Nastavljamo priču iz prošle "Nedjelje" o pekarima iz sedam miljevačkih sela koji su u dvadesetom stoljeću preplavili Split i doslovce hranili kruhom i pecivima građane koji do danas nisu zaboravili mirise i okuse proizvoda vještih obrtnika.
Od kraja devetnaestog stoljeća pa sve do kraja dvadesetog stoljeća brojne splitske pekare držali su vlasnici s prezimenima s Miljevaca, po kojima su ih Splićani i prepoznavali: Grabić, Vatavuk, Puljić, Ivić, Kulušić, Malenica, Vranjković, Vranković, Božić, Sunko, Bubalo, Bačić, Galić, Karlo...
Princip je bio jednostavan: kako bi neki Miljevčanin završio šegrtovanje, položio majstorski ispit i otvorio svoju pekaru, tako bi iz rodnoga kraja povukao još momaka na šegrtovanje i tako se krug nastavljao.
Ipak, naše malo istraživanje pokazalo je da pekari, usprkos poslovnom uspjehu, jer među njima je bilo i nekih koji su stekli značajan imetak, redovito nisu zanat prepuštali nasljednicima, dapače, poticali su ih da završe škole i bave se nekim drugim poslom. Pekarstvo je smatrano, a to doista i jest, strašno teškim zanimanjem: cijelog života radilo se noću, pred blagdane i noću i danju, uz vruće peći ljeti i zimi, fizički naporno. A uspjeh nije bio svakome zajamčen.
Iz tih su obitelji potekli i neki od najpoznatijih Miljevčana druge ili treće generacije koji su se istaknuli u splitskoj politici, sportu, novinarstvu, poduzetništvu.
Nikakvo čudo – othranjeni su na najkvalitetnijem kruhu koji Split pamti i krvavom radu svojih predaka!
Jedna od najmarkantnijih osoba među miljevačkim pekarima bio je Šime Puljić, otac gradonačelnika Zvonimira Puljića, rođen 1909. u Karaliću, a doselio se u Split 1927. godine, gdje je izučio zanat kod pekara Pilića. Položio je majstorski ispit i radio kod pekara Vatavuka i Božića, otvorio je svoju radnju u Babinoj ulici u Velome Varošu te je 1936. godine preuzeo radnju pekara Tvrdića u Slavićevoj ulici, a pored pekare ubrzo je otvorio i prodavaonice na Pazaru i Voćnom trgu.
Kao ponosni HSS-ovac, na radnjama je istaknuo natpis: "Prva hrvatska pekarna", bio je član Hrvatskog sokola, a s društvom Miljevčana zalazio je u elitnu kavanu "Muljačić" na Rivi. Od 1948. radio je kao "državni pekar", a 1953. dobio je dozvolu za obrt u svojoj pekarnici u Slavićevoj.
U drugom valu nacionalizacije 1956. pekara mu je nacionalizirana pa je plaćao najamninu kako bi radio, sve do 1982. godine, kad se umirovio. O zanimljivom životu ovog pekara nekoliko detalja ispričala nam je gospođa Branka Puljić, supruga pokojnoga gradonačelnika Zvone Puljića:
– Koliko je bio poduzetan, svjedoči priča iz Šimina djetinjstva, kad se s dvanaest, trinaest godina zaposlio u rudniku lignita u Siveriću kao vodonoša i novcem koji je zaradio kupio odijelo koje je iznajmljivao mještanima za vjenčanja! Kako je bio svjestan manjka obrazovanja, kad je došao u Split, platio je studenta koji ga je poučavao matematici i hrvatskom jeziku.
Imao je veliku želju asimilirati se i postati "pravi" građanin. Slično je bilo i s njegovim društvom obrtnika, pretežito Miljevčana; okupljali su se u uglednoj kavani "Muljačić", odijevali su se po zadnjoj modi, s obaveznim šeširima. Šime je čak kupio jedrilicu, auto i bicikl.
Stekao je popriličnu imovinu; u Slavićevoj je kupio kuću, zemljište na Spinutu, sredinom šezdesetih i stan na Manušu, a s prijateljima i također vrhunskim pekarima Ivanom Grabićem i Antom Svetinom kupio je poslovni prostor u Zagrebu.
