StoryEditorOCM
Županijadrniški amarcord

Betlehemska zvijezda ipak svijetli jače: Meni je ža dice. Prije su maske na lice stavljali samo razbojnici

Piše Đuro Perlić
14. prosinca 2020. - 15:31

Ža mi je šta nisan ima uza se magnetofon pa da snimin jedan lipi razgovor na našoj Pijeci. Dva starija čovika, oba sa sela, sreli se poslin duže vrimena pa počeli ljudikati.

- Kako si ti, Ive?

- A nikako, moj Joso!

- A šta je?

- A da šta je! Vidiš ti ovu koronu. U ovo svoga vika nisan iščeka vako nešto! Lako je meni za mene. Da i nema korone ja ne bi nigdi iša. Do gostijona mi nije, ja se do marende već lagano podnapijem svoje zdrave prave lozovače. Meni je ža dice. Prije su maske na lice stavljali samo razbojnici, a sada i maća dica moraju ih nosati. Di god se kreneš kažu ti makni se dalje, drži distancu. Ne bi da san kužan. U dućanu prskaš ruke i misliš da si ubijo i koronu i sve druge bakcilje. Meni je najteže, prijatelju moj, to šta mi dica nisu mogla doć iz Zagreba i dovest mi unučad. Kažu, niste testirani, stra nas je da tute ne pokupe koronu.

Kad su dica u pitanju, ko smi beknit. I ja stisa grlo, došlo mi do suza. Evo i nas dva! Ja bi te pozva i na marendu i na piće, ali nema di. Sve zatvoreno, ništa ne radi. Vanka po cesti slabo svita. Pari ki da je Drniš okupiran. A jopet navečer zna bit i lipo. Tišina, ne rade kafići, nema auta, friško je, nema ni ljudi. Zna bit na Poljani nas nekoliko, ali to je stvarno samo par ljudi. Dokle će to trajat vako, Bog dragi zna! Mi starčad to ćemo i pridurat, ja san i rođen u potrbi, al šta će reć ovi mladi, oće li njima puknit film? Uzdam se jedino u ove dokture šta će izmislit cjepivo pa da bude bolje.

Vrime Adventa

Tako san i ja, glumeći slučajnog prolaznika, ispratijo Ivu i Josu prepuštajući ih njihovim brigama. Zna san da su u pravu. Sad kad ponajviše valja bit zajedno, i u obiteljima i u zajednici, mora se držat distancu jednih od drugih.

A vrime je predbožićno, vrime je Adventa. Pa kako onda ne bi pamtijo gotovo bajkovito vrime kad san resta, kad nije bilo korone, kad bi znala bit dikoja gripica i zeru prilade i drugo ništa. Sada vole pripričavat ljudi kako se nekad slavijo Božić i kakvi su bili običaji.

Ja svake godine s radošću spomenem obitelj mog susjeda, pokojnog Šime Kedže. On je punu penziju steka kopajući ugljen u Siveriću, a ponekad se bavio i dopunskom djelatnošću, iskrcavanjem vrića iz vagona na stanici. Kod njega si ka dite uvik bijo dobrodoša i moga si osjetit duh Božića. On je ima uvik pravi lipi bornjak. Ćeri i sin bi okitili bornjak pažljivo slažući sve ukrase. Na podestu pod borićem bila je mahovina, donesena sa obližnjih stijena.

Otvorene čestitke prepune najljepših želja. pristigle tko zna odakle. Zasebno misto zauzimala je prekrasna Betlehemska štalica sa Svetom obitelji. Šime bi svakom od nas mulaca objasnio sve bitno o malom novorođenčetu, o Mariji i Josipu, o Sveta tri kralja. Možda je baš činjenica što su neuobičajena imena uvjetovala da ih odmah zapamtim, i Baltazara, i Gašpara, i Melkiora.

Uz Šimu, mi smo posebno cijenili njegovu suprugu, gospođu Stanu. Ona nam je sa smiješkom svima podijelila kolača posebno pečenih za tu prigodu. Miris tamjana sa špakera samo je upotpunjavao ugođaj. Bilo je to vrime kad nismo znali za mobitele i za SMS-ove. Čestitka ostane, ona ti kaže ko misli na tebe. I onda Božić! Na stolu u kući bila tavaja, na gvantijeri izrizana orahnjača. Jedna štruca je bila s orasima, druga s pekmezom.

Uz gvantijeru stale su boce s rakijom i likerima. Rakija za muške, likeri za žene. Kava bi samo nadopunjavala bogatu paletu mirisa i okusa. Ja bi zna navečer diskretno pogledat na nebo vidi li se trag svitla Betlehemske zvijezde. Jedne večeri nije je bilo, druge večeri bilo je oblačno. Tada nisan ni moga znat sve o toj svitlosti.

Virova san šjor Šimi i njegovin ričima da je to dragi Bog posla zvizdu da osvitli i naše duše i naše životne pute. Minjali su se običaji, navike, tehnologija je napredovala, došli su mobiteli, kupovali se sve bogatiji darovi. Adventske kućice, frigane kobasice, sve je to sada kako se to "hrvatski" reče IN.

Meni je trajno usađena u glavu ona prekrasna scena iz Šimine kuće, jaslice i malo ditešce kojem se i danas molimo. Toplinu tadašnjeg doživljaja Božića i obiteljskog ugođaja ne može izbrisati nikakva korona. Svjetlost Betlehemske zvjezdice ipak svijetli jače!

29. studeni 2024 11:32