Kada su prije gotovo 11 godina svoj dom otvorili i svim srcem prigrlili tada devetogodišnju djevojčicu koja je ostala bez odgovarajuće roditeljske skrbi, J. i S. P. iz Drniša bili su tek jedna od tri udomiteljske obitelji u Šibensko-kninskoj županiji, ali jedina nesrodnička, tj. s udomljenim djetetom nisu bili ni u kakvom srodstvu. Danas u županiji ima 20 udomiteljskih obitelji, a par iz Drniša želju s početka braka da imaju troje djece, u međuvremenu su još proširili. Svoju priču rado su podijelili s javnosti, jer, a govorili su o tomu s puno emocija, djevojčice koju su udomili obogatile su im život i učinile ih boljim ljudima. Zato su zagovaratelji udomiteljstva koje djeci, koja iz tko zna kakvih razloga ne mogu živjeti s bioloških roditeljima, daje priliku da odrastaju u obiteljskom ozračju, umjesto da završe u domovima. Iako u Drnišu svi znaju za njih i reakcije ljudi su uglavnom pozitivne, zamolili su nas da zbog udomljene djece koja su i dalje u kontaktu sa svojim roditeljima, ipak ne navodimo njihovo puno ime i prezime. Zato su i imena svih njihovih cura, sestara, kako one sebe zovu i doživljavaju, dviju udomljenih i dviju rođenih, u ovom članku izmišljena.
-Kad smo se vjenčali htjeli smo imati troje djece. Dobili smo jednu kćer, Anu, ali kasnije više nisam mogla zatrudnjeti. Imala sam spontane pobačaje, išla tri puta na potpomognutu oplodnju, ali nisu nažalost uspjele. To je bilo jako traumatično iskustvo. Naša Ana željela je jako brata ili sestru. Ona je i danas jako društvena, a i mi smo htjeli više djece – govore J. i S. P. i objašnjavaju kako su u početku razmišljali o posvojenju, ali im je rečeno kako bi to moglo trajati godinama, a budući da su već imali Anu, da bi prednost mogli imati parovi bez djece. Tada im je rečeno: "A zašto vi ne biste udomili dijete!". Nisu tada ni znali točno što to znači, a kada su pristali uslijedila je edukacija nakon koje su, te 2012. godine, dobili dozvolu za udomljenje. Godinu dana nije se ništa događalo, a onda je stigao poziv iz 200-njak kilometara udaljenog grada i tamošnjeg Centra za socijalnu skrb. Lei, koja je najprije bila u domu, a onda godinu dana u udomiteljskoj obitelji, ali tu više nije mogla biti, hitno je trebao smještaj, kako ne bi bila ponovo vraćena u dom.
-Nismo to tako zamišljali. Rekli smo da bismo željeli žensko dijete, ali mislili smo da bude mlađa od naše Ane koja je tada krenula u prvi razred. Kad su nam rekli da je hitno, sjeli smo u auto i otišli na upoznavanje. S nama je išla i naša cura. Njih dvije su se odmah skompale. A djevojčica je bila kao anđeo: plava kosa, plave oči, slatka, draga, odmah te grli, ljubi. To nam je bio jedini susret i onda su je doveli kod nas u Drniš na dva tjedna, na privikavanje. I tako je ostala. Ovoga ljeta u kolovozu navršit će se 11 godina da je kod nas. Završava srednju školu u Šibeniku, a nastavit će tu i studirati – kazuju J. i S. P., sretni jer s Leom, kao i sa svojom Anom, imaju prisan i povjerljiv odnos. Iako ih oslovljava s teta i barba, kada u društvu o njima priča onda su - mama i tata!
-Imamo stvarno lijep odnos. Ona je sada već punoljetna. Ima 19 godina, a mi ćemo biti njezini udomitelji sve dok ide u školu i dok je redovan student i dok se na zaposli. Rekla da će od nas otići tek kada se uda. Neće prije, mi smo njena obitelj i ona je naša. Bila je vrlo sretna kada je došla. Govorila je "Hvala vam što ste me udomili!". Očekivala sam plač, suze zbog odvajanja i dolaska u novu sredinu, ali je ona, koliko god je bila nezrela u nekim stvarima, tu situaciju oko udomljenja prihvatila kao normalno. U to se skroz razumjela. Nama je objašnjavala da ne može biti s mamom i da je to tako! U početku je bilo teško. Bila je sklona laganju. To je bio njen obrambeni mehanizam, dok nije shvatila da joj se ništa neće dogoditi ako kaže istinu i dok nije stekla sigurnost i povjerenje u nas – pripovijedaju drniški udomitelji i otkrivaju kako je cijeloj priči i njezinom sretnom razvoju najviše pridonijela Ana i njezina žarka želja da ima brata ili sestru.
-Kada smo se odlučili na udmiteljstvo razgovarali smo s njom i s muževom mamom koja živi s nama. Otvoreno smo govorili i objasnili da sam išla na potpomognute oplodnje, da nismo uspjeli i da više kroz to nisam htjela prolaziti, te smo odlučili naći drugi način. Ana je bila oduševljenja. I kada je došla Lea nije bilo nikakvog odbijanja. Nikada nije rekla nemoj ovu igračku, to je moje. Možda se mi ne bi ni odlučili na udomiteljstvo da Ana nije toliko željela brata ili sestru. Svi njeni u vrtića su imali brata ili sestru, a kad bi joj prijatelji došli na druženje i navečer odlazili kući, ona je toliko plakala... Možeš je odvesti u park, kod prijatelja, rođaka ali to nije to. Svi imaju brata i sestru, a ona nema!
No, priča ove udomiteljske obitelji iz Drniša nije stala na Ani i udomljenoj Lei.
-Godine 2019. nekim čudom ostala sam trudna prirodnim putem sa 39 godina. Bio je to težak šok. Pozitivan, ali ipak šok. Tako je rođena Lana. Sada ima četiri godine. Kad sam saznala da sam trudna, Lea je bila kod svojih na praznicima. Kad se vratila rekla sam joj "Moram ti nešto reći, ali to ništa ne mijenja, ti si naša i dalje.". Bojala sam se da ne pomisli kako je suvišna, da nam više ne treba. Ali bila je oduševljena. I ona i Ana. Bile su već velike cure, srednja škola, i pazile su me, govorile nemoj dizati teško... - prisjeća se J. P. i dodaje kako joj je bilo lakše bilo roditi u 39-toj nego kada je s 24 dobila Anu, a njezin suprug uz smijeh dodaje kako su se kolege s njim šalili i govorili mu da kao Mick Jagger i Aki Rahimovski, jer je kada je Lana rođena imao je 48 godina!
-Puno mi lakše bilo sada, jer sam sigurnija, zrelija, smirenija... I ove dvije cure sad su velike. Ja puno pričam s njima, tako da ni pubertet nije prošao s problemima. Imamo prijateljski odnos i važno nam je da cure znaju da nam se mogu uvijek obratiti za pomoć i da ih podržavamo. Najvažnije je da su žive, zdrave i zadovoljne. Ne želimo im stvarati dodatne pritiske. Vrlo dobre i odlične su učenice, ali zbog nas ne moraju imati 5, 0. Ako je to njihova želja, mi ćemo ih podržati. Kada prođemo gradom svi nam kažu kako su lijepo odgojene djevojke. Volontiraju i u udruzi za borbu protiv raka i u Crvenom križu. I ne što su moje, ali baš su fine djevojke – ponosno će J., a S. klimanjem potvrđuje njezine riječi.
No, kako oboje vole djecu i velike obitelji, S. možda zato jer je bio jedinac, a J. je to ponijela iz svog doma u kojem je rasla s trima sestrama, novopridošla beba kao da je ispunila nekadašnje planove o troje djece. Ali, na tomu nisu dugo ostali.
-Dok je Lana bila beba, bilo je poziva za udomljavanje, ali željeli smo joj se posvetiti kada nam je već došla nakon toliko godina. Prošle jeseni zvali su nas opet, jer nam u dozvoli piše da možemo udomiti dvoje djece, da ima jedna djevojčica, krasna, pametna, nadarena... Da ima 6 i pol godina i šteta bi bilo staviti je u dom. Zvali su supruga, a mi što ćemo sada? A Ana mi je jednom prilikom rekla koliko njoj znači Lea, te da bi to morali napraviti i za Lanu. One idu sada na fakultet, Ana u Split, a Lea u Šibenik, a Lana, rekla mi je, ostaje sama. Rekla sam da ćemo vidjeti i na tomu je ostalo. Kada je došao ovaj poziv opet smo sa svima razgovarali, a Lana je rekla da pristaje. Eto, Ivana je kod nas šest i pol mjeseci i super se slažu, igraju, grle, ljube,s ve zajedno rade. Lana u vrtiću kad joj teta dade bombon, pita drugi za Ivanu. ... U početku smo strahovali kako će Lana reagirati, ali njena prva reakcija kada je vidjela Ivanu bila je da dotrči do nje i zagrli je. Pribojavali smo se i kako će Ivana ovo prihvatiti, jer je ona k nama došla iz svoje obitelji, nije bila u domu. Ali odlično je reagirala. Navečer nema plakanja. Večera, pranje zubića, pidžama, a između igra s Lanom, a onda se pred odlazak u krevet izgrle se i izljube. Ivana mi onda kaže da kada legnem Lanu, dođem nju zagrliti i poljubiti. Sud je rješnje za udomiteljstvo za Lanu donio na godinu dana, ali ne želimo sada o tomu razmišljati. Na jesen će u školu. Kad je došla rekla je da će biti kod nas pet dana, dok tata ne sredi sobu... Sada govori da ide u školu, ali nisam znala je li svjesna da će to biti u Drnišu. Pitala sam je zna li gdje je njena škola. Znam, rekla je. Pitala sam je dalje zna li tko je išao još u tu školu, budući da ona u svom gradu ima dvije sestre, a ona mi je odgovorila: Ana i Lea. Odahnula sam - iskreno će J. P. napominjući kako u njihovoj obitelji nema ništa na silu, a mobiteli i tableti ne mogu, točnije ne smiju, biti zamjena za obiteljsko okupljanje, druženje, igranje "Čovječe ne ljuti se"... U svemu tome, ističe J. P. važno je da i oni kao roditelji razvijaju i grade svoj odnos. Zato se uvijek potrude da dnevno imaju barem pola sata "svog" vremena, da popiju zajedno kavu, popričaju kako im je protekao dan...
-Nikada nismo zažalili što smo se odlučili na udomiteljstvo. A da je lako, nije. Eto i Ivanu vozimo tri puta mjesečno u njezin grad gdje ima susrete s roditeljima uz nadzor socijalne službe. Utoliko me ljute komentari kada na mrežama čitam da se kao udomitelji bogatimo na toj djeci. Svima bih zato rekla neka uzmu tu naknadu pa neka se oni tako bogate. Iako, u našoj sredini ljudi stvarno pozitivno reagiraju. Znaju reći kako se oni nama dive zbog toga, ali da oni to ne bi mogli. Svima koji razmišljaju o udomiteljstvu rekli bismo da treba puno ljubavi, snage, volje i želje da to rade, ali ta vam djeca obogate život. Ivana je kratko s nama i već smo se svi povezali. A koliko smo ljubavi dobili od Lee i koliko smo mi ponosni na tu curu? Moja mama prije neki dan morala je u bolnicu i Lea je ujutro rano išla s nama. Pa dijete cijeli si dan u gradu, kažem, jer popodne joj je bila škola, a ona "Nema veze, to je moja baka". Ne mogu opisati koliko nam je promijenila život. Uz tu djecu smo prošli neke stvari koje inače ne bismo, a to te tjera na razmišljanje, preispitivanje, da se razvijaš, budeš bolja osoba. Ja sam u početku bila i ljubomorna na Leinu mamu. Ja je odgajam, dajem joj sve, a kad ju je mama nazvala prvi put na telefon, ona kaže da će ići mami. Trebalo mi je vremena da shvatim da je to normalno i sada mi je drago da imaju kontakt. Tu sam se i ja razvila kao osoba, naučila nešto i o sebi, jer nisam očekivala da će mi to smetati, ali, eto, jest. Zato, svima preporuka do neba: postanite udomitelji – rekla je J. P., a njezin suprug dodao kako njihova udomiteljska priča s Leom i Ivanom možda i nije završena. Tko zna? Ako opet zazvoni telefon...