Ne znam je li vam promakao podatak koji je iznio Roko Antić, donačelnik općine Kistanje, po kojem od 103 kistanjska srednjoškolca njih 70 ide u srednju školu u Knin, njih 30 u Zadar, a u Šibenik troje. Slovima i brojem (3)! A Kistanje su, u Šibensko-kninskoj, a ne u Zadarskoj županiji! Ali, što je na ovom primjeru vidljivo samo formalno, na papiru, u stvarnosti nije tako. Jer, tih 30 srednjoškolaca, koji se školuju u Zadru, tijekom četiri godine srednjoškolskog obrazovanja tamo će pustiti i korijenje, pa će postati mali Zadrani.

Tamo će se zaposliti, tamo će zasnovati obitelji, i pridonosit će rastu i razvoju grada Zadra i tamošnje Zadarske županije, navijati će za KK Zadar, jer će tamo ići na košarkaške utakmice, a neće ići ni na Baldekin ni Šubićevac, jer su mu predaleko. A ona je stara poslovica već odavno rekla istinu – daleko od očiju, daleko od srca.

Najjači kapital

No, iako nije nebitno, još je najmanje bitno tko će za koga navijati, a najbitnije je nešto drugo, ono što nama u Šibeniku nikako da krene i dođe iz guzice u glavu. A to je da su ljudi najvažniji razvojni resurs i kapital.

Nije to ni zlato, što ga ovih dana otkrivaju po Bosni i Srbiji, nije to ni nafta ni plin, kojom su Rusi mislili ucijeniti Europu, a ona im je preko noći okrenula prekidač, i okrenula se prema Norveškoj i SAD-u, nije to ni plodna zemlja, jer da jest onda bi naša Slavonija bila najbogatija, a ne najsiromašnija hrvatska regija, nego je to ljudski kapital.

Utaman je nama u Šibeniku otvarati apartmane i butik hotele u staroj gradskoj jezgri ako nema tko raditi u njima, pa sobar(ic)e i konobar(ic)e moramo uvoziti s Filipina, a građevinske radnike iz Nepala.

Za koga mi gradimo škole, za koga ulažemo u Veleučilište, skupo plaćamo gostujuće profesore, pokušavajući –​ mic po mic – preko Studija energetske učinkovitosti, osnovati i Sveučilište, ako će naša djeca iz Kistanja – uglavnom mali Janjevci – nakon što završe četiri godine srednje škole u Zadru mahom ići na Sveučilište U Zadru. I odabrati tamo jedan od studijskih programa. Pa nije država luda da financira oba?! Ili će se, ako ne misle studirati, zaposliti u nekom od zadarskih hotela ili firmi. Recimo, u benkovačkoj hladnjači, u kojima im već rade i roditelji. Pa neće valjda ići u Šibenik, za koji nisu imali ni stalnu autobusnu vezu, sve do rujna prošle godine.

Miniranje budućnosti

Kada je počela voziti linija od Kistanja do Šibenika, na relaciji Kistanje –​ Đevrske – Šibenik –​ Krković i obrnuto. Radi se o posebnom linijskom prijevozu koji je ugovorila Općina Kistanje, s prijevoznikom “Autotransportom”.

Tako da je za sve stanovnike općine koji ulaze u Kistanjama i Đevrskama put do Krkovića besplatan, a od Krkovića do Šibenika plaćaju kartu po redovnom cjeniku.

I da ne bi bilo zabune, za ovo je najviše kriv sam Šibenik. Koji sam radi protiv sebe i svoje budućnosti, pokazujući fantastičnu nebrigu o svom zaleđu. I to ne toliko na štetu svog zaleđa – jer, ono se, kako vidimo, snađe i samo – koliko na vlastitu štetu. Jer, nije ovdje u pitanju samo onih 30 srednjoškolaca koje je već praktički izgubio, nego je upitno i onih 70 u Kninu.

Oni bi lako mogli, umjesto prema Šibeniku, prema Zadru, ili prema Zagrebu, kao braća im i sestre, rođaci i prijatelji, jer u Zagrebu imaju veliku janjevačku dijasporu koja će ih primiti, otvoriti im vrata. To je lijepo, ali postavlja se pitanje, za koga onda Šibenik gradi veliki Studentski dom na Palacinu, vrijedan stotinu milijuna kuna, s više od 300 kreveta?!

Zato treba po tko zna koji put – stoti – ponoviti da je brza cesta Šibenik –​ Drniš –​ Knin, uvjet opstanka ne samo županije, nego i grada Šibenika. Ne bi li onima koji o tome odlučuju – političari, a tko drugi – konačno došlo iz guzice u glavu. I nisu u pitanju samo vrtići, škole, fakulteti, bez kojih ćemo ostati jer neće imati tko ići u njih, i radna mjesta, nego ćemo ostati i bez penzija. Neće imati tko raditi za njih!