StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetNeće mu biti lako...

Zvijezda Srpske pravoslavne crkve i ljubimac ljevice: novi dalmatinski episkop govorio o mirotvorstvu i ljubavi pa nahvalio četnike i autonomaše

9. listopada 2017. - 15:16

Aksios – Naka bude dostojan! Tim riječima u tron je uveden i rukopoložen novi episkop dalmatinski Nikodim Kosović (36), Zadranin rođenjem, školovan u Sremskim Karlovcima, Solunu i Rimu; najprije magistriravši na Pontifikalnom orijentalnom institutu, a potom započevši doktorat na prestižnoj papinskoj akademiji Gregoriana.

Prvi je Dalmatinac na ovoj službi nakon 106 godina. Kažu oni koji ga poznaju da je otvoren, obrazovan, inteligentan, moderan i, osim pravoslavnih vjernika, trebali bi se takvom izboru radovati i dalmatinski katolici, posebno ako bude predstavnik pomirenja u ime Srpske pravoslavne crkve.

Ne može se ne zapaziti kako najveće hvale preosveštenom Nikodimu poju hrvatski ljevičari. Zbog čega ga ljevica ljubi? Pametno je i na vrijeme "zaštitio bokove" nastupivši prije dvije godine na šibenskom Festivalu alternative i ljevice (Fališ) kao arhimandrit i iguman manastira Svetoarhangelskog opštežiteljnog manastira Krke.
Kritičan stav prema Crkvi, naravno Katoličkoj i nešto malo prema "izdvojenim pojavama" u SPC-u, bio je dovoljan kredit, postao je, i prije krunjenja vladičanskom krunom, ovjenčanik, nova zvijezda i ljubimac ljevice.

Mitološko nadahnuće

Analizirajmo kakav je to "novi pravac" kojim je u svoju mirotvornu akciju krenuo novi dalmatinski episkop Kosović. Na svom ustoličenju s ljubavlju se spomenuo dalmatinskog episkopa Nikodima Milaša (1890. – 1912.), važnog protagonista dalmatinske političke scene s kraja 19. i početka 20. stoljeća, a za kojeg je Eparhija dalmatinska 2006. podnijela prijedlog Komisiji svetog sabora SPC-a za uvrštenje u red svetaca Srpske crkve.

Milaš je po rođenju 1845. kršten kao katolik u Šibeniku pod imenom Nikola Ante, pa nakon tri godine ponovno u Pravoslavnoj crkvi. Kao vrlo talentiran teolog i poliglot, postao jedan od najpoznatijih kanonista Srpske crkve i autor brojnih djela s područja bogoslovlja. Pri kraju njegove episkopske službe u Zadru, otkrivena je pronevjera crkvenih fondova; Nikodim je maknut s trona, a kotorski episkop Dositej Jović, prije potpredsjednik zadarske konzistorije, počinio je samoubojstvo.

U povijesti Dalmacije Milaš je najpoznatiji po svom "krunskom" djelu "Pravoslavna Dalmacija", tiskanom 1901. i ponovno objavljenom 1989. godine, u kojem je pseudoznanstvenim činjenicama "dokazivao" kako se pravoslavlje u Dalmaciji proteže još od apostolskih vremena; po njemu je čak i apostol Pavao propovijedao i širio pravoslavlje u Dalmaciji!
Premda sa znanstvenog stajališta knjiga ne bi prošla ozbiljniju povjesničarsku analizu, ona je više od stoljeća nadahnuće velikosrpske mitologije koja negira svaki oblik povijesnog postojanja Hrvata kao katolika u Dalmaciji.
Po povjesničarima koji su se njome bavili, ta je knjiga "gomila laži, neistina i krivotvorina, ali u isto vrijeme evanđelje' i temelj velikosrpstva i srpske osvajačke politike, negiranja i samog postojanja Hrvata i katolika, temelj velikosrpske mitologije u Dalmaciji, posebno sjevernoj".

U prvom obraćanju episkop Nikodim govorio je i o zaslugama Irineja Đorđevića, još jednog prethodnika (1931. – 1952.), koji je zbog zalaganja za integralni jugoslavizam i "svesrpstvo" u Dalmaciji, po fašističkoj okupaciji interniran u Italiju, a nakon Mussolinijeve kapitulacije 1943. u Rimu je bio član političke grane Središnjeg nacionalnog odbora Ravnogorskog pokreta.

