Iako je dan ranije potpisano primirje, a hrvatski ratnici zaposjeli Šibenski most, zapovjednik slavne 113. šibenske brigade (kasniji general) Milivoj Petković nije imao mira, dok mu Vodičani (Ante Buha) i Zatonjani (Željko Čoga) nisu javili „kako je sve pod kontrolom. I topništvo i ljudi“. Da je crta razgraničena s agresorom u vodičkom zaleđu u cijelosti uspostavljena.
- Uvjeren sam da smo preokrenuli tok ratovanja u Dalmaciji, pa i cijeloj Hrvatskoj. Osvajanje Šibenika bilo je neprijatelju prioritet. Ne bez razloga.
U Krešimirovu gradu JNA je imala zaista jake snage. Pješadijske i mornaričke. Šibenik ima i poseban strateški značaj. Kao čvrsta veza prema Kninu. Deblokada vojarni bila je samo izlika pobunjenim Srbima za osvajanje Šibenika. No, na nama su slomili zube i ne prihvaćam tezu da su oni napustili Šibenski most. Prava je istina da smo ga mi osvojili, vratili ih na crtu, odakle su upali na naše područje – održao je Petković pobjednički govor. S nemalom zahvalnošću Boži Markoviću, Nikoli Vukošiću, Rahimu Ademiju i ostalim hrvatskim časnicima, koji su izravno sudjelovali u akciji oslobađanja prostora oko Šibenskog mosta.
Pucao od sreće
Posebno je likovao vodički zapovjednik Ante Buha. Ne bez razloga. Mala je vodička „armija“ hrvatskih ratnika za samo jedan tjedan narasla na čak 800 boraca. „Pucao“ je od sreće, kad se u pobjedničkom trenutku na Šibenskom mostu u neviđenom transu našlo više od 200 vodičkih ratnika.
- Nisam im dozvolio da se previše raduju. Ne zbog toga što se meni nije slavilo, već zbog procjene da smo u tim trenucima bili laka meta agresoru – objašnjavao je Buha.
No, neprijateljski vojnici su se, očito, silno prepali hrvatskih ratnika, pa nisu ni promišljali na kontranapad. Bili su hrabri samo u „tradicionalnim“ prepucavanjima s hrvatskim borcima preko radijske veze. Prepucavanjima, koje su redovito prisluškivali neumorni zaposlenici šibenskog Centra za obavješćivanje, a u kojima su pobunjeni Srbi nerijetko hrvatske ratnike „častili“ s izrazom „ujo“(ustaša), a Hrvati agresorske vojnike s „čejo“(čitaj:četnik).
Objasni mi, „ujo“, kakav ste vi, Hrvati zapravo narod, kad vam je naš Srbin Josip Runjanin napisao glazbu za nacionalnu himnu – zbunio je otrovnom strelicom preko radijske veze jedan od srpskih pobunjenika. No, zabuna nije trajala dugo.
- Ako je tako, onda više nikad neću pjevati „Lijepu Našu“. Samo ću recitirati Mihanovićeve stihove – odgovorio je jednako otrovno Josip Škugor, poznatiji kao Džonson.
Susreti s građanima
Nije bilo kutka ranjenog Šibenika, koji dan poslije oslobađanja Šibenskog mosta nije posjetio biskup dr. Srećko Badurina. S temeljnim dojmom: oružje je utihnulo, a ostala je tjeskoba. Badurina je skrušeno klečao pred srušenim samostanima, crkvama i kulturnim spomenicima. Bio je posebno konsterniran spoznajom da su nekad moćna gospodarska postrojenja djelovala gotovo neupotrebljivo. No, šibenskog su biskupa najviše dirnuli susreti s građanima, koji su svojim ponašanjem i dobrovoljnim radom na raščišćavanju ulica i trgova vraćali Šibenik „u normalu“. Koristio je najviše dvije rečenice „Bog nas je spasio“ i „Ne ponovilo se nikad“.
Za tren je prihvatio preporuku vatikanskog dopisnika HRT-a Alda Sinkovića da zajedno s dubrovačkim biskupom Želimirom Puljićem otputuje u Rim na biskupsku sinodu. Zašto odbaciti tezu da su svjedočenja biskupa Badurine i Puljića na sinodi, održanoj samo mjesec dana prije službenog priznanja Hrvatske od strane Europske unije, ubrzala taj proces!? Uostalom, na to nas navodi i podatak da je Vatikan, suprotno ranijoj praksi, prvi priznao Republiku Hrvatsku.
- Moram u Vatikan bilo kojim putem, jer unatoč razbuktaloj vatri, europski vatrogasci još uvijek ne stižu u Hrvatsku. Kao da se povijest ponavlja. Kad su davno Turci poharali naše krajeve dalmatinski biskupi Bernard Zanze, Juraj Divnić i Šimun Kožićić obratili su se za pomoć ondašnjem papi i Petom lateranskom koncilu, ali su umrli, ne dočekavši da njihovi vapaji budu uslišeni…
Više od svih mojih riječi u Vatikanu će govoriti VHS snimka fra Petra Klarića iz Dubravica. Snimka barbarskog čina rušenja Gospe Fatimske u tom mjestu skradinskog zaleđa. Nastojat ću tu snimku osobno uručiti Svetom Ocu – kazivao je dr. Badurina kolegi Neni Kužini, koji je cijeli Rujanski rat uredno slao izvješća u Vatikan.
Žirjanska bitnica
Šarena je i više nego simpatična bila šibenska ekspedicija koja je po završetku Rujanskog rata pohodila žirajsku topničku bitnicu na Zvizduljama. Proslavljeni policajci Nikola Vukošić i Goran Grguričin, šef Kriznog stožera Josip Juras, sveprisutni Onesin Cvitan, Boris Kale, gospodarstvenik Marko Slavica… S nakanom da se poklone Miru Aliću, Željku Baltiću i ostalim žirajskim braniteljima, čiji je nemali doprinos uspješnosti Rujanskog rata. Koji mjesec poslije žirajskim ratnicima posebnu počast odao je svojim dolaskom na Teutin otok i predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman.
Ratne priče za tren su zamijenile i svakodnevne brige i teme. Želja da se što prije asfaltiraju žirajski putovi ili da se poslije toliko godina za Badnjak otvori župna crkva Marije divice kako bi se održala tiha noć žirajskih topnika. Raspoloženje pristiglih samo je remetio razarač JNA „Kotor“, koji je plutao točno 19 kilometara daleko od žirajskih topova. Toliko daleko da bude izvan dometa Željka Baltića i ostalih, ali kao jasan znak da je do konačnog mira na ovim prostorima ostalo još puno vremena.
Da je mir bio više nego daleko više nego vjerno svjedoči podatak da je Grad Šibenik tijekom Domovinskog rata imao čak tisuću dana, u kojima se oglašavala i zračna, i opća opasnost. No, Rujanski je rat toliko ohrabrio žitelje Šibensko-kninske županije da je malo tko više sumnjao u konačnu pobjedu hrvatskih branitelja.
„Rujanski rat je bio ključan za obranu Hrvatske, jer tada je međunarodna zajednica razvlastila Jugoslaviju od državnih atributa te de facto priznala Hrvatsku“. Tako, među inim, piše u Wikipediji na stranicama, koje spominju hrabrost šibenskih ratnika.
No, možda je za kraj, neovisno o nekim njegovim prijeporima s ostalim junacima Rujanskog rata, najbolja rečenica generala i rogozničkog zeta Rahima Ademija: - Vukovar je grad – heroja, a Šibenik grad – pobjednik!