Ustaše, četnici i partizani, svi na jednome mjestu, zajedno i “Smrt fašizmu” i “Za dom spremni”, zvijezda petokraka i oznaka HOS-a. A gdje to, pitat ćete? U EU zalagaonici, u centru Šibenika, gdje bi drugo! Donijeli su ih i prodali njihovi potomci, sinovi i unuci, za sitnu kintu. Kako bi imali za pizzetu, cigarete, pivo ili kladionicu!

Tako jugoslavenski Orden za hrabrost možete dobiti već za četiri eura, iako je za njega svojedobno valjalo izložiti glavu pogibelji. No, rat je izgleda danas tema samo na ovakvim mjestima, buvljacima i zalagaonicama, jednako kao i medalja “40 godina aluminija u TLM-u”. Ni ona više ne vrijedi puno.

Jedino što se još drži je “Sutjeska”, dva medaljona iskovana 1978. za 35 godina obljetnice od mitske partizanske epopeje čija je cijena 100 eura! Ali, samo zato što su od srebra! Iskovana u rudniku, odnosno livnici Trepča. Očito, ideali danas vrijede jedino ako su od plemenitih metala!

Zlagaonica je, što su nam potvrdili i njezini voditelji, Bojan Lazinica i Luka Eraković, najlakši način da Šibenčani danas dođu do gotovine. I založe ili prodaju ono što imaju, zamijene za eure. Što najčešće?

– Mobitele i laptope, zlato, tehničku robu. Mobitela je najviše, ljudi imaju više komada, službenih, privatnih, pa se najlakše odlučuju pretvoriti ih u keš. I alat! Naročito u zimskim mjesecima. Tada se donose bušilice, bruslice, štemalice, Hilti, Bosch, Makite, s obzirom na to da je mrtva sezona, ne radi se. A u proljeće, sad tijekom travnja, kad krenu ponovno radovi, na apartmanima i pripremi sezone, onda se otkupljuju, i dolazi se po njih nazad! – veli nam Lazinica.

Iz čijih je riječi jasno kako su i meštri kod nas postali – sezonska pojava. Ima turizma, ima i meštara. Nema turizma, nema ni njih! Pa onda založiš kufer s alatom, da ti ne smeta po kući. Tako da izgleda da je i štemalica postala – vjesnik proljeća!

Zalagaonica posluje po principu lombardnog kredita, pri čemu osnovicu čini tržišna vrijednost založene stvari. Zalagaoničar ne bi smio zaraditi manje od dvadesetak posto, a toliko otprilike iznosi i kamata, koju plaća prodavatelj, pa onda može doći za tjedan ili dva po njih, a po zlato i nakon mjesec dana. Ili produžiti rok, plaćajući kamatu. Ako je ne plati, odnosno ne produži rok, roba postaje vlasništvo zalagaonice, pa može ići dalje u prodaju. A pola klijenata se vrati, pola ne vrati! To je neka praksa u pet godina koliko radi zalagaonica. I to izgleda uspješno, jer gazda, koji ima još dvije poslovnice u Splitu, za ovu šibensku traži veći – i to puno veći prostor – od nekih 60 kvadrata, u koji će se uskoro preseliti.

Vrlo popularna roba u zalagaonici su i crtani romani, odnosno stripovi, igrice za PS, a dobro idu i muzikalije – CD-ovi, gramofonske ploče, sportski, odnosno nogometni dresovi. Sve što ima veze s Hajdukom proda se vrlo brzo. Zanimljivo je da su muškarci ne samo češći nego i impulzivniji kupci, za razliku od žena.

– Muškarci će se češće zaletiti i kupiti novi sat, skuplji mobitel. Žene su racionalnije s novcem! – govore nam Lazinica i Eraković.

A ja im uzvraćam da je to zato što ne prodaju cipele! Jer da stave neku finu i skupu salonku Ledenko u izlog umjesto tableta Lenovo Yoga, vidjeli bi oni što je impulzivnost. I “most uzdisaja”. Uglačao bi im se kamen ispred izloga ko mramor ispred oltara! Ovako, muškarcima ostaje tek da gledaju u sat švicarske marke “Rado”, od 850 eura. Ili Yamahin bas od 200 eura. Ili u fotku MI-ovaca s početka karijere, poredani od najvišeg, Siniše Škarice, pa do bubnjara Nikice Šprljana. Cijena 26 eura.

A dobro se drži i knjiga našeg kolege Jose Jakovljevića “40 godina nogometa u Šibeniku”, na cijeni od 25 eura, s crtežima Pere Zlatopera. To je, kažu, već bibliofilsko izdanje, iz 1956. godine, koje se po antikvarijatima prodaje i skuplje. Navodno je cijene i po 40 eura. Ima i sva sila fotografskih aparata i alata, objektiva, stativa i baterija, skalamerije s kakvom se do prije koju godinu nisu mogle pohvaliti ni manje redakcije. A danas se mogu nabaviti već i za ne baš velik novac i strpljivo čekaju kupce. Jer svaka roba ima svog kupca. Ma koliko neobična ili na prvi pogled nikom potrebna bila. Netko ju je baš takvu sanjao. Imao u djetinjstvu. Pa ju je izgubio ili polomio. A sada je vidio baš takvu u izlogu. Usnu harmoniku Hohner.

– Najteže je raditi s ljudima koji su sentimentalno vezani za stvari koje donose založiti ili prodati. I žele tu sentimentalnu vrijednost pretvoriti u fiskalnu. Kad im kažeš, recimo, da njihov stari sovjetski aparat Zorki, koji oni drže kao relikviju u veltrini, ili neka čaplja koja im je u kući pedeset godina, naslijedili su je od roditelja, ne vrijede tržišno skoro ništa, oni se naljute. I nemoguće im je objasniti da je to naprosto tako. Pa nas napadnu da nemamo pojma! – veli Lazinica.

U svakom slučaju, posao im je barem zanimljiv i dinamičan. Nije im dosadno!