Spomenuo se i prethodnika Longina Krče (1992. – 1995.), koji je za vrijeme postojanja "SAO Krajine" boravio u manastiru Krka, a pozvao je Srbe da napuste Hrvatsku uoči "Oluje", odakle je i sam pobjegao na Divčibare, a trenutno je episkop novogračaničko-zapadnoamerički.

Ima još nade

Valja napomenuti kako je na mjestu dalmatinskog vladike Longin naslijedio Nikolaja Mrđu (1978. – 1991.), poznatog po poticanju balvan-revolucije, koji je Šibenik napustio u rujnu 1991. uoči granatiranja JNA, a i o njemu je također bilo lijepih riječi ove nedjelje u Šibeniku.

"Zasolio" je mladi episkop i svoj nastupni govor citatom Nikole Tommasea, književnika i političara 19. stoljeća, najprije gorljivim iredentistom, a poslije autonomašem, zapravo "duhovnim ocem" dalmatinskog autonomaškog pokreta čiji su spomenik u Šibeniku srušili partizani 1945. godine.

E sad, ako je episkop Kosović u svoj pozdravni govor uključio izbor svojih prethodnika iz kurtoazije, onako kako se u takvim prigodama već zna govoriti, i ne bude sljednik njihovih poruka, ima nade za ostvarenje njegovih riječi o mirotvorstvu i ljubavi, no ako će slijediti njihov put, ajme miru i pomirenju.

Valja priznati, njegova eparhija ostala je bez dobrog broja vjernika, Srba i pravoslavaca – kako i zbog čega su otišli još će se dugo raspravljati – ali njih, kao višestoljetnog stanovništva Dalmacije, više nema. I neće mu biti lako, ali šanse ima, sugovornika će, ako želi, sigurno pronaći u novom šibenskom biskupu Tomislavu Rogiću.
 


Pohvale s ljevice
Hrvatski ljevičari prozivaju Nikodima već nakon ustoličenja "mirotočivim", "čovjekom novog pravca", "pijanim od ljubavi", malne živim svecem! I to je lijepo, kad ne bismo znali kako isti "antife" redom sve episkopove kolege sa "zapadne strane", dakle, katoličke (nad)biskupe, ali i čitav kler, i dandanas gotovo u svakom tekstu o ustašluku u Hrvatskoj redovito tituliraju arhaizmima: crnomantijaši, klerofašisti, ustaški popovi, a sama Katolička crkva u Hrvatskoj "prokazana" je kao nositeljica i duhovni vođa svega zla, svega nakaradnog i svega fašističkog u našem vremenu i na našem prostoru.
Odakle ta mržnja, teško je reći. Dokazivati ili opovrgavati da su svi katolički biskupi ustašoidi, glupo je. Valja priznati, nije sav hrvatski kler ni svi katolički biskupi "rože fjori", među njih devedeset i šestoricom ima i konzervativnijih i progresivnijih, nekih doista i nacionalistički nastrojenih. Ali u svakom slučaju ne zaslužuju baš svi onakve "titule", ako ih itko uopće i zaslužuje u današnje doba.


Autokefalna hrvatska Katolička crkva?!
"Hrvatska katolička crkva nije nikad osudila stradanja drugih naroda u Drugom svjetskom ratu, i to iz čisto političkih razloga. Dok se ne promijeni takav sklop Hrvatske katoličke crkve, teško će doći do pravog suživota i dijaloga između srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda.
HKC ima više političku od evanđeoske funkcije i bilo bi dobro da napokon reagiraju na stradanja drugih naroda, ali iskreno, a ne samo zato jer se to od njih očekuje", kazao je 2015. tadašnji iguman Nikodim na tribini u Šibeniku (ako su mediji točno prenijeli), nazivajući Katoličku crkvu (univerzalnu) titulom autokefalne (hrvatske), a gotovo je nevjerojatno da nije upućen u tako važnu stvar.

25. studeni 2024 03:30