StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetVelika analiza

Zašto HDZ ne želi Zlatu Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda: jer je precizno pokazala da uzrok bijede hrvatskog pravosuđa leži u 90-im i HDZ-u

Piše Damir Pilić/SD
8. svibnja 2021. - 19:54

Državno sudbeno vijeća (DSV) objavilo je prijave petero kandidata za predsjednika Vrhovnog suda RH, uključujući njihove životopise i programe rada. Daleko najobimniji program priložila je profesorica pravnih znanosti Zlata Đurđević, koju podržava predsjednik države Zoran Milanović, a protivi joj se HDZ.

Iz njezina programa (cijeli program na kraju teksta) bjelodano je zašto je HDZ ne želi. Zato što je brutalno precizno izložila da uzroci današnje bijede hrvatskog pravosuđa leže u 90-ima, kad je Hrvatska bila skoro jednopartijska država – jer je opozicija bila svedena na ulogu saborskog fikusa – odnosno kad je i državom i pravosuđem drmao HDZ.

Pritom profesorica Đurđević nigdje u svojoj analizi izrijekom ne spominje HDZ, već koristi termine poput „tadašnja politika”, ali svak tko je 90-ih živio u Hrvatskoj, a u međuvremenu nije dobio Alzheimerovu bolest, zna što to znači.

U prvom dijelu svog programa Đurđević analizira ključne uzroke sadašnjeg stanja u pravosuđu, a ovdje ćemo se baviti upravo tim dijelom dokumenta, odnosno njezinom analizom našeg sudstva.

Ustvrdivši kako „konačno postoji društveni, politički, javni i profesionalni konsenzus da je situacija u pravosuđu u Hrvatskoj loša”, autorica piše da je „sadašnje loše stanje u sudstvu posljedica više čimbenika”, među kojima na prvo mjesto stavlja „političku devastaciju pravosuđa u 90-ima”.

Fatalne riječi Vladimira Primorca

„Nema dvojbe da je sadašnje stanje u pravosuđu posljedica devastacije pravosuđa u 90-ima, o čemu svjedoče ne samo medijski zapisi iz tog vremena, sjećanja brojnih sudionika aktualnih događanja, znanstveni radovi, već i presude Ustavnog suda RH kao i

Europskog suda za ljudska prava”, piše prof. Đurđević, citirajući zlokobnu – ali, pokazat će se, posve točnu – prognozu našeg vrsnog pokojnog suca Vladimira Primorca, izrečenu sredinom 90-ih:

„Danas se pokazuje istinitost fatalnih riječi suca Vladimira Primorca da će 'nasrtaj politike na sudstvo za Hrvatsku imati najdugotrajnije negativne posljedice, od kojih će se zemlja oporaviti mnogo teže nego od ratnih posljedica, korupcije, takozvane privatizacije i svih drugih nevolja koje su se nagomilale'.

Ukratko, navodi prof. Đurđević, u Hrvatskoj je 90-ih „provedena temeljita kadrovska čistka kroz Državno sudbeno vijeće koje je odlučivalo isključivo po kriterijima tadašnje političke podobnosti”.

Tu rečenicu treba zapamtiti – ona sadrži najdublju istinu o hrvatskoj državi i njenom sudstvu, odnosno o hrvatskom društvu.

To je možda i najveći tabu današnje Hrvatske – priča o tome kako jedno specijalizirano, naizgled birokratsko tijelo zvučnog naziva (em „državno”, em „sudbeno”, em „vijeće”) može svojim djelovanjem nanijeti nesagledivu štetu svojoj državi i matičnom društvu.

Stoga bi ta rečenica morala ući i u pravne, ali i u povijesne, politološke i sociološke udžbenike. Da ništa drugo nije napisala u svom programu, već bi i ova rečenica u nekom normalnijem društvu – koje bi bilo spremno za suočavanje s vlastitom prošlošću – zavrijedila da se autoricu uzme ozbiljno.

Pedantnost pravnog uma

Kao najeklatantniji, odnosno „najpoznatiji i istovremeno najcrnji primjer” pogubnog djelovanja DSV-a, Đurđević uzima skandal s (ne)imenovanjem sudaca Vrhovnog suda iz sredine devedesetih:

„Državno sudbeno vijeće 1995. godine niz vrsnih sudaca Vrhovnog suda nije imenovalo zbog njihove neovisnosti, intelekta i/ili etničkog porijekla. Među njima su bili Ružica Horvatinović, Gordana Gasparini, Erika Kocijančić, Vesna Milošević, Petar Novoselec, Vladimir Primorac, Amara Trgo, Rudolf Frančule, Milivoj Mikor, mr. Marko Popović, Sovjetka Režić, Georga Šnura i Dubravka Butković-Brljačić”, piše prof. Đurđević.

