Krivudavom i strmom cestom, u društvu kolegice fotoreporterke Nikoline, vozimo se prema brdu Jelinjak. Njegove sjeverne padine, koje se nadvijaju nad rubnim dijelom Grebaštice, nekoć su bile prekrivene zelenim plaštom – gustom borovom šumom koju je tek Jadranska magistrala odvajala od prvih kuća i modrog plavetnila.
Guste šume na tom dijelu više nema, još od sredine srpnja kada je Grebašticu i šire područje tog naselja nadomak Šibenika zahvatio požar katastrofalnih razmjera. Čak pet hektara površine ‘progutala‘ je vatrena buktinja na čijem se putu, eto, pronašlo i brdo koje je danas, par mjeseci nakon – neprepoznatljivo.
Pola sata vožnje i stižemo. Na samoj međi između dvaju naselja, Primošten Burnji i Grebaštica, nalazi se imanje u vlasništvu Zdravka Čobanova. Jedino na cijelom Jelinjaku koje je u velikom požaru ostalo gotovo netaknuto.
- Vidjelo se odmah da će požar prijeći i na ovu, našu stranu. Što zbog vjetra koji je mijenjao smjer, što zbog, to moram reći, očiglednih propusta koji su se dogodili pri organizaciji gašenja požara. Šteta? Ah, 200 loza ove godine neće biti na rodu, pa vi procijenite – prisjeća se Zdravko dok razgovaramo u debelom hladu, ispred jedne od četiri kamene kućice koje je u dalmatinskom stilu sam izgradio. Pravo malo selo reći će.
- Sve što vidite mojih je ruku djelo. Trebalo je otprilike četiri mjeseca rada na jednoj kućici da bi se ovako uredila. Svaki kamen koji je ugrađen prošao je preko mojih ruku, što je vjerojatno razlog zašto ih sada osjećam i u leđima – sa smiješkom će Zdravko.
Do smijeha kao ni mnogim mještanima tada, nije mu bilo dok je, baš s mjesta na kojem sada sjedimo, gledao i strepio hoće li vatra doći i do njegovog imanja, a koje se nalazi na samom vrhu brda. Pogled s njega jednostavno treba doživjeti: Krapanj, Zlarin, Prvić, Zmajan, gotovo pola šibenskog arhipelaga vam je kao na dlanu.
- Nije mi bilo svejedno. Gledao sam kako pucaju plinske boce, gorjeli su automobili, kamperi. Čim je požar prebacio magistralu u Grebaštici nastala je panika. Ljudi su bili u suzama, suosjećam s njima, nije im bilo lako – kazuje Zdravko koji je svoje imanje koje se prostire na gotovo 12 tisuća četvornih metara površine, uz pomoć nekolicine prijatelja, branio crpeći vodu iz tri gustirne.
- Gasili smo na kante, snalazili se kako možemo – kazuje nam.
Uz pomoć kanadera, ali i činjenice da mu je imanje besprijekorno uredno i održavano, ispostavilo se kako je šteta, a kako je moglo biti – minimalna.
- Požar je prebacio brdo što je malo tko mogao očekivati. Moglo je to doći do Primoštena, ma do Splita – kazuje nam.
Dvadesetak maslina je spašeno, voćke ali i veliki vinograd u kojem raste autohtoni primoštenski babić, koji mu je, kazuje nam, othranio i školovao djecu.
- Obično bude oko tisuću litara vina. Babiću odgovara ova podloga, nije zahtjevan, iz kamena praktički raste. Urod je svake godine dobar, pokojni otac bi znao reći da mu je teže ovdje doći trgati nego kopati – eto koliko tog grožđa na kraju bude – ističe Zdravko, koji, priznat će nam, sve teže drži korak sa zahtjevima koje vinova loza traži.
- Puno je tu posla a imam samo dvije ruke. Kada čovjek ima vinograd, onda je on vječni sluga, težak je to posao a već polako i gubim volju – kazuje nam.
Sa Zdravkom se polako pozdravljamo, i dok nam pogled bježi – malo na otoke, malo na izgorenu šumu – pitamo ga hoće li se Jelinjak, kakvog pamti cijeli život, opet zazelenjeti.
- Teško. Čak sam i skeptičan po pitanju sanacije ovog prostora. Izgoreni borovi mogli bi još dugo ostati na ovim padinama – zaključuje Zdravko.