Darku Dukiću, županijskom vatrogasnom zapovjedniku požar na području Dubrave i Bilica bio je jedan od najtežih koje je doživio: Kad sam vidio majku s djetetom blizu gorućih borova koja želi snimiti požar, došlo mi je zlo

U utorak, 30. srpnja u sedam sati ujutro službeno je proglašen ugašenim požar na području Dubrave kod Šibenika i Bilica, najveći koji se ove protupožarne sezone dogodio u Hrvatskoj. Tri sata kasnije sjedila sam sa županijskim vatrogasnim zapovjednikom Darkom Dukićem u njegovom uredu u Crnici, u jednoj od zgrada bivšeg TEF-a. O čemu smo drugo mogli razgovarati nego o požaru koji je u subotu, od 13.38 sati do jutarnjih sati u nedjelju harao Dubravom i Bilicama, prijetio kućama, digao na noge više od 200 vatrogasaca i hrvatskih vojnika, policiju i zračne snage koji su se s vatrom satima borili do iznemoglosti. Požar koji se zbog jakog juga velikom brzinom nepredvidljivo širio na sve strane, izazvao je strah i paniku među stanovnicima, plameni jezici poharali su oko 900 hektara borove šume, niskog raslinja i trave, vatrena linija bila je duga oko 19 kilometara, evakuirano je 50-tak Biličana. Nastalu materijalnu štetu na terenu tek treba procijeniti, a troškovi angažiranih vatrogasnih snaga su višemilijunski.

'Onaj tko nije vidio pakao, vidio ga je sinoć“, rekao mi je u nedjelju ujutro jedan bilički vatrogasac i tim je riječima najbolje opisao stravu, apokalipsu, vatrenu stihiju kakvu se na šibenskom području dugo ne pamti. I sve to, dokazala je policija, namjerno je podmetnula ženska osoba (53) koja je privedena i sudit će joj se…

Zapovjedniku Darku Dukiću ovo je jedan od najtežih požara kojeg je u svojem radnom vijeku doživio.
- Više od trideset godina sam u vatrogastvu, a zadnjih 12 godina zapovjednik županijske Vatrogasne zajednice. Prošao sam požara i požara na prostoru naše županije, ali i od Učke do Dubrovnika tako da gotovo i nema područja uz obalu na kojem nisam gasio vatru. Iz tog iskustva mogu reći da je ovaj jedan od težih kojeg sam gasio, a pogotovu što sam vodio akciju gašenja. Bilo je teško od samog početka jer je puhalo jako jugo, požar je prešao autocestu. Posebno teško je bilo kad je krenuo na Bilice, prema Mihaljevićima, a u noćnim satima prema Lugovićima, Dulibićima i Slavicama. Kad danas analiziramo cjelokupnu situaciju i kako se sve odvijalo, mogu samo zahvaliti mojim hrabrim momcima, svim pripadnicima vatrogasnih postrojbi koje su sudjelovale u gašenju, kako dobrovoljnim tako i profesionalnim vatrogascima, pripadnicima hrvatske vojske, policije i svakako svim mještanima koji su se aktivno uključili u gašenje požara. Tu prvenstveno moram spomenuti mještane Bilica koji su nam u zaseoku Slavice, doslovce, nesebično pomagali što je rezultiralo da se već u jutarnjim satima nedjelje, prije svitanja i dolaska kanadera, taj dio požarišta stavio pod nadzor, bez materijalne štete na objektima i bez stradalih. Nažalost, imali smo u tom katastrofalnom požaru četvoricu lakše ozlijeđenih vatrogasaca koji se brzo oporavljaju, a neki su se već vratili na posao.
 

Kako ste se kao zapovjednik i najodgovornija osoba za vođenje akcije gašenja i organizaciju na terenu u takvoj situaciji osjećali? Ima li mjesta strahu ili dvojbi kod donošenja odluke što učiniti u najkritičnijem trenutku?
- Čovjek mora biti smiren, a naravno da iskustvo i znanje stečeno s godinama igraju veliku ulogu. Mjesta strahu ili neodlučnosti u ovom poslu nema, jer jedan krivi potez ili odluka mogu biti kobne. Mislim da sam bio smiren iako se nisam u svakom trenutku mogao javiti kolegama ili vama novinarima, pa su mi kolege rekli da sam bio nervozan. To je vjerojatno bilo u trenucia kad je situacija na požarištu bila jako problematična. Morate biti u kontaktu s kolegama, u svakom trenutnu znati gdje se ljudi nalaze, prestrojavati snage, znati kad pozvati pomoć iz zraka. A ovo je bio požar na kojeg su stizale nove snage, treba ih rasporediti, imate kuće u kruženju, tu su žene, djeca… Kad smo imali požar u Dubravi, istovremeno je gorjelo na području Oklaja, u Matasima. Trebalo je donijeti odluku da se dio zračnih snaga prebaci tamo i kad je taj požar ugašen, sve su zračne snage prebačene na ovaj prostor. Trebalo je donijeti odluku o zatvaranju, a potom otvaranju autoceste i to u dva navrata. Bilo je jako, jako teško. Ali, znate kakvi smo mi Hrvati. Nakon svake bitke, a ovo je zaista bila velika bitka, nema onog tko ne bi „znao“ bolje. To vam je kao kad igra naša nogometna reprezentacija i onda imamo četiri milijuna izbornika, tako je i u ovom slučaju. Evo, po društvenim mrežama komentiraju: moglo se ovako, trebalo je napraviti onako.