Pedantnošću pravnog uma autorica potom da o točnosti ovih njezinih tvrdnji „svjedoče odluke Ustavnog suda RH U-III-188/1995 od 29. ožujka 1995. i U-III-520/1995. od 30. studenoga 1995.”, dodavši da su te odluke „objavljene u knjizi akademika Arsena Bačića 'Ustavno pravo Republike Hrvatske – Praktikum'”.

Profesorica Đurđević pritom upozorava:

„Te odluke se ne mogu naći pretraživanjem u sudskoj praksi Ustavnog suda RH, usprkos njegove obveze da objavljuje sve svoje odluke. Radi se o jednima od najvažnijih odluka Ustavnog suda RH kojima je utvrđeno da je Državno sudbeno vijeće u postupku imenovanja sudaca Vrhovnog suda, uz pomoć tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda, prekršilo Ustav RH, zakon i uvjete raspisanog natječaja smanjivši broj sudaca Vrhovnog suda s 37 na 25, iako je takvu odluku mogao donijeti samo ministar pravosuđa.”

Slučaj Milana Vukovića

Autorica ne navodi tko je bio „tadašnji predsjednik Vrhovnog suda” uz čiju je pomoć DSV prekršio Ustav i smanjio broj sudaca Vrhovnog suda, pa ćemo radi mlađih čitatelja notirati da se radi o Milanu Vukoviću, čovjeku koji se nije libio javno govoriti da u Državnom sudbenom vijeću mogu sjediti samo „politički korektni” suci, tzv. podobnici, a ne stručnjaci.

Najpoznatija i najopasnija Vukovićeva teza, po kojoj će ga pamtiti pokoljenja, bila je ona da „hrvatski vojnici u obrambenom ratu ne mogu počiniti ratni zločin”, koju je izrekao s pozicije čelnika Vrhovnog suda. Teško je procijeniti je li ta javna poruka više naštetila hrvatskoj državi (što se pokazalo na Haaškom sudu) ili onim hrvatskim vojnicima koji su povjerovali Vukoviću.

Uglavnom, takav je pravni kalibar sjedio u fotelji predsjednika Vrhovnog suda 1995. godine, u vrijeme kada, prema riječima prof. Đurđević, „Državno sudbeno vijeće niz vrsnih sudaca Vrhovnog suda nije imenovalo zbog njihove neovisnosti, intelekta i/ili etničkog porijekla”.

Kao najglasovitiji slučaj među tada stradalim sucima Đurđević ističe ranije spomenutog suca Primorca:

„Sigurno je najpoznatiji slučaj neimenovanja Vladimira Primorca koji je kao jedan od najvećih i najboljih hrvatskih sudaca još za vrijeme socijalističke Jugoslavije dokazao svoju neovisnost i nije pristao biti politički instrumentaliziran, odbivši 1971. donijeti osuđujuće presude u postupcima protiv pripadnika 'Hrvatskog proljeća', zbog čega je bio smijenjen. Isto mu se dogodilo i 1995. godine kada ga je Državno sudbeno vijeće, iako su ga svi tadašnji suci u Republici Hrvatskoj proglasili najboljim sucem, nije imenovalo sucem Vrhovnog suda RH”, piše autorica.

Slučaj Krunislava Olujića

Kako dalje navodi Đurđević, „isti stupanj cinizma i nepopravljive štete Državno sudbeno vijeće učinilo je postupcima i osudama predsjednika Vrhovnog suda RH Krunislava Olujića od 1996. do 1998. godine, što je kao osuda potpune političke instrumentalizacije pravosuđa 90-ih ostalo zapisano u presudi Europskog suda za ljudska prava 'Olujić protiv Hrvatske' iz 2009. godine”.

I ovdje moramo ukratko podsjetiti na „slučaj Olujić”. Taj osječki pravnik došao je na čelo Vrhovnog suda 1995. godine, zamijenivši Vukovića, ali je iskazivao određeni stupanj „neposlušnosti” prema HDZ-u, što u stranci nisu tolerirali, pa početkom 1997. DSV smijenjuje Olujića (zamijenio ga je, gle čuda – Vuković), pod optužbama za kontakte s krim-podzemljem i seksualno iskorištavanje maloljetnika.

Olujić je od početka tvrdio da su optužbe izmišljene, a moralnu i pravnu zadovoljštinu dobio je tek 2009., kad je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu utvrdio da su u postupku Olujićeva razrješenja s mjesta predsjednika Vrhovnog suda povrijeđena njegova temeljna prava i slobode, odnosno da je čitav postupak bio politički instrumentaliziran.

