Posjetili smo buvljak ispred Azimuta: iznio je što je tko imao, htio i mogao, pa se na travi isprobavalo... Pogledajte galeriju

Ove nam se nedjelje, barem na tren, vratilo vrijeme u kojem se ništa nije bacalo, vrijeme u kojem je i staro bilo novo, vrijeme u kojem se krpalo, prekrajalo, prebiralo po starim škrinjama i ormarima, s malo novaca, al zato s puno duše

E, baš se tog i takvog vremena moglo od deset, od jutarnje kave pa do ručka, negdje iza dva naužiti ispred Azimuta, na travnjaku u hladu ispod stoljetnih sofora, u organizaciji šibenske Udruge 'Fotopoetika' i njezinog 'spiritus movensa', Snježane Klarić, 'volonterke za sve', i 'veleposlanice dobrih namjera'. Iznio je što je tko imao, htio i mogao, pa se tu na Buvljaku na travi isprobavala odjeća i obuća, sve za sitnu paru i miće šolde.

Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

Bilo je bluza, majica, košulja po 40, suknje i kratke hlače, bermude po 50, haljine po 60, marame po 20... prepisujem s cjenika Vintage Wavea, istarskog modnog brenda koji je potegao čak iz Labina do Šibenika i ovog buvljaka. Na proputovanju su, starim VW kombijem, legendarnim 'bullijem', koji je cijeli dekoriran u stilu i điru šezdestih i sedamdesetih, a takva im je i odjeća – ili što bi mi Dalmatinci rekli, roba – kojom trguju. Eto, haljina u kojoj smo zatekli Jelenu Batelić, je tamo iz 1968 – 1969, godine mog rođenja, a još se dobro drži – nije izblijedjela, za razliku od vašeg reportera kojem se ne samo kosa, nego i brada prošarala sjedinama.

Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

A Jelena tu odjeću skuplja već godinama, iz cijele Europe, iz privatnih kolekcija, od 40 do kraja 90-ih prošlog stolječa i onda tu robu 'dila' dalje - 'Nekada su modne kolekcije bile dva ili tri, četiri puta godišnje, a sada je svaki tjedan nova roba i nema kraja svemu tome. Nedavno je bilo neko istraživanje i ispalo je da većina ljudi dva ili tri puta obuče neku stvar i onda je baci, što je stvarno žalosno.' - ispričala nam je Jelena koja sve što radi, radi da bude upravo suprotno. Da to barem donekle ispravimo, da je nanovo upotrijebimo, i zbog ekologije, i zbog okoliša, koji se neće zagađivati, i resursa koji će se čuvati a na koncu i vremena kojeg ćemo provesti družeći se, učeći se, igrajući se...

Za drugim štandom srećemo Emu Lušić, našu domaću curu, Šibenku, koja je dosad na ovim buvljacima samo kupovala, a sad evo i prvi put prodaje. Fura i inače, taj neki, održivi đir, 90 posto njezinog ormara je, kaže, 'second hand' većinu robe je dosad poklanjala, ali sad je odlučila i zaradit koju kunu. Banak pune rebatinaka, a sve po 30 ili 40 kuna. Vani je to skroz normalno, ljudi nemaju zazora prema tome, ali kod nas u Šibeniku je to još uvijek malo – 'Ups, pa to je već nošeno!' Pa, šta onda, neka je! Sapun, odnosno deterdžent sve to opere, samo jezik ne može. Eto, slažemo se i u tome s Emom, i zamjećujemo tu još jedno poznato gradsko lice, ono muzejeske kustosice Marijana Klisović Kalauz, voditeljice Odjela novije povijesti. I ona je došla dati svoj prilog događaju i muvingu ispred popularnog kluba za mlade i sve oni koji se tako osjećaju.

Nikolina Vuković Stipaničev/Cropix

-' Nek se ljudi vesele!' - njezin je moto u ime kojeg i ona pridružuje kontigent odjeće iz svoje garderobe, stvari koje više ne koristi, a još su u dobrom stanju. Uzmi, nosi, sve po simboličnoj cijeni! 'Ovo je super ideja, dobra vibra nakon korone i svega.' - veli Marijana kojoj nije daleko ni do radnog mjesta, svega je pedsetak ili sto metara do Muzeja. Pa joj pada na pamet kako bi se uskoro, na tragu ovog, mogao osmisliti i neki novi kulturni događaj na travi od Azimuta do Muzeja. Što da ne, ljeto je tek počelo. Bar smo mi u Šibeniku otvoreni za nove ideje.

I Ivana Buva je donijela na travu torbe, ruksake od Avona, one su ganjc nove, još ni zaštitni najlon s njih nije skinut, neko pita pošto su, mičemo se da ne smetamo. Ovo je ionako već postalo tradicionalno, jednom mjesečno, pa ako niste došli ove nedjelje, možete idućeg mjeseca, u kolovozu. S robom ili bez nje, kako vas volja!