da smo mi iz Drniša tako dobri. Pa Drniš je kao sredina atonalan, gotovo s ljutnjom je kazao. Svi moji tamburaši su se na to ofendili!
Otada svi u Hrvatskoj znaju za Milku i za Tamburaški orkestar iz Drniša. Oni su definitivno prestali biti nepoznanica u ozbiljnom glazbenom svijetu. S ovim nastupom u Zagrebu ušlo se u, rekli bismo, rutinu pobjeda. Do Domovinskog rata to su bila savezna takmičenja, ali i Drniš na postolju. Nakon rata i temeljite obnove instrumentarija, od 2000.-te godine do danas, najčešće na Međunarodnom takmičenju u Osijeku Drniški tamburaši osvajaju 12 zlatnih, 7 srebrnih i 1 brončanu plaketu, a dobili su i nagradu za najbolju praizvedbu koju dodjeljuju skladatelji. S ponosom Milka ističe i činjenicu kako je ona prva dirigentica koja je osvojila "Zlatnu tamburu Paje Kolarića" koju dodjeljuje Glas Slavonije. Tu više nitko ne pita gdje je taj Drniš niti tko je Milka Tomić.
Ljubav prema glazbi koja se rađa s čovjekom, baš kao i talent, ali i neiscrpna energija i volja u radu učinili su da je naš Tamburaški orkestar u neovisnoj Hrvatskoj postao jedan od najboljih. Milka nas je navikla na vrhunski nivo, i nama je postalo normalno da su oni najbolji. Zato je i došlo do plodne suradnje s profesorom Julijem Njikošom i Verom Svobodom, našom velikom interpretatoricom tamburaške glazbe.
Vjerska dimenzija
Zato su Tamburaši i gostovali u Bosni i Hercegovini u Tuzli, u Vojvodini u Somboru, Mađarskoj, Austriji i diljem Hrvatske.
Prvoga lipnja ove godine u Vukovaru /po treći put/ osvajaju Srebrnu plaketu. Za drnišku publiku to je postala normalna stvar. U povodu 40. godina djelovanja Milka je dobila i Medalju Šibenske biskupije koju joj je dodijelio tadašnji biskup msgr. Ante Ivas.
Kako se znamo već dugo godina, znamo da Milka najviše voli pričati ne o plaketama i medaljama već najviše o djeci koju odgaja i s kojom svira.
Nadahnuto govori: - I ja i djeca imamo jednu maksimu. Može dijete biti čak i loš svirač, ali mora biti dobar čovjek prije svega. S tom mišlju znamo da radimo pravi posao jer radimo i živimo kao obitelj!
Svake godine dolazi do smjene generacija u Orkestru. Djeca odu na školovanje izvan Drniša. To ne priječi Milku da ide dalje. Uz probe i sviranje gdje vlada profesionalna disciplina, njoj su ipak dragi i oni lagani relaksirajući trenuci kad djeca, njeni svirači, daju oduška svojoj mladosti, kad se primijeti i kakav stisak drage ruke i zaljubljen pogled. Sve je to od Boga dano, sve je to za ljude, zadovoljno kaže Milka.
Na stranu sve diplome i priznanja i formalnosti. Ono što uvijek fascinira kod Milke, to je njena iskrena zaljubljenost u glazbu, u Siverić, u Drniš, u ovaj kraj, u ove ljude, i njena energija kojom neštedimice obasipa sve oko sebe. Nema nijedne vrijedne akcije u njenoj matičnoj Župi Siverić bez svesrdne pomoći i učešća Milke i njene sestre Marije.
Njihovi životi su valjan primjer kako se vjera u Boga istinski živi kad se voli svoj dom, svoj kraj, Domovinu, kad se pomaže potrebitima, kad se pruža riječ utjehe nesretnima. Tamburaši pod Milkinim vodstvom donijeli su radost u mnoga srca, u mnoge male crkvice u drniškom kraju. Tako je to kad osoba poput Milke sebe i cijeli svoj život i talent podari svome kraju i ljudima. Šteta što orkestar još uvijek nema svoj vlastiti prostor. To ih ne priječi da rade i dalje. Neka ih na tom putu prate krepko zdravlje i mir i dobro!
Bilo bi divno da jednom ta obitelj dobije i vlastiti dom.