Promatrači i „ometači“

Imali smo i mi u redakciji poziva „mudrih“ promatrača. Naravno, poslije bitke, kako rekoste.
- Gledajte, društvene mreže su tu i s njima živimo. Te komentare neću komentirati, a bilo bi bolje da ih i ne čitam. Ali, ono što me posebno smeta, a to sam i vama u našim dosadašnjim razgovorima govorio, je masa ljudi koji autima dođu što je moguće bliže požaru, parkiraju se gdje stignu i zakrče prolaz vatrogasnim kolima, uzmu mobitele i snimaju. Evo, u Mihaljevićima sam morao osobno intervenirati, jer su gotovo zatvorili cestu. A kad sam vidio jednu majku s djetetom, kako se – da bi vatru snimila sa što bliže udaljenosti – uputila prema borovima koji gore, došla mi je muka! Ili, u ponedjeljak mi nadziremo teren, a neki snimaju dronovima koji nisu prijavljeni. Ne znam što bih rekao. Ljudi moji, požar nije atrakcija za društvene mreže i poligon za dronove, već tragedija! Evo, i ovom prigodom vas molim da to ne činite i da nas pustite da odradimo svoj posao, jer spašavamo vašu i našu imovinu i ljudske živote.
 

Kakvo je stanje na terenu inače? Mislim na protupožarne putove te koja je pouka ovog požara?
- Nažalost, živimo u području gdje će požara uvijek biti. Pogledajmo što se događalo u Francuskoj, Portugalu ili Italiji. Velike su klimatske promjene koje donose određene posljedice. Evo, ova je sezona vremenski jako prevrtljiva. Imamo kiše, vjetra, vrlo visokih temperatura s dosta vlage. To je naša stvarnost i na to moramo svi skupa biti spremni. Što se tiče pouke nakon ovog požara, jedna od njih je da vlasnici i korisnici terena, pogotovu šumskih površina, te prostore trebaju čistiti. Hrvatske šume su u zadnjih par godina krenule u čišćenje i sanaciju opožarenih područja s kojima gospodare, radi se jedan veliki dio šumskih putova u što su uključene i jedinice lokalne samouprave, ali najveći problem su zapuštene privatne čestice.
 

Što je s hidrantskom mrežom na području županije? Imate li dovoljno lokacija za punjenje cisterni vodom?
- Do danas smo na području Šibensko-kninske županije imali 1035 intervencije, od tog broja 552 požara otvorenog prostora, a samo u srpnju 62. Navodim ove brojke kako bih predočio čitateljima kolika je količina vode, ne računajući vodene bombe kanadera i airtraktora, bila potrebna za cisterne da se požare ugasi i moram kazati da smo što se hidrantske mreže tiče jako zadovoljni.

Vratite nam naprtnjače!

Na području županije imamo četiri Javne vatrogasne postrojbe i 28 DVD-a. Koliko je to ljudstva i kakva je opremljenost?
-U JVP Šibenik, Knin, Drniš i Vodice ukupno je 140 profesionalaca i oko 500 je dobrovoljnih vatrogasaca u DVD-ovima. Što se tiče opremljenosti, sve je sukladno financijskim mogućnostima, ali opreme uvijek fali. Ona se troši, intervencija je puno i kad je ovako veliki požar dosta se opreme uništi. Jedna naprtnjača za vodu košta oko tisuću kuna, a događa se da nam ljudi – kao što j sad bio slučaj na području Bilica – traže da ima damo naprtnjače kako bi pomogli u gašenju, a malo tko ih kasnije vrati. Zato ovih dana možete vidjeti na društvenim mrežama da DVD-a mole ljude da vrate naprtnjače. Navest ću primjer požara na Promini prije dvije godine. Imali smo oko 300.000 kuna štete samo na opremi koja nam nikad nije vraćena. To je jedan veliki problem i molio bih ljude koji su uzeli naprtnjače ili bilo koju drugu opremu da ju vrate. Neka nas nazovu, mi ćemo doći po nju ili jave gdje su ju ostavili. Kad se radi u sveukupnom vatrogasnom voznom parku na području županije, a to je 127 vozila, prosječna starost im je 15 godina. I moram reći da naša županija ima najmlađi vozni park u odnosu na druge vatrogasne zajednice u Hrvatskoj. U narednom periodu očekujemo pet novih vatrogasnih vozila kroz projekt MUP-a koja su namijenjena javnim vatrogasnim postrojbama, a kroz projekt „Općekorisne funkcije šuma“ Ministarstva poljoprivrede nabavljat će se oprema i vozila. Međutim, to se sve ne može dogoditi preko noći, to je jedan višegodišnji ciklus.