Đurđica vodi dnevnik, od prvog dana. Sve zapisuje, a sve zna i napamet. Ono jutro kad su ga ubili, kad su mu teško ranjenome i nemoćnome presudili, ubijena je i njezina obitelj, utrnula se kao šterika.
Dvaput su osumnjičenom krvniku sudili i dvaput je proglašen krivim. Ratni zločinac. Samo zvijeri, pa neka je rat, ubijaju nemoćne ranjenike. Prvi put, dok još nisu znali gdje je, dobio je 12 godina, a drugi put, kad je pronađen, odrezali su mu 15 godina zatvora.
Nečovjek, zapisala je Đurđica. Bio je to, međutim, tek uvod u treće suđenje. Proceduralna greška, glasilo je objašnjenje, postupak ide iz početka.
Treći put je oslobođen. Nedostatak dokaza. A nakon što je Vrhovni sud odbio žalbu tužiteljstva, presuda je postala pravomoćna. Baš kao što će uskoro pravomoćna postati još jedna presuda. Teška 863.000 kuna, a s kamatama i više od milijuna. Toliki je, naime, iznos odštete koji će pripasti jučer osumnjičenom krvniku a danas, sve fino na papiru piše, nevinu čovjeku. Na njegovim rukama, zaključio je hrvatski sud, nema krvi, ali će mu zato dlanovi uskoro biti puni novca.
Đurđica duboko uzdiše. Tjera kisik niz arterije. Još od onog jutra bori se s visokim tlakom. Trudi se biti razborita i smirena, vraća se u ono jutro, pa na suđenje, prvo, drugo, treće, pa ga opet gleda tog prokletog jutra kako pada pokošen prvim rafalom, pa kako mu prilazi čovjek u uniformi jugoslavenske vojske i kako ga okrutno iz blizine ubija, pa joj nije jasno gdje smo to zaglavili, kada smo stranputicom krenuli i kakvi smo to postali kad ni vlastite junake, a većeg od njezina brata teško je zamisliti, ne znamo obraniti. Barem ovako mrtve, kad im već živima nismo pomogli.
Bio je 17. rujna, prije 26 godina. Jutro. Hrvatski branitelji čitavu su noć čekali zapovijed da krenu na Šibenski most, da udare po kasarnama, da neprijatelja zagrizu do kosti, da mu pokažu na čiju je zemlju došao, a kad je nisu dočekali, kad se motorola nije oglašavala iako je napad bio predviđen za četiri sata, po mrklome mraku, odlučili su sami jurnuti, ujutro, kad je već bilo svanulo. Marinko Kardum bio je s grupom koja je trebala izići na most...
- Ne pitajte me zašto su zapovjednici odgađali akciju, ni danas mi to nije jasno, znam, međutim, da bi po mraku sve bilo drukčije i da bi Marinko možda i danas bio s nama - govori Ivica Ajduković Jastreb, ratni zapovjednik šibenskih policijskih specijalaca, Marinkov zapovjednik.
Kad se razdanilo, neprijatelj je jasno vidio položaje hrvatskih vojnika, upalio je tenkove i zapucao.
- Marinko je buku tenkova pokušao iskoristiti da se izvuče, da promijeni položaj i zauzme bolju poziciju, no kad je pretrčavao cestu iz strojnice ga je pogodilo u lijevu nogu - prepričava Jastreb.
Rana je bila velika, teška, Marinko nije mogao ustati, pa je otpuzao do ruba ceste i skrio se u grmlje. Skinuo je maramu s glave, podvezao sam sebi nogu i čekao.
- Iz tenka je izišao jedan od vojnika, bio je to, tvrde očevici, oficir, prišao je Marinku, uperio u njega svoj škorpion i ispalio dva rafala. Hladnokrvno ga je usmrtio - mučno će Jastreb.
Marinkovo tijelo nije odmah pronađeno, danima se nije znalo gdje je, obitelj se nadala da je nekim čudom još živ, a onda su stigle strašne vijesti iz Knina. Truplo bez glave pripadalo je Marinku, neprijatelj ga je takvog pokopao. A takav je i razmijenjen u Sinju. Na razmjeni leševa. Naši za njihove. Svi su imali glavu, svi osim Marinka.
Đurđica šuti. Marinko je bio četiri godine mlađi od nje. Njemu je tog jutra bilo 25, a njoj 29. Bio je visok, jak, zgodan. Pravi muškarac.
- Kad sam na suđenju vidjela tog tipa, iznenadila sam se kako je malen, sitan, pravi tenkist, moj bi ga Marinko jednom rukom za vrat primio. Samo da je mogao, da je imao priliku... - kaže.
Marinko je junački poginuo. Ubijen je kukavički. A njegov ubojica, zločinac koji nema veze s ratom i ratnicima, nikad neće biti pronađen. Onaj jedan, koji je bio osuđen, i to dvaput, pa oslobođen, jednom zauvijek, starost će dočekati s milijun kuna na računu.
- Da je Marinko u borbi poginuo, da je vojnički nastradao, nitko ni riječ ne bi rekao jer rat je, a u ratu se gine. Ali ovako ga ranjenog ubiti, dokrajčiti ga a da od njega nikakve opasnosti nema, ratni je zločin i ova država, da je država, ne bi se smjela smiriti dok i zadnji ratni zločinac ne bude uhapšen i kažnjen - jasno će Ivica Ajduković Jastreb.
Uz Marinka je u Vodicama odrastao, skupa su i u osnovnu školu išli, zajedno su u rat otišli, isti su san sanjali.
- Marinko je bio najhrabriji čovjek kojeg sam upoznao, danima bih vam o njemu mogao pričati, izniman je to momak u svakom pogledu bio, fizički nadmoćan, teško da Vodice većega od njega mogu dati - kaže Jastreb, pa zastaje, suzu može progutati, ali je pustiti neće.
Svjedoci su na suđenju jasno rekli kako se ubojica nakon povratka u tenk hvalio da je ubio ustašu. Ukrao mu je nož, pištolj i još neke privatne stvari. I lančić, što će ti tuđi lančić, zlotvore?! A taj "ustaša" do tada je već bio pregazio brojna bojna polja. Bio je pripadnik Prvog hrvatskog redarstvenika, prvi od prvih, iz Rakitja je krenuo srcem, pa dalje kroz Dvor, Glinu, Pakrac, Plitvice...
- U četvrti mjesec devedeset i prve došao je k nama u Šibenik, u specijalnu. Bio je zapovjednik prvoga voda, svašta je sa svojim ljudima prošao, žestoko se tukao s četnicima i nikad se nije povlačio - veli Jastreb.
Kardumovi se nisu mogli nositi s gubitkom sina. Otac, također branitelj, ubrzo se razbolio i umro, a majka je niti godinu poslije digla ruku na sebe. Ostala je samo Đurđica, danas Latin, medicinska sestra koja se još od onog jutra bori s vlastitim demonom.
Dobro ga poznaje. S njegovim licem pred očima liježe i ustaje.
- Presuda mu je na trećem suđenju pala zbog nedostatka dokaza. Njima su nebitni svi oni iskazi svjedoka, tada ročnika Jugoslavenske vojske, koji su jasno rekli što su vidjeli i čuli. Kad sam ga htjela nešto priupitati nisu mi dopustili, takva su, rekoše, pravila, a sutkinja mi je kazala da ne pravim dramu - prisjeća se Đurđica.
Najteže joj bilo kad su ga vadili iz groba, kad su na traženje obrane nakon 12 godina naložili ekshumaciju. Došla je na groblje, nije im htjela dopustiti da joj diraju brata, a oni su na nju poslali policiju.
- Doktorica Gojanović sa splitske Patologije sve im je rekla, nedvosmisleno je utvrdila kako je marama bila svezana na njegovoj nozi poviše prostrijelne rane, a mrtav čovjek, koliko je poznato, to sebi ne može napraviti. Nijedna ozljeda nije bila smrtonosna, rekla je doktorica, no na suđenju je ta liječnička ekspertiza pobijena, pa je ispalo kako je Marinko bez glave ostao odmah, i takav sebi svezao maramu oko ranjene noge - gorko će Đurđica, dodajući i kako tragovi krvi po stijenama jasno pokazuju kamo je Marinko nakon ranjavanja otpuzao. Zar i to bezglav čovjek može napraviti?!
Jednom su je, nakon puno godina, zazvali da je pronađena lubanja, pretpostavljali su da je Marinkova, pa su i njoj uzeli krv, no uzalud, te kosti nisu bile njegove. Danas je pak više nitko ne zove. Marinko Kardum živi tek u sjećanjima njegovih suboraca koji se jednom godišnje okupe pored spomen-ploče na Šibenskome mostu i zapale svijeću za spokoj herojeve duše.
- Ne idem više na godišnjice, ne mogu podnijeti kad u gomili vidim ljude koji nikakve ratne zasluge nemaju i koji me taj dan tapšu po leđima a u gradu mi se i ne jave kad se sretnemo. Sve što znaju je govoriti, a nigdje nisu bili, niti su što vidjeli - ljutnja krivi Đurđičino lice.
- Znate što je najgore - odrješito će Jastreb - najgore je što je oslobođen a da uopće nije morao dokazivati da on to nije napravio. On nije pružio niti jedan jedini dokaz da je nevin, a proglašen je upravo takvim, nevinim!
Pravo i pravda. Ono je gluho, a ona slijepa. A lijeka nema. Ivica Ajduković diplomirani je kriminalist, iskusni specijalist, i svjestan je, napominje, kompliciranosti sudskih postupaka i osjetljivosti pri iznošenju dokaznih materijala, ali u ovom slučaju, po njemu, puno je stvari odrađeno aljkavo, čak i šarlatanski.
- O čemu mi ovdje pričamo?! Pa čovjek danas znade ima li vode na Mjesecu, a mi za sve ove godine i pored svih živih svjedoka ne možemo utvrditi tko je ubio Marinka Karduma! Ubojica je slobodan i nikoga nije briga, a skup zatvorenih indicija, a kao stručnjak znam što govorim i znam da one imaju snagu dokaza, jasno ukazuje na počinitelja - razočarano će Jastreb.
Treće suđenje, prema Jastrebovim riječima, od početka je vođeno u smjeru oslobađajuće presude. I Đurđica se s time slaže, nju treći put na sud nisu niti zvali. Što će im, samo probleme u sudnici stvara.
Ime čovjeka kojemu se triput za Marinkovu smrt sudilo ne žele ni izgovoriti. Po nacionalnosti je Hrvat, iz Kotor Varoši, oca su mu ubili četnici, a JNA, koju je služio kao potporučnik, napustio je 1994. godine. Preselio se potom kod sestre u Zagreb, radio je u njezinoj pekari, a tu je i uhapšen. Na suđenju se branio da nije kriv, da nema pojma o čemu optužba govori, da on nikoga na Šibenskome mostu nije ubio.
Danas živi u Šidu, u Vojvodini, i čeka da mu prema presudi Općinskoga suda u Šibeniku na račun sjedne 863.000 kuna, s kamatama i više od milijuna. Povrijeđeno mu je bilo pravo na slobodu, pravo na osobnost. Teretilo ga se da je 17. rujna 1991. godine kod Šibenskoga mosta izišao iz tenka JNA i rafalom iz pješačkog vatrenog oružja usmrtio ranjenog Marinka Karduma.
U pritvoru je bio od 2. veljače 1999. godine do 28. listopada 2003., ukupno 1726 dana od čega je 674 dana proveo u samici, iz sigurnosnih razloga.
U tužbi je naveo da je neutemeljenim pritvaranjem bio odvojen od obitelji, da je tako bio spriječen normalan razvoj njegove djece, te da je osjećao strah za svoj život jer su ga ostali zatvorenici tretirali kao ratnog zločinca.
Njega, Ivicu Jelušića.
Marinko je, pogođen u nogu, otpuzao do ruba ceste i skrio se u grmlje. Iz tenka je izišao oficir, prišao mu i ispalio dva rafala. Na povratku u tenk, posvjedočili su ročnici, pohvalio se: "Ubio sam ustašu"
Kardumovi se nisu mogli nositi s gubitkom sina. Otac, također branitelj, ubrzo se razbolio i umro, a majka je niti godinu poslije digla ruku na sebe. Ostala je samo sestra Đurđica koja se još od onog jutra bori s vlastitim demonom
Mi za sve ove godine i pored svih živih svjedoka ne možemo utvrditi tko je ubio Marinka Karduma! Ubojica je slobodan i nikoga nije briga. Navodno nedostaju dokazi, svi oni iskazi svjedoka su nebitni, ogorčeni su suborci