Turizam sve brže preobražava šibensko zaleđe, vidljivo je i u dvorištu Zlatka Ćorića, svima najbolje poznatog kao Ćepan, predsjednika mjesnog odbora u četvrtome mandatu i čelnika HDZ-ovog stranačkog ogranka. U srcu starog sela Perkovića, nedaleko od glasovite, uglavnom opustjele željezničke postaje sadašnja jama u zemlji do ljeta će postati bazen, a prizemlje Ćorićeve nove kuće apartman za turiste, samo neka dobije rješenje o legalizaciji objekta podignutog u nekadašnjoj ogradi. Nije on jedini koji se odmaknuo od starine u jezgri starog sela, gdje su kuće još uvijek jedna uz drugu, a gotovo na svakoj se nešto obnavlja.
Kao i na djedovini "Šibenske stine“, boksača teškaša Ivice Perkovića koji je odavde i sve mu je milije doći u selo.
Zlatko je vještih ruku pa većinu posla obavlja sam, govori dok razgledamo lijepu vatrenu kužinu koju je izgradio i vješto, poput profesionalnog zidara obložio benkovačkim pločama kojima otuče rubove, pa na fasadi izgledaju kao kamen klesanac. Do bazena će još izgraditi i bungalov u istom stilu, "da gosti imaju svaku zgodu“.
Turisti ne žele na more!
– Ne biste vjerovali koliko je turista imao vlasnik kuće s bazenom iz obližnjih Mravnica ovoga ljeta. Nije se mogao braniti sve do kraja rujna, a objekt je na osami, usred ograde. Gosti uopće nisu htjeli ići na more, samo su uživali u miru i tišini – priča Ćorić, inače manevrista na željeznici koja je Perković odavno podigla zapošljavajući ljude u sigurnoj državnoj službi i spajajući ovaj krševiti kraj sa svijetom. Sada je, na njegovo čuđenje i zgražanje – jer je uvjeren u lošu namjeru državnih upravljača – vlakova sve manje, a pruge prekriva trava, umjesto da željeznicu jačamo. "Ferata“ je Perkovičanima oduvijek bila pojam putovanja, te sa žaljenjem konstatira kako ni u Gradu Šibeniku nema namjere da se lokalni promet vlakom pospješi subvencijama, kao što rade Kaštela, te lokalni vlakovi za Split često prometuju.No, za sve drugo, Zlatko Ćorić aktualnu gradsku upravu može jedino pohvaliti, pa ističe kako s gradonačelnikom Željkom Burićem, zamjenikom Danijelom Miletom i Paškom Rakićem iz tajništva gradske uprave ostvaruje jako dobru suradnju. Većina nekad grbavih, bijelih seoskih putova je asfaltirana, javna rasvjeta osvjetljava gotovo svaki zakutak nekoliko Perkovićkih zaselaka, kontejneri za smeće vide se posvuda, radi dječji vrtić kojeg pohađaju i djeca sa Danila, u školi je 50 učenika, a otprije godinu dana imaju i solidnu internetsku vezu optičkim kablom, za što im je, naglašava Ćorić, puno pomogao dogradonačelnik Mileta zauzevši se kod T-Coma da požure s radovima.
Novi vod za Perković postavljao se naime, od Sratoka u dužini od 12 kilometara, a cijela je investicija, prema Ćorićevoj informaciji koštala 1,2 milijuna kuna. Obećana im je govori, i rekonstrukcija vodovodne mreže izgrađene 60-tih godina prošlog stoljeća, zahvat vrijedan 3 milijuna kuna. Problemi sa niskonaponskom električnom mrežom su otklonjeni prije nekoliko godina, kada je stari, višežični vod zamijenjen s jednim kabelom na betonskim stupovima.
Ogorčeni na Hrvatske vode
– U svemu, možemo biti zadovoljni, osim s naknadom za slivne vode za koju mi je ruku na srce, žao što je uopće plaćam, jer Hrvatske vode nikako da kanaliziraju oborine koje nam se slijevaju u dvorišta. Svi su ogorčeni na njih, negoduje. Ipak, dodaje, generalno govoreći u Perković se ulaže, ljudi to dobro primaju, zadovoljni su i ostaju u mjestu kojemu je Šibenik na 15 minuta, hoćeš vlakom ili dobrim cestama. Dakako, stanovništvo se prorijedilo i raselilo, te se broj ovdašnjih školaraca iz 60.-70.-tih godina, nekoliko puta veći od današnjeg, danas može samo spominjati. Kaže Ćorić da je dosta ljudi odselilo 1995., no poslije se taj trend zaustavio i sada je u Perkovićkom kraju oko tisuću stanovnika i 700 glasača.Pri tome misli na Slivno, Mravnice i Sitno Donje, koje su postali zasebnim mjesnim odborima, a bez ikakve potrebe, uvjeren je Zlatko Ćorić i želja mu je da se opet ujedine pod mjesnim odborom Perković, kao što su bili.
– Ta ideja da se odvojimo nikako nije bila dobra. Perković je uvijek bio središte ovoga kraja, a udruženi bismo mogli više i tražiti od gradske uprave – smatra Zlatko Ćorić.
Gdje su ovce?
– Kako je krenulo, turizam je izgleda jedina budućnost, pa gostima možemo pokazati i etnografsku zbirku jednog našeg Skelina koju je uredio u svojoj kući, kao da je znao kakvo će vrijeme doći, nasmijao se Zlatko Ćorić i odmah dodao kako je to sve u redu, ali ne može biti jedini egzistencijalni oslonac ovih ljudi. Šteta je nastavlja, što se zbog iznenadne smrti vlasnika ugasila prerada povrća u zgradi stare uljare, jer je tvrtka kiselila ljutiku, krastavce, otkupljivala pomidore lokalnih vrtlara i to konzervirala zapošljavajući nekoliko žena. Takvih nam firmi ovdje treba i ukoliko ova Vlada ne osigura što povoljnije uvjete za tako nešto, strahujem da će to biti posljednja prilika. Inače, zgrada uljare bila je u planovima da postane privatni starački dom, ali je investitorica odustala zbog (pre)visoke cijene tog objekta u gradskom vlasništvu – govori Ćorić.
U kraju je inače, potpuno zamrlo ovčarstvo – osim velikog stada jednog vlasnika i nešto koza – a povrtlarstvo služi jedino obiteljskim potrebama.
Svi se bave sportom!
Nogomet i bila boja Hajduka nerazdvojni su od Perkovićana i Perkovića, gdje su čak dva igrališta-jedno kod škole ispod željezničke postaje, a drugo u sklopu Sportskog centra, zajedno sa balotaškim zogom. Tu je i glavno okupljalište, te mjesto zbivanja Dana sela, koji se već nekoliko godina priređuju treće subote u srpnju. Okupe se mještani i gosti, zapjeva se i zadipli, a redovita su i nadmetanja u starinskim disciplinama poput kamena s ramena, potezanja konopa…Inače, malonogometaši igraju Katoličku ligu i ligu firmi i nema onoga tko nije u sportu, govori Ćorić.