Nakon što je u veljači 2009. objavljena ta presuda, Olujić je dao intervju za našu Slobodnu Dalmaciju. Na novinarsko pitanje: „Koga smatrate odgovornim za Vašu smjenu s čela Vrhovnog suda?”, Olujić je odgovorio:

- Uz pokojnog Tuđmana, svakako Pašalića i Šeksa, koji je siva eminencija hrvatskog pravosuđa od stvaranja države do danas. On je

i preuzeo operacionalizaciju mog uklanjanja s čela Vrhovnog suda. Odgovornim smatram i tadašnje Predsjedništvo HDZ-a koje je praktički donijelo odluku o mojoj smjeni. Tu je i Ante Potrebica, tadašnji predsjednik Državnog sudbenog vijeća, te Milan Vuković čije je imenovanje na mjesto predsjednika Vrhovnog suda Vlada predložila istog dana i istim dopisom, označenim kao državna tajna, u kojemu su tražili pokretanje stegovnog postupka protiv mene.”

Slučaj Petra Novoselca

Sada već polako stječemo opći dojam o načinu kadroviranja i upravljanja hrvatskim pravosuđem 90-ih godina. Profesorica Đurđević u svojoj analizi, kao naročito ilustrativan primjer, navodi još jedno poznato sudačko ime:

„Plejadi sječe hrvatskih sudačkih vedeta treba pridodati najvažniju figuru iz perspektive ove kandidature, a to je profesor emeritus dr. sc. Petar Novoselec, moj dugogodišnji profesor i kolega, a tadašnji sudac Vrhovnog suda RH (...), veliki hrvatski pravnik, najveći živući teoretičar i dogmatičar kaznenog prava u Republici Hrvatskoj, i jedan od najvećih hrvatskih autoriteta u kaznenopravnom području”, piše Đurđević.

Autorica potom tumači da je dr. Novoselec „priznati međunarodni znanstvenik s preko 300 objavljenih publicističkih i znanstvenih djela”, čiji su profesionalni uspjesi te polustoljetni doprinos kaznenom pravu i praksi „za sada daleko nedostižni bilo kojem drugom znanstveniku”.

Đurđević dodaje i da je Novoselec do 1995. već bio sudac pune 23 godine, te da je u to vrijeme bio i predsjednik Hrvatske udruge sudaca i urednik stručnog časopisa „Iudex”. Međutim, ni sve to nije bilo dovoljno da prođe HDZ-ove filtere:

„Niti on nije zadovoljio kriterije Državnog sudbenog vijeća 1995. godine”, piše autorica, te notira:

„Posljedica je bila da je Udruga sudaca predana osobi koja je bila politički eksponent u sudstvu, časopis 'Iudex' je prestao izlaziti, a Vrhovni sud je izgubio intelektualni potencijal koji je bio nenadoknadiv.”

HDZ izgradio društveni karcinom

Konačno, u zaključku analize profesorica Đurđević sumira navedeni „grijeh pravnih struktura”, naglašavajući štetu koja je 90-ih napravljena hrvatskom pravosuđu i čitavom našem društvu:

„Navedeni primjeri jasno pokazuju da je devedesetih na djelu bila negativna selekcija u izboru kadrova u sudstvu, protivna zakonskim, etičkim, profesionalnim i intelektualnim kriterijima, od koje se hrvatsko društvo nije do danas oporavilo. Politika je izvršila nemilosrdnu destrukciju pravosuđa čije štetne posljedice, kako je najavio Vladimir Primorac, ne prestaju niti nakon 25 godina”, zaključuje autorica.

Ova razorna analiza pokazuje da među kandidatima za predsjednika Vrhovnog suda imamo osobu koja potpuno razumije uzroke, razmjere i posljedice devastacije hrvatskog pravosuđa, te je spremna čitavim nizom mjera (koje se detaljno opisuju i elaboriraju u drugom dijelu dokumenta) djelovati na taj karcinom hrvatskog društva.

Istovremeno, upravo je to i razlog zbog kojih ta osoba neće dobiti podršku HDZ-a. Jer te mjere išle bi u smjeru demontaže onoga što je HDZ izgradio u 90—ima i održava već evo trideset godina.

Siva eminencija – Vladimir Šeks

Uostalom, glavni arhitekt tog sustava, notorni HDZ-ov veteran Vladimir Šeks (kojeg je, podsjetimo, bivši predsjednik Vrhovnog suda Krunislav Olujić 2009. u Slobodnoj nazvao „sivom eminencijom hrvatskog pravosuđa od stvaranja države do danas”) još je u političkoj snazi. Pače, Olujić je nedavno u razgovoru za hrvatske medije ustvrdio da i sâm HDZ-ov premijer Andrej Plenković predstavlja „politički projekt Vladimira Šeksa”.

Taj i takav Vladimir Šeks zasigurno neće dopustiti (u tome će mu pomoći stranka čija je „siva eminencija”) da njegovo životno djelo „minira” tamo neka profesorica Pravnog fakulteta u Zagrebu koja bi uvodila stručnost umjesto podobnosti. Da smo mi htjeli stručnost, misli zacijelo Šeks u sebi, ne bismo ