- Ovo su ti problemi, pogledaj: šetaš i padneš kao od šale – kazuje nam Davor Živković, predsjednik Gradske četvrti Stari grad, istovremeno pokazujući dotrajale i puknute kamene ploče na samom početku Zagrebačke ulice, odnosno „Masne” kako je većina Šibenčana zove.
Negdje početkom 20. stoljeća. „Masna” je bila epicentar šibenske gastronomije. U svega 100 metara, koliko je ulica duga, tada se natiskalo devet oštarija, desetak konoba i dvadesetak trgovina, pa i ne čudi nadimak koji su joj dosjetljivi Šibenčani dali. Prema priči, na ulazima u brojne gostione koje su tada bile otvorene, nalazili su se janjci, čija se masnoća od pečenja prelijevala duž cijele ulice, sve do šibenskog kazališta i Poljane.
Gostionica takvog tipa više da i gotovo nema, a na prste jedne ruke mogli bi se nabrojati obrtnici i one male, zaboravljene radnje, koje žive cijelu godinu, neovisno o sezoni.
- Rođen sam ovdje, živim tu cijeli život i znam kako je bilo prije 20 ili 30 godina. Ljudi su u staru gradsku jezgru dolazili u kupovinu. Bilo je trgovina, obrtnika: postolara, bravara, urara...
Sve što je čovjeku bilo potrebno mogao je ovdje pronaći. Sada je situacija drugačija. Izgrađeni su veliki trgovački centri na rubnim dijelovima Grada sa svim mogućim sadržajima: kafićima, igraonicama, besplatnim parkingom – logično da ljudi sada tamo odlaze – ističe Živković.
Baš je pitanje parkinga jedan od problema s kojima se stanari stare gradske jezgre svakodnevno bore. Naročito u ljetnim mjesecima. Sredinom studenog prošle godine, a sve kako bi se ukazalo na taj i druge probleme, održan je zbor građana koji je izazvao veliki interes stanara.
- U Gradu su mislili da će se pojaviti pet, šest ljudi, a bilo ih je gotovo stotinu. Zbor građana apsolutno je uspio i nastavljat ćemo pritiskati gradsku vlast kako bi prihvatili zahtjeve koje smo ispred njih postavili – kazuje Živković, te dodaje kako problem s parkirnim mjestima nije prisutan od jučer.
- To je oduvijek tako. Prostor je ostao netaknut, a broj automobila je narastao. Zimi se koliko – toliko uspije pronaći parkirno mjesto, ali ljeti gotovo nemoguće – govori Živković s kojim se složila i gospođa Mira, također stanarka stare gradske jezgre.
- Istina je, ljeti mi za pronaći jedno parkirno mjesto treba najmanje 45 minuta. Evo vam i još jedna banalna stvar – stanari ovdje običan prozor na kući ne mogu zamijeniti. Nitko od obrtnika ne želi doći, nemaju ljudi gdje s kombijem, kamionom, alatima... Nepristupačno je – kazuje gospođa Mira.
- Kakav je onda život u ovom strogom centru – pitamo Miru.
- Nikakav. Kvaliteta života je nula. U ovim zimskim mjesecima ponekad danima ne susretnemo nikoga, dok je s druge strane u turističkoj sezoni buka nepodnošljiva – kazuje Mira.
Inače, jedan od prijedloga stanara je da Grad u sezoni ograniči radno vrijeme ugostiteljskih objekata, a da se štekati odobravaju isključivo uz njihovu suglasnost. Na buku se žale i stanari čije se kuće nalaze odmah ispod Tvrđave sv. Mihovila. Decibeli su toliko jaki, kazuje nam jedan od vlasnika, da velike stijene, uz koje su kuće izgrađene, za vrijeme koncerata doslovno podrhtavaju.
- Iz Gradske uprave potvrdili su da će postaviti zaštitnu mrežu koja će spriječiti odrone ali to rješava samo dio problema. Buka s Mihovila je nepodnošljiva i od tih decibela se ne može normalno živjeti – kazuje nam jedan od vlasnika.
Dok nastavljamo šetnju šibenskim kalama, priču okrećemo u pozitivnijem tonu, iako nam svako toliko, pogled pobjegne na prizore koji Šibeniku nisu na čast i ugled. Kamenih kuća u razrušenom stanju je na desetke, a derutne prozore, tende, nadstrešnice jednostavno ne možemo prebrojati.
- Grad treba uvesti reda jer ovo nitko ne kontrolira. Radi se bez dozvola, prijedloga rješenja – krivnju djelomično trebaju preuzeti i konzervatori – jasan je predstavnik Gradske četvrti.
Život u povijesnoj jezgri jednog od najljepših gradova na našoj obali mora imati neke prednosti.
- Naravno da ih ima – kazuje Živković. Ljudi koji su ovdje rođeni, poput mene, ne pate od klaustrofobije i velikih, širokih ulica. Svi kulturni sadržaji još uvijek se nalaze u centru. Ovaj dio grada je siguran. Moja unuka sama ide u školu, knjižnicu... Dijete je samostalno i slobodno od najranije dobi – ističe Živković.
Ipak, djece je sve manje, baš kao i mladih obitelji.
- U Gradu tvrde da u ovoj četvrti živi oko 1800 stanovnika. Mislim da ih nema ni upola toliko – procjenjuje Živković koji unatoč svim problemima vjeruje da će se uspjeti izboriti za promjene kojima bi se poboljšala kvaliteta života u povijesnoj jezgri.
- Ovdje živimo cijeli život i ne damo se istjerati – zaključio je.
Što hitno treba promijeniti, evo Davorovih prijedloga:
- Vratiti male trgovine različitih potrepština potrebnih za kućanstvo, ne samo prehrana
- Vratiti javne površine djeci na korištenje umjesto najam za štekate ugostiteljima. Prostor potrebno osigurati za Međunarodni dječji festival
- Zaustaviti apartmanizaciju stare gradske jezgre te omogućiti život mladim obiteljima
- Izgradnju i rekonstrukciju starih zgrada povjeriti graditeljima s licencom, u rekonstrukciji kamenih kuća po graditeljskim vještinama sa starim materijalima i tehnikama gradnje.
- Izgradnja rezerviranih parkirnih mjesta i ugibališta za ukrcaji pretovar isključivo za stanare i njihove specifične potrebe.
Plusevi za život u Starom gradu prema Živkoviću:
- Blizina zadovoljavanja različitih potreba, kulturnih: muzej, knjižnica, Arsenov dom, Kazalište, galerije, sportske, školske, vjerske i zdravstvene, potom trgovine, pijaca.
- Obiteljska sigurnost za djecu, zadovoljavaju svoje potrebe bez prelaska ceste. Odlazak u školu, igra po trgovima bez prometa. Van školske aktivnosti djeca se druže vani i nisu otuđeni a sva zbivanja su na dohvat ruke.
- Susjedi brinu jedni o drugima, uzajamno potpomaganje., svi paze na djecu.
- Duh tradicije života u Starom gradu (jaki osjećaj pripadnosti)
- Samo stalni korisnici prostora, čiji je to način života su čuvari stare gradske jezgre i njene kulturne baštine