Iza toga je stajao veliki rad, govorio nam je kako za blagdane po dva dana ne bi izlazio iz pekare, samo bi malo odspavao na vreći brašna.
Poslije Drugog rata sve mu je oduzeto, pa je godinu dana prodavao jaja na Pazaru, radio marende u Šorinoj gostioni na Poljudu, dok se nije vratio u pekaru u Slavićevoj. S tugom je pričao kako su mu auto konfiscirali Talijani, a gume od auta partizani – prisjeća se gospođa Branka.
Još jedan uspješni splitski gradonačelnik, Nikola Grabić, sin je poznatoga gradskog pekara, podrijetlom Miljevčanina:
– Moj otac Ivan Grabić, Zvonimirov otac Šime Puljić i Ante Svetina iz Promine bili su prijatelji i značajni trojac među splitskim pekarima podrijetlom iz istog, drniškog kraja. Ivan je držao pekaru u Kamenitoj, Šime u Slavićevoj, a Ante u Senjskoj.
Otac je rođen 1909. godine u Širitovcima, a u Split je došao 1927. godine, uvijek je naglašavao, kad je završen istočni dio Prokurativa.
Zanat je učio kod splitskog pekara Jakasovića, a potom je na godinu dana otišao raditi u Belgiju s Krstom Kulušićem, također pekarom i ocem poznatog urednika "Slobodne" Joška Kulušića. Vratio se u Split 1934. godine, položio je majstorski ispit kod Jakasovića i otvorio svoj prvi obrt na dnu Križeve ulice, u Velome Varošu – govori nam Nikola Grabić, dodajući kako je početkom četrdesetih godina Ivan izgradio kuću s pekarom kraj Svete Mande, na križanju Kamenite, Plinarske i Nazorove ulice.
– U prizemlju je bila pekara u kojoj je radio sve do umirovljenja 1977. godine, a umro je u devedesetoj godini 1999. Bio je to strašno težak posao.
Sjećam se da bi popodne zamijesio kvas, onda bi otišao do kavane Muljačić na Rivi, gdje bi se okupljalo njegovo društvo. U jedan sat po ponoći počeo bi raditi, a uvijek je imao i četiri, pet radnika koji bi u velikim kopanjama mijesili kruh.
Radnici su inače živjeli i hranili se kod nas, među njima i otac Tomislava Ivića. Oko šest ujutro dolazili su škverski radnici po prvi kruh, a otac bi sve završio oko devet sati, ponovno bi svratio u Muljačića i u jedan popodne išao bi na spavanje.
I tako svaki dan i noć, cijeli život. Za vrijeme Drugog rata nije bilo drva i skupljao je suhe grane po Marjanu da bi upalio peć, a kako nije bilo ni brašna, pekli su kruh samo za obitelji koje bi donijele gotovo tijesto.
Želio je da mu djeca završe škole, pa sam nakon Klasične gimnazije 1956. otišao u Zagreb na studij arhitekture i vratio se nakon diplome 1961. godine – kaže Grabić, navodeći kako je "doajen" među splitskim – miljevačkim pekarima bio Jakov Vatavuk, a sjeća se i Joze Vrankovića, koji je bio generaciju stariji od njegova oca i držao je pekaru u blizini nekadašnje tvornice "Bobis" na Bolu, potom Petra Galića, Ante i Jakova Bubala iz "Prerade"...
– Otac je sa Šimom Puljićem i Svetinom četrdesetih godina osnovao i pekarsku zadrugu, u kojoj su trgovali brašnom i jedno su vrijeme držali mlin u Matošićevoj ulici. Bili su okretni i nalazili su načine da stvore neki kapital – sjeća se Nikola Grabić, a u njihovoj kući i danas je pekara, možda i jedina preostala iz "miljevačke skupine", ali u njoj rade meštri pekare "Solin"...
Ante Svetine, rat, kumovi i drniška bukara za Božić
U društvu viđenijih miljevačkih pekara nezaobilazan je bio Ante Svetina, premda je rodom iz Promine ali reklo bi se – bili su prvi susjedi u starom kraju.
Rođen je 1911. a kao momčić je došao u pekara Božića na Pjaci izučiti zanat i položiti majstorski ispit. Nakon vojnog roka, otvorio je pekaru u Kistanju, pa u Kninu i Sinju te se krajem tridesetih godina vratio u Split gdje je radio do 1972. godine.
- Prvu pekaru imao je u Bosna ulici, današnjoj Smojinoj u Velome Varošu, a od 1952. do 1972. u Senjskoj gdje su ga 'naslijedili' braća Ivić, Mate pa Ivan.
S prvom suprugom imao je sina Joška koji je završio za inženjera građevine i ostao u Zagrebu, a kad mu je prva supruga preminula, oženio se za našu majku Dominu Butir iz Kaštela, pa smo na svijet došle moja sestra Ana i ja – ispričala nam je Antina kćer Jadranka Đurin koja i danas stanuje u varoškoj Palminoj ulici, gdje je Ante kupio kuću nakon što su stanovali u stanu na Šperunu.
- I na Šperunu i ovdje, s nama su živjeli radnici iz pekare, među njima i Frane Pletikosa, otac nogometaša Stipe, koji je radni vijek kasnije proveo u 'Prerade'. Trojka iz istog kraja bila je posebno poznata u Splitu: Grabić, Puljić i Svetina. Svi su ih znali. A oni su se baš svakog dana nalazili u kavani 'Muljačić' na Rivi ili u 'Centrala' na Pjaci. U Drugom svjetskom ratu oca su uhapsili Talijani pod optužbom da pomaže partizane, a onda su ga 'preuzeli' Nijemci i otpremili ga u zatvore u Sarajevu i Staroj Gradiški, odakle je pobjegao i pridružio se partizanima gdje je bio ranjen u nogu.
Rat je donio tešku tragediju obitelji: majčini otac i majka bili su u logoru, a poginula su joj dva brata, Vjeko i Ivan Butir. Zato je rat bio zabranjena tema u kući, nikad se nije spominjao. A dok je otac bio zatvoren i u ratu, majci su pomagali Grabić i Puljić – priča nam gospođa Jadranka.
- Otac je bio zaljubljen u svoj posao, bio je opsjednut vrhunskom kvalitetom, pa ga je ljutilo što je nakon rata morao kupovati brašno u 'Prerade' koje nije uvijek bilo dobro. Pekao se crni i bijeli kruh i baškotini. Za Božić bi se svi skupili oko stola i pili iz drniške bukare koju je otac čuvao posebno za tu priliku.
Inače su on, Puljić i Grabić bili nerazdvojni, svoje prijateljstvo okrunili su i međusobnim kumstvima – prisjeća se Jadranka.
U nas Grabića 11 pekara
– Kad kažeš da si iz Miljevaca lako je pogoditi kojeg si zanimanja: pekar, mesar ili fratar – smije se Marko Grabić (85), koji nam se javio iz Pariza kako bi ispričao zanimljivu štoriju o pravoj "dinastiji pekara" iz svoje obitelji.
– Mojih šest stričeva bili su pekari: Pešo, Mijo, Ante, Joko, Paško i Marko, a kad se tome pribroji moj brat Mile koji je držao pekare u Jelsi i Hvaru te sinovac Šime u Vodicama, pa onda i ja, kao i prvi očevi rođaci Ivan, otac gradonačelnika Nikole, i brat mu Marko bilo nas je jedanaestorica pekara u užoj obitelji Grabića!
U Split sam došao 1952. godine, gdje sam polazio Školu učenika u privredi u Nodilovoj, a noću bi šegrtovao u pekari Ružice Puljić u Dukljanskoj ulici. Majstorski ispit sam položio 1954. i da bih sačuvao uspomenu uslikao sam se na splitskoj Rivi. Onda sam par mjeseci radio u Imotskom u državnoj pekari, pa u Dubrovniku kod pekara Gulina, koji je također iz našeg kraja.
Godine 1956. pobjegao sam s još trojicom motornim čamcem iz Cavtata u Italiju, a potom u Francusku. U Parizu sam se zaposlio u automobilskoj industriji gdje sam od običnog radnika dogurao do šefa u proizvodnji – ispripovjedio nam je Marko Grabić.
Stipe Pletikosa: Neću nikad zaboravit kad bi nam ujutro otac donio kifliće s cukrom
Proslavljeni splitski nogometaš, hajdukovac i reprezentativac Stipe Pletikosa također je sin pekara s Miljevaca. Njegov otac Frane došao je 1957. godine iz Gornjih Brištana u Split kao šesnaestogodišnjak učiti zanat kod Ante Svetine.
– Uvijek mi je pričao kako mu je žao što je u Split došao prekasno, baš kad je Bajdo Vukas prešao iz Hajduka u Bolognu i nije ga mogao gledati na Starome placu u Bajdinim prvim splitskim godinama.
Stanovao je i pekarskom zanatu se učio kod Ante Svetine, kojega je držao drugim ocem, a ujutro bi išao u srednju školu za pekara. Sjećam se da mi je govorio kako su im kao mladićima najveća radost, pored Hajdukovih utakmica, bili plesovi na Zvončacu. I
kad se 1967. oženio za moju majku Milu, koja je rodom iz Gornjeg Prološca, živjeli su u Varošu kod Svetina, potom se zaposlio u "Prerade", a moje dvije sestre i ja rasli smo u stančiću u Vukovarskoj, u tridesetak kvadrata nas petero. Kasnije smo se preselili u nešto veći stan na Pujankama – kazuje Stipe.
Kaže kako je otac Frane bio slabijeg vida, pa nije vozio automobil i pješice je išao na posao u Dujmovaču.
– Počinjao je raditi u 22 sata, a moj je zadatak bio podsjetiti ga da je vrijeme za posao, točno u 21.20. Većina mojih vršnjaka išla je na spavanje iza crtića, a ja sam mogao biti budan sve do 21.20 i to mi je bio poseban osjećaj.
Otac bi se vratio s posla oko šest ujutro, kad je majka odlazila raditi, također u "Prerade", ona je bila prodavačica.
Jedan od najljepših osjećaja iz djetinjstva koje pamtim jest kad bi nas otac ujutro probudio za školu i donio nam kifliće s cukrom i bilu kavu. To su mirisi i okusi koje nikad neću zaboraviti. Kad bi nas ispratio u školu, tek tada je išao spavati – pripovijeda Pletikosa i nastavlja:
– Otac je bio iscrpljen od pekarskog posla, ali uvijek je nalazio vremena za nas, ništa nam nije nedostajalo; išli smo na more, na Hajduka, na Nadine utakmice ragbija, na rukomet Dalme. Imao sam prekrasno djetinjstvo.
A otac je imao i svoje društvo, u to vrijeme bilo je uobičajeno malu djecu voditi sa sobom u grad, pa smo posjećivali njegova velikog prijatelja Jeru Lucića koji je držao brijačnicu na Pazaru, išli bi u "Po noge" na karte, a kad bih tamo dobio "Pipi", cijeli svijet je bio moj!
Ljudi s kamena nisu skloni izražavanju emocija velikim riječima, oni to čine gestama i brigom za svoje drage – emotivan je Stipe Pletikosa, kojem kao naručeno stiže pitanje je li otac nekad i doma pekao.
– Kako ne! Oko Božića i Uskrsa danima je cijela kuća mirisala! Pekao je sirnice, pletenice, razna peciva i sve to pakirao u kutije pa slao rodbini na Miljevce i u Imotski.
A kad su osamdesetih godina u modu došle pizze, napravio bi nam doma i to čudo: bile su dva prsta debele, ali nama je to bila srića do kraja svita!
Gušta je drugima pokazat pažnju i svoju pekarsku vještinu, a rano nas je napustio, u 68. godini, nije se pošteno ni odmorio od teškog posla u životu – kaže Stipe, kojeg pitamo je li naslijedio što pekarskog gena miljevačkog.
– Da! Zna bi ja zamisit barem pizzu, bi, sto posto!
