Mlada i ambiciozna Hana Truta vratila se na Zlarin: ‘Život u velikom gradu više me ne zanima, ovo je moj dom‘

Kad sam prije nekoliko godina pisala priču o mladom agronomu Luki Mažibradi koji se nakon diplome odlučio za život na otoku Prviću gdje ima i OPG, ni slutila nisam da bi to moglo doživjeti neki svoj deja vu.

A ispalo je tako.

Jer, sad se za život na susjednom i koju milju udaljenom Zlarinu, odlučila mlađa Lukina kolegica, Zlarinka no slovenska studentica Agronomije u Kopru, Hana Truta.

Postoji li bolja vijest s toga otoka ovih početnih dana nove godine? Mislim da ne. Barem ja za nju ne znam.

Hana Truta bila je prva beba rođena u šibenskom rodilištu poratne 1996. godine - rodila se na drugi prvoga. Već tada su o njoj pisale novine, a bogme mi se čini da će i opet i da je ovo tek početak. Do petog razreda pohađala je Osnovnu školu “Faust Vrančić” u Šibeniku, a ostatak školovanja stjecajem okolnosti u Ljubljani odnosno Kopru na tamošnjem sveučilištu.

Veliki planovi

Upravo ovih dana Hana uči za diplomski, a ono što nakon toga planira - i što je već započela u ovih godinu i pol dana otkad se opredijelila za život na Zlarinu - e to je priča.

Prvo me zanimalo o čemu će govoriti njezin diplomski rad - nakon što se do sada već na neki način specijalizirala za maslinarstvo s kojim će se baviti, i koje će biti središnje mjesto njezina zanimanja i bavljenja. Od četiri godine fakulteta treća je na neki način specijalistička, za Hanu je to bilo maslinarstvo.

- Ali moj diplomski je o rogaču, kao o zapostavljenoj voćnoj sorti, zapostavljenoj pomalo na cijelom Mediteranu, posebno u Hrvatskoj.

Rogač je u Dalmaciji bio sveprisutan dok se poljoprivreda nije okrenula vinogradarstvu, a nakon peronospore, maslinarstvu. Rogač je ostao kultura još samo na Visu, a odatle su ga ribari “prebacili” na Mali i Veliki Drvenik. Vis i dalje njeguje kulturu rogača pa u trgovini možete kupiti brašno od komiškog rogača odnosno njegova ploda. Kad je godina nerodna, znaju uvoziti španjolski jer tamo koriste samo sjemenke. Za jedan naš zlarinski projekt tražila sam sadnicu autohtonog rogača, ali je ovdje u prodaji nisam našla, premda ima desetak autohtonih sorti. Prema španjolskom sam rogaču malo skeptična, jer znaju biti jednospolni a mi smo na Lokvici, naravno, htjeli posaditi dvospolni. Čula sam da će na Visu raditi sadnice - evo ja bih voljela na Zlarinu imati parcelu rogača. Da se revitalizira kao zapostavljena sorta, a i jako je koristan. Isto mislim o smokvi i o šipku.

- Na Lokvici? Dobro, o zlarinskoj Lokvici ćemo malo kasnije, a sad me zanima to tvoje definitivno opredjeljenje da u svojoj 26. godini dođeš živjeti na Zlarin - što i činiš...

- Život u velikom ili većem gradu više me ne zanima. Da, iza mene su Ljubljana, i Kopar kao veći grad, no radije bih živjela evo - uvjetno rečeno - na selu. Ovdje je moj dom, sve je ovdje puno sunca i mira, i vidim da tu mogu živjeti i raditi, naposljetku i pridonositi toj maloj zajednici kojoj nasušno fale mladi ljudi, i kojoj fali prakse oko agronomije, a resursi postoje samo su zapušteni i napušteni. Neće se mladi vraćati masovno na te naše otoke pa ni na Zlarin. Ali kad se vrati jedno, pa pokaže da se tu dade živjeti i da se ima što raditi i da jedno drugom u svom poslu otvaraju novi posao... tu se već otvaraju realne mogućnosti. Već sad vidim kako ljudi jedni druge animiraju recimo oko obnove maslina odnosno maslinarstva kao takvoga.

- Zlarin je relativno nedavno dobio uljaru koja radi, a postoji i Udruga maslinara. Na uljaru ima grintanja - kao da se pogon još nije pravo uputio, no što se tebi čini?

Zajednički projekt

- Ja sam mlada i tek trebam proći mnoga iskustva, ali evo, već na fakultetu sam kao svoju specijalizaciju uzela maslinarstvo i dvije sam godine bila - tako se to zove - istraživač ulja. Bio je to zajednički projekt talijanskog, tršćanskog i slovenskog sveučilišta. Na tom sam projektu tijekom dvije godine stekla baš veliko iskustvo. Uz rad na terenu to me zaista u dobroj mjeri kompletiralo za maslinarski posao. Što se zlarinske uljare tiče, mislim da je jedini nedostatak to što nema separator lišća. Za desetak godina, ako ne i prije, neće biti naših baba da puljaju masline uvečer kad je dovršeno branje. No sam pogon je po mom mišljenju sasvim u redu, ali njemu fali - strojar. Zahvaljujući našem vatrogasnom zapovjedniku Dariju Gregovu uljara se trenutno uopće održava, no svaka uljara ima svoga strojara koji je prošao obuku. Ciljano sam išla u četiri ovdašnje uljare, u Vodice, Skradin, na šibenske Pode i na Brodaricu, svugdje sam čula koliko je važno upravo to, strojar, odnosno strojarsko iskustvo.

Hana, nekako neizbježno, uspoređuje dvije prakse - onu države iz koje se vratila, Slovenije, i njezine matične države i zavičaja.

- Mislim da je u Sloveniji daleko veći angažman države oko svega, od gospodarstva do školstva, ponekad mi se čini da je Slovenija deset godina ispred nas. U školi smo bili u školskim papučama, imali svoje ormariće da ne nosiš svaki dan u školu cijeli preteški ruksak. Dok sam ovdje bila u školi, imali smo jedan izlet tipa “škola u prirodi” na Pag, a nismo niti vidjeli proizvodnju soli. Slovenske “šole u naravi”, održavaju se po sedam dana. Jedan put su tema jame, kras, treći put Alpe i škola skijanja, pa Mediteran... U tri godine tamošnje osnovne škole obišla sam cijelu Sloveniju i naučila o prirodi i prirodnim fenomenima. Dok sam živjela u Hrvatskoj, nikad nisam vidjela Plitvice - to bi tamo bilo nezamislivo.

- Upravo su i to motivi za neke tvoje zlarinske, i uopće zavičajne angažmane - da budu “škola u prirodi”. No vratimo se Lokvici, tom poznatom prirodnom pa i etnološkom lokalitetu Zlarina. Nekad je predstavljala tradicionalni izvor vode prije svega za poljoprivredu. Kad je sedamdesetih godina prošlog stoljeća na otok stigao vodovod, lokva je izgubila na važnosti. Priroda je učinila svoje, narasla je vegetacija, urušeni suhozidi. Kakva je to akcija na Lokvici bila prije nekoliko mjeseci?

Akcija ‘Lokvica’

- Imali smo projekt uređenja, jedan od ciljeva našeg projekta na Lokvici jest i to da se tamo dovode školska djeca. Bio je to projekt unutar organizacije SMILO (Small Island Organization) preko TZ-a Zlarin, onih istih koji su ostvarili pretpostavke za Zlarin, otok bez plastike. Priključili su mi se krajobrazni arhitekt Mate Rupić i arhitektica Tea Truta. Dio se odnosio na revitalizaciju tamošnjega biljnog pokrova pa i zapuštenih maslinika, a dio na revitalizaciju jednim dijelom urušenog suhozida. Najvažnije je bilo ne narušiti bioraznolikost jer je Lokvica stanište za žabe, ptice... tu smo situaciju još i unaprijedili. Uredili smo i kružni put od Lokvice do mora i drugim putem, natrag, to je svojevrsni botanički put.

Posadili smo oko Lokvice rogač, planike, šipak i dva čempresa, imali smo i radionice za zlarinsku djecu. Postavili smo tri gabiona u obliku klupa.

Prije toga smo na istoj lokaciji, zahvaljujući zanimanju obitelji Maglica, očistili jednu njihovu zapuštenu parcelu punu drače i makije pa je “provirilo” pet starih maslina koje su ove godine rodile prvi put poslije tko zna koliko vremena i još su im dale najveći postotak ulja od svih njihovih maslina - kao da su rekle hvala. Zauzvrat, Andrew je svojim strojem izvalio panjeve koji su tamo ostali nakon što je Vodovod koji gospodari Lokvicom posjekao stabla, a panjevi su baš prijetili onako teško vidljivi u travi. Ima još toliko parcela sa zapuštenim maslinama, bilo bi divno da se urede - one će sigurno “platiti”! U Sloveniji ljudi nekako pomažu jedni drugima, to zajedništvo je vrlo istaknuto, da mi to postignemo imali bismo pravo malo bogatstvo!

U Sloveniji država regulira čak i košnju, pa obiteljima koje ne kose, da bi bilo hrane za pčele, daje državne poticaje, a reguliran je čak i način košnje pa se i za to daje poticaj. Bezbroj je takvih primjera. Sve je to dio europskih nastojanja i projekata, a meni se katkad čini, uspoređujući državu u kojoj sam do sada živjela i našu u kojoj namjeravam živjeti, da nismo vidjeli ni usvojili ni E od Europe. Milijun je primjera, u kojima se vidi što ljudima treba, što traže, što im se nudi i što je kvaliteta. Kod nas kao da ta kvaliteta izostaje, kao da sve treba gurati i kao da se sve mukotrpno rađa - veli Hana.

Iskrena ponuda

Nedavno je u zlarinskom DVD-u koji je ujedno i svojevrsni društveni centar Zlarina, održana degustacija ulja, a Hana je prisutnim članovima Udruge maslinara održala predavanje.

- Održala sam predavanje o rezidbi i gnojenju maslina te kako se nositi sa sušom. Kako je vrijeme čišćenja, najviše sam se bazirala baš na rez, ima puno smisla da ljudi nauče tu vještinu. Lani sam se ja pozabavila tim, ali sad imam taj diplomski i zaista sam prebukirana. Kasnije smo kušali ulja i prvo je mjesto osvojila Verica Kramarić, a drugo Alma Matura - mala je razlika između ta dva ulja.

Hana kaže kako je sjajno to što se ocjenjivanje odvijalo u vatrogasnom domu, otvorenom za sve zlarinske akcije, te ističe ulogu vatrogasnog zapovjednika Darija Gregova i kaže kako bi se i sama željela aktivno angažirati u vatrogasnoj postrojbi, ali i Udruzi maslinara:

- Uključite me ako vam mogu biti dobar operativac - iskreno Zlarinu poručuje Hana.

No, naposljetku, sad kad diplomira, kakva je njezina vizija života na otoku?

- Mi, moja obitelj, odavno ljeti ugošćavamo turiste, a moja je ideja napraviti resort, s programom i to u predsezoni i posezoni. Kad diplomiram, ići ću na tečaj za učiteljicu joge, proizvodit ću svoje voće i povrće, djevičansko maslinovo ulje, sušiti voće a naročito moje divne kakije, organizirati izlete s otočnim brodoprijevoznicima i s kajacima. Govorim talijanski i slovenski što mi otvara vrata toga tržišta. A uz to bih htjela biti aktivna na otoku, evo, organizirala bih školu za rezidbu maslina za grupe po pet ljudi, i na Zlarinu i bilo gdje u Županiji.

Zaustavljamo se jer Hana ima učiti za diplomski! A nastavit ćemo čim diplomira jer ovdje njezinim ambicijama, afinitetima i energiji - sigurno nije kraj!