Pratili smo videće pratitelje Karla Orbanića i Ivana Kunčića: Lijepo je doći kući s osjećajem da si toga dana nekome pomogao

- Ma šta triba govoriti! Prezadovoljni smo s dečkima. Odlični su, skromni, vrijedni i nisu nam samo pratitelji već smo kroz godine koje provode s nama postali i prijatelji. Ne mogu vam opisati koliko nam puno znači što smo nakon prvog videćeg pratitelja, našeg Karla, dobili i drugog, našeg Ivana. Oni već sve znaju šta triba radit i uvik su na raspolaganju našim članovima o kojima skrbe. Zlata nam vride!“. Riječi su to predsjednika županijske Udruge slijepih Jose Bagića.

- Šjor Joso, nemojte bas previše hvaliti, da se ne „pokvarimo“, u šali će dečki.

- Nije to hvala, ja kažem onako kako je, Joso će.

Tako je počeo naš razgovor u Udruzi slijepih u šibenskoj Zadarskoj ulici, s dvojicom dečki koji slijepima zaista „zlata vride“. Karlo Orbanić posao videćeg pratitelja dobio je u veljači 2016. godine i danas odrađuje drugi „mandat“. Naime, Udruga je tijekom 2015. godine prijavila projekt „Pokaži mi put“ na natječaj za program „Videći pratitelj“ kojeg je raspisalo tadašnje Ministarstvo socijalne politike i mladih i projekt je prošao čime je osiguran novac za financiranje pratitelja i materijalne troškove. Program je trajao tri godine, a onda je produžen na još tri, tako da Karlo slijepim osobama "put pokazuje" već četiri i pol godine.

Posao je to koji mu je baš „legao“ jer voli raditi s ljudima, otvoren je, komunikativan i sa svojim, kako reče, dubokim glasom osobi koja ga čuje, a ne vidi, ulijeva sigurnost i povjerenje. Iskreno kaže da nije imao pojma o kakvom se poslu radi kad se javio na natječaj.

- Tada sam poznavao samo jednu slabovidnu osobu jer naprosto nemate taj "filing" da dok šetate gradom uočite osobu koja slabo vidi ili ne vidi. To vam je ka i ono - dok ne dobiješ dite, ne vidiš dječja kolica! Eto, slučajno sam se prijavio i valjda sam im se svidio kad su me primili. Ali, brzo sam se snašao, pričljiv sam, volim ljude, kretati se, upoznavati ih i pomagati im. Ovo je human posao i brzo sam shvatio da to što radim želim i radim s guštom. Mogu reći da uživam u njemu, baš kao i u glazbi. U početku je bilo malo nepovjerenja, jer to su uglavnom stariji ljudi i pokušajte se staviti u njihovu kožu. Ne vidite osobu koja vam je došla u kuću, što radi, kako izgleda… No, brzo su me prihvatili i sad nakon četiri i po godine već su stvorena neka prijateljstva i povezanost. Sutra, ako projekt ne bude išao dalje i ne budem više videći pratitelj, ne mogu okrenuti leđa tim ljudima kao da nikad s njima nisam radio. S nekima sam na tjednoj, s nekima na mjesečnoj bazi, ali navikli su na moju prisutnost i bilo bi mi jako čudno. Kako meni, vjerujem tako i njima. Za sada nema nekih naznaka da će koronavirus ugasiti projekt i vjerujemo da će tako i ostati, Karlo će.

Trio Don Karlos

Trideset i jedna mu je godina, oženjen je i ponosni otac dvije djevojčice: jednoj su tri godine i devet mjeseci godine, a drugoj devet mjeseci. Završio je srednju školu za kuhara, ali posao kuhara nikad nije radio.

- Ne volim raditi u kužini, u zatvorenom prostoru i posao gdje nema kontakta s ljudima. Doduše, nešto drugo sam ja sebi u glavi zamišljao kad sam išao za kuhara, ali nije se ostvarilo. Neko vrime sam konobario, a onda sam se okrenuo glazbi. Od desete godine sviram gitaru i u šesnaestoj godini sam se ozbiljnije počeo time baviti. Sićan se prve svirke na brodu „Desto“ od Vodica do Kornata pred 150 stranaca. Trema je bila samo takva, prisjeća se Karlo i dodaje da se nakon tog „varenog krštenja“ trema više nikad nije pojavila. Potom je nastupao s ocem Nevenom, koji također svira gitaru, pa da ne bi imali dvije gitare Karlo se okrenuo mandolini. Kaže da su prije sedam godina „posvojili“ Sinišu Landeku koji svira kontrabas i tako je nastao Trio Don Karlos.

- Ne, nema veze s mojim imenom, već s mojim starim. Svirao je u Pragu i stranci su lomili jezik da izgovore njegovo ime. E, onda je on rekao: moj ćaća se zvao Karlo, sin mi je Karlo, a ja ću biti don Karlos! Kad je rekao da se zove don Karlos, stranci to bez problema pamte. Eto, tako je nastao naziv našeg tria, pojasnio je Karlo. Jednom tjedno tijekom cijele godine sviraju u jednom restoranu u Podsolarskom, a bilo je i gaža na sve strane, posebno u sezoni.

- Iskreno, ja sviram iz ljubavi, ali i koja kuna dobro dođe. Imaš obitelj, dicu, žena je na porodiljnom, a uvik nešto triba. Bilo je dobro dok nije došla korona i sve poremetila. Nismo svirali dva i po mjeseca. I mi dilimo sudbinu svih malih glazbenika, čije gaže ili koncerti ne koštaju 10 ili 15 tisuća eura. Ja ima ovaj posao, ali mnogi kolege glazbenici žive samo od gaža i nije im lako, vjerujete mi, kaže Karlo.

Različite usluge

Nakon malo priče o privatnom životu, vratili smo se „službenom“ dijelu. Videćem pratitelju i poslovima koji su u opisu tog radnog mjesta. A ima ih podosta: pratnja i pomoć u različitim socijalnim aktivnostima kao što su odlazak liječniku, stomatologu, u ljekarnu, trgovinu, poštu, banku te druge institucije ili ustanove ovisno o potrebi slijepe osobe. Tu je i nabavka namirnica i ostalih kućanskih potrepština, pomaganje pri kupnji odjevnih predmeta, čitanje novina, pošte, odlazak na pijacu… Od ukupno oko 150 registriranih članova Udruge, uglavnom starije životne dobi, Karlo u stalnom programu ima 30 korisnika u dobi od 13 do 84 godine kojima je pomoć najpotrebnija. U najvećem broju to su osobe koje žive same i za bilo koju pomoć prije su se morale obraćati prijateljima ili rodbini.

- Jako je dobra stvar što je došao i Ivan, pa nam je lakše. Možemo jedan drugomu uskočiti ako jedan ode na godišnji ili ne može doći na posao iz bilo kojeg razloga. Uglavnom, ovo je super priča i vjerujemo se da će se nastaviti, jer puno se toga promijenilo od kad je ovakvih projekata, reče Karlo.

U to vjeruje i Ivan Kunčić (23), drugi videći pratitelj koji je tu od travnja 2017. godine. Zaposlen je kroz projekt "Tvoja ruka vodi me" koji se financira sredstvima iz Europskog socijalnog fonda i traje dvije godine, tako da je i njemu ovo drugi „mandat“. Posao videćeg pratitelja nije za njega, kao niti za Karla, po onoj „sve to ide u radni staž“, već mu stvara zadovoljstvo. Nakon završene Srednje ekonomske škole u Šibeniku, koju je, kaže, upisao na nagovor drugih a ne zato što je želio, ovo mu je prvo zaposlenje.

- Htio sam ići u pomorsku školu, ali pošto je brat već otišao u te vode, roditeljima nije bilo po volji da i drugi sin ode u pomorce, kratko će. I tako se, šest mjeseci nakon što je završio srednju školu, prijavio na natječaj Udruge slijepih i dobio posao.

Posao koji ispunjava čovjeka

- Ovaj posao me ispunjava. Volim pomagati ljudima i to me čini sretnim. Lijepo je kad čovjek dođe kući s osjećajem zadovoljstva što je nekome tog dana pomogao. S obzirom na to da je moj djed slijepa osoba, u tom smislu već sam imao određeno iskustvo pa mi je utoliko bilo lakše početi raditi i komunikacati sa slijepima. A s vremenom se stekne iskustvo, a i edukacija koju smo prošli nakon zaposlenja, dodatno su mi pomogli da se pokušam staviti u ulogu slijepe osobe i bolje ih razumjeti. Pomažem im u svemu što treba, a skrbim o 14 slijepih osoba u dobi od 18 do 65 godina. I s vremenom smo postali kao jedna malo veća obitelj, govori Ivan.

Slobodno vrijeme, kad nije s djevojkom, provodi sportski. Redovno je odlazio u teretanu dok nije stigla korona, a sad to čini rjeđe i s velikim oprezom jer čuvajući svoje zdravlje, čuva i zdravlje svojih najbližih te onih o kojima skrbi. Tu i tamo "baci" na pikado s prijateljima. No, ima jedan sport bez kojeg niti u koroni ne može.

- Igram na balote. Mater mi je iz Danilo Kraljica i gotovo svaki vikend sam na selu. S dečkima igram na balote, imamo ekipu, treniramo i sudjelujemo na turnirima s ekipama iz drugih sela i to mi je gušt, reče Ivan. A kad je na selu, tu i tamo pomogne i ujaku u poljoprivrednim radovima.

- Zaboravio sam reći, ja rekreativno igram mali nogomet, „uskočio“ je u razgovor Karlo.

Iako im je radno vrijeme po ugovoru od 7 do 15 sati, u stvarnosti je fleksibilno. Korisnici Karlovih i Ivanovih usluga imaju njihov broj mobitela i mogu ih nazvati u svako doba. A pozivi za pomoć, doslovno, stižu sa svih strana, od Pirovca do Rogoznice, od Strmice do Prvić Luke. Rade po tjednom rasporednu, ali sve ovisi o potrebama slijepih osoba i oni im se prilagođavaju. Odlaze na teren vlastitim osobnim automobilima i sretni su što im je Grad Šibenik prije dvije godine riješio veliki problem koji i inače muči Šibenčane. Parkirališno mjesto.

- Dobili smo dva parkirna mjesta ispred Caritasa, nekoliko desetaka metara od prostorija Udruge. To nam je veliko olakšanje, jer ne moramo kružiti gradom i tražiti parking. Također i šibenska Opća bolnica nam je izišla u susret da možemo autom ući u bolnički krug kad dovozimo slijepu osobu, a primjetili smo da ljudi, institucije i ustanove imaju sve više razumijevanja prema osobama s hendikepom od kad se provode ovakvi i slični projekti. Na primjer, stigle su mirovine i sad kad završimo ovaj razgovor vodim jednog člana, koji ima 84 godine, u banku i nećemo morati čekati u redu, jer nas već svi poznaju i obavit ćemo to relativno brzo, na kraju će Karlo.

I mi smo relativno brzo obavili razgovor, a onda je svatko od nas pošao za svojim poslom. A šjor Joso je na našem odlasku dobacio:

- Katarina, napišite lipo o momcima, zaslužili su to!