StoryEditorOCM
ŽupanijaPoteštat o svemu osim o politici:

Drniški gradonačelnik Josip Begonja svaki slobodni trenutak poklanja obitelji i vinogradu-Guštan vozit prikolicu koju ni četnici nisu tili ukrast!

29. listopada 2017. - 13:49

Za svoga gradonačelnika Josipa Begonju mnogi će Drnišani kazati da je radišni tradicionalist, pedantan i beskompromisan, bliski suradnici pohvalit će njegovu ozbiljnost, marljivost i dosljednost i okvalificirati ga kao čovjeka od riječi, stranačke kolege u HDZ-u reći će kako je osoba koja se ne zalijeće u izjavama i obećanjima već samozatajno radi i traje u politici nesklon svjetlima pozornice, prijatelji će otkriti da nikada nisu čuli goreg pripovjedača viceva jer nakon svakog se pitaju što je tu smiješno, članovi drniškoga gradskog parlamenta sjetit će se starih narodnih izreka koje često koristi za vijećničkom govornicom ne bi li rasprava poprimila opušteniji ton, a novinari će ga opisati kao vjerojatno jedinog poteštata na čijim je fotografijama osmijeh rjeđi nego snijeg na Havajima. Većina će se, međutim, spomenuti zanimanja iz kojeg je otišao prije gotovo pet godina, a koje, zapravo, nikada nije prestalo biti sastavni dio njegove osobnosti i, kako sam priznaje, njegova prva ljubav.



– Je, točno je, kad sam preuzeo dužnost gradonačelnika prijatelji i ljudi koji se bave novinarstvom savjetovali su mi da se naučim smijati jer sam vrlo ozbiljan te u tom svom gardu odajem poreznika. Rekao sam da nakon 20 i nešto godina, baveći se tim poslom, čovjek postane pomalo profesionalno deformiran. Shvatit ćete da porezni nadzor, kao svojevrsni dio represivnog sustava, i inspekcijski poslovi u kojima si okrenut suhoparnim brojkama i činjenicama što proizlaze iz nekakve dokumentacije ne ostavljaju previše prostora da ispoljite svoju duhovitost i ležernost, da ne kažem bacite se na šalu i pošalice – poluozbiljno će moj sugovornik.

Za razgovor u kojemu će, za promjenu, izostati aktualne drniške gradske teme, projekti i planovi, a u prvi plan izbiti manje poznati detalji iz njegova života, Josip Begonja se jednako dobro pripremio. Tragom brojnih crno-bijelih fotografija koje je njegova majka, umjesto obiteljskog zlata i nešto prišteđenih njemačkih maraka, ponijela 1991. godine iz Drniša u progonstvo kao najveće blago, rasplela se priča o jednom skromnom, ali sretnom djetinjstvu i odrastanju u staroj drniškoj gradskoj jezgri, uz frenjice i igre na ulici, školske izlete na Prominu o kojima se danima poslije pričalo i akcije sadnje stabala oko osnovne škole koja su i danas ures cijelog kvarta.





Na jednoj od fotografija je dječačić na zidiću pred dvorišnim vratima u kratkim hlačama i košuljici, s japankama na nogama, na drugoj je s razredom iz osnovne škole, pa kao maturant, pa u ulozi partnera na sestrinoj i supruzinoj maturalnoj zabavi...





– Najviše je školskih slika. Neke ljude si zaboravio po imenu, ali ih znaš po slici, pa se tako vratiš u te dane. Evo, recimo, ova grupna slika ministranata s časnom sestrom Reginom Šušnjara nastala je '72. ili '73. godine. Ovaj tu danas je predsjednik Visokog upravnog suda Ante Galić, ovo je profesor doktor Darko Škarica s Instituta za filozofiju u Zagrebu, njega povremeno znam sresti – otac mu, Petar Škarica vodio je Glazbenu školu, ovo su dva brata Mrčele, jedan predaje glazbu u Rijeci, ovaj je inženjer telekomunikacija, ovaj je diplomirani inženjer građevine u Zadru, on je direktor "Gortana", Mario je u "Zagrebmontaži", ovo je Čupić što vozi autobuse i brat mu Đeni.





Od cijele te ekipe manje-više sve znam, gdje su i što rade. Ova druga slika na kojoj sam na magarčiću uvijek izaziva šalu u kući. Bio je to moj prvi susret s morem. Imao sam 12 godina. Mater je imala ujaka u Podgori i onda smo išli kod njega, a išli smo vlakom. Zamislite, idete na more vlakom! To je danas nezamislivo. Pokojni stari je radija na željeznici, pa smo imali karte. Čoporativno bi išli na Bačvice. Kad vlak stane u Splitu, one su najbliže. Tek sam kao osmaš išao na Jadriju brodom s mula Krke i onda negdje od '77. godine do danas ostao sam vjeran Murteru – prisjeća se Begonja.





Kazuje Josip kako je njegov otac iz Sedramića doselio u Drniš još kao momak, ali je svoju životnu družicu, njegovu majku, upoznao u Đakovu gdje su se njezini, poput mnogih iz Kruševa i siromašne Zagore trbuhom za kruhom, kao "vlak bez voznog reda" odselili 50-ih godina. Mladi bračni par odlučio je život nastaviti u Drnišu i sagraditi obiteljsku kuću u koju se, iako nedovršenu, uselio 1963. Sa svojim prvijencem Josipom dijelili su sobicu, kuhinju i zahod. Takav je, priča drniški gradonačelnik, u to vrijeme bio standard. Dvije godine stariji sin Begonjinih, a potom su dobili dvije kćeri i sina, u Drnišu je pohađao vrtić. Danas kad to priča mlađariji, rijetki, veli, povjeruju da je grad tih godina uopće imao predškolsku ustanovu.





– Imao je Drniš baš sve za sretno djetinjstvo. Uvijek govorim da je moj kvart najbolji kvart u Drnišu. Kad bi to čuo neko na Gradini, ili u drugim dijelovima grada, vjerojatno bi rekao – a, ne, ne – naš je bolji. To je normalno. Moje odrastanje kao i prethodnih, ali i par mlađih generacija stalno je bilo pod paskom starijih ljudi iz susjedstva. Oni bi nas svitovali i imali znatan utjecaj na nas. Kada se nađem s mojim susjedom Đurom Perlićem, odnosno Đokom, kako zovem Đuru, danas mladima pričamo o tim našim igrama i druženju – a oni nas samo blijedo gledaju. Njima je to nepojmljivo, teški aorist. U to vrijeme imali smo bezbroj mogućnosti za bavljenje sportom, mlađarija je bila angažirana u puhačkom orkestru, tamburaškom orkestru, glazbenoj školi... Sestra mi je, tako, svirala u tamburaškom orkestru, a brat koji je, inače, mlađi od mene 12 godina pohađao je glazbenu školu. Kod nas se, uz to, podrazumijevalo ići na vjeronauk i misu, biti ministrant. Dobro, kad smo malo stasali bilo je situacija kada bi roditeljima rekli da smo otišli na misu, a bili bi oko crkve, igrali frenjice. Neki su pjevali u zboru. Ja i Đoko, međutim, nismo baš bili muzikalni, nismo imali sluha, pa bi bili među onima što su stali sa strane. Zboraši bi pjevali, a mi sve to nismo baš pensali... Zato su svi, baš svi, išli na kupanje na Čikolu.





Tamo smo, u toj čistoj vodi, među brojnim vrelima, naučili plivati, 'vatali smo rake i uživali. Teško je to danas uopće vizualizirati jer u Čikoli više nema ni raka, ni žaba, ni riba... Negdje '74. – '75. godine rječica se izlila i bilo je stvarno grdno. Nakon toga je korito čišćeno i dubljeno. Zatrpana su sva ta čikolska vrela. Danas je Čikolu prilično teško povezati s kupačima. Inače, svoju prvu biciklu Pony dobio sam u 15. godini, ali to ne znači da sam imalo zaostajao za drugima. Ćaća je imao klasičnu biciklu, a, kako sam bio malen, nisam je mogao prekoračiti. Kostur je bio previsok. Zato sam, vjerovali ili ne, vozio tako što bi se provukao ispod kostura i pedalirao okolo kao veliki... Bilo je bitno snaći se. Uglavnom, ne bi to djetinjstvo mijenjao za mnoga djetinjstva, u konačnici ni svoje djece jer je bilo opuštenije, više se družilo, više se vremena provodilo vani u tim igrama, na ulicama...





Nakon osnovne i srednje ekonomske škole Josip, priča, kao stipendist murterske "Slanice" upisao je Ekonomski fakultet u Splitu, a onda u Zagrebu "odradio" godinu dana vojnog roka u bivšoj vojsci. Po završenom studiju, "Slanica" nije bila u mogućnosti zaposliti ga pa je, zajedno s još jednim kolegom četiri godine "odsjeo" na birou.
– Iskreno, o tom razdoblju baš i ne volim pričati jer bi netko moje riječi mogao pogrešno protumačiti. Činjenica je da ni on, a ni ja baš i nismo bili politički podobni te, za razliku od mnogih koji su diplomirali poslije nas, nismo tako lako mogli naći stalni posao. Onda su došli prvi višestranački izbori i dobili smo svoju šansu. Zaposlili smo se u tadašnjoj Općinskoj upravi društvenih prihoda, ali to je veselje kratko trajalo, svega dva mjeseca. U rujnu '91. otišli smo u progonstvo i cijela tadašnja drniška općina dislocirana je u Unešić. Nitko nije ostao bez posla.



U progonstvu sam se angažirao u Kriznom štabu, a onda sam, nakon formiranja 4. bojne 142. brigade HV-a nešto manje od šest mjeseci proveo u 3. satniji. Potom sam otišao u Zagreb. Naime, u Zagrebu je postojala drniška zavičajna zajednica koja je u početku distribuirala pomoć raseljenom življu i bila svojevrsna spona s državnim tijelima. Kako je Uprava prihoda – poslije Porezna uprava – državno tijelo, dobio sam posao u Ministarstvu financija u Zagrebu i stanovao kod rođaka. Iz Zagreba sam se vraćao u dva navrata, a moj definitivni povratak u Drniš bio je 1. siječnja 1996. U međuvremenu sam se '94. oženio suprugom Damirkom, a krajem '95. rodio nam se Marko. Bio sam član Poglavarstva Drniša u mandatu gradonačelnika Ante Matića od 1997. do 2001. godine. Poslijediplomski studij upisao sam 2004., magistrirao 2007. i kanio se baviti strukom, nisam se vidio u aktivnoj politici bez obzira što sam bio član stranke. Sjećam se da me iza rata ravnatelj Porezne uprave Ivan Iveković nagovarao da ostanem u Zagrebu i da barem malo razmislim o toj opciji koja mi, rekao je, pruža bolju perspektivu. Nakon par dana, opet sam došao kod njega i rekao mu najiskrenije – ja bih se vratio u Drniš. Najstariji sam u obitelji, otac mi je umro pred rat, mater gleda u mene kao u glavu kuće, tu su i dvije sestre i brat koji je u to vrijeme bio student. Počinjala je obnova kuća... Sve je to trebalo posložiti. Malo su utjecali prijatelji, malo sam i sam vagao, a i podsvjesno sam se, vjerojatno, htio okušati u politici – i tako je prevagnuo ovaj scenarij i ušao sam u drnišku priču... – priznaje Begonja.





Do polarizacije u drniškoj Gradskoj organizaciji HDZ-a došlo je, prisjeća se, 2005. godine što je rezultiralo pobjedom nezavisnog kandidata Ante Dželalije na lokalnim izborima. Stranka je u gradu dobila povjerenika. Za aktivniji politički angažman i prvu kandidaturu za gradonačelnika, Begonja se, veli, odlučio malo na nagovor, a malo kroz osobna promišljanja iako je i tada bio "u drugom filmu", pisao stručne članke i bavio se strukom.

– Te 2008. godine postao sam predsjednik Gradskog odbora HDZ-a i ostao na toj funkciji do danas. Prvi put sam se odlučio za gradonačelničku kandidaturu 2009. između više kandidata. U prvi krug sam ušao, ali je za nekih stotinjak glasova opet pobijedio Dželalija. HDZ je, međutim, u Gradskom vijeću sa starčevićevcima formirao većinu, pa sam izabran za predsjednika Gradskog vijeća. Nakon iznenadne smrti Ante Dželalije 2012. godine, organizirani su prijevremeni izbori i 4. veljače 2013. preuzeo sam dužnost gradonačelnika koju obavljam i danas.





Josip je, nakon Marka, dobio još dvoje djece Ivana, danas učenika trećeg razreda gimnazije i osnovnoškolku, šestašicu Mariju. Čini mu se, sa žalom će, da je 22-godišnji Marko nekako prebrzo odrastao i da je to, na neki način, danak bavljenja politikom. Zato danas što više vremena pokušava odvojiti da se može posvetiti svojoj djeci, posebno vikendima.
– Vjerojatno to tako ide – kad čovjek uđe u novi posao onda je pun entuzijazma, više energije posvećuje tom poslu, ali netko mora patiti – dan ima samo 24 sata. Supruga je skrbila o djeci i odrađivala i majčinsku, i napola očinsku ulogu u njihovu odrastanju. A uz to je, zadnjih 10-ak godina, kao zaposlenica Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u Šibeniku, svakodnevno putovala na posao i vraćala se kući. Kad bih mogao vratiti vrijeme unatrag, ponekad se zapitam bi li sve ponovio. Jesu li neke odluke u životu vrijedne tolike žrtve? Bit će da se to i drugi zapitaju barem u nekom trenutku. Možda je to pitanje svih pitanja kojega stvarno svatko sa sobom mora raskrstiti – iskren je Begonja.





S obitelji, inače, obrađuje i vinograd i to je nešto što ga silno ispunjava. Za potrebe radova u vinogradu kupio je i frezu, sličnu onoj koja je bila ukradena tijekom Domovinskog rata, za okupacije Drniša. Za uspomenu mu je ostala stara prikolica s početka 70-ih. I 90-ih je bila u takvom stanju da ni okupatorima nije bila zamaman plijen.





I dan-danas, veli, rado i bez kompleksa provoza je Drnišom, pa nek se oni kojima je to čudno misle koliko je u duhu gradonačelnika ostalo onih iskonskih kamenih gena. Ili, možda – obratno.

23. studeni 2024 23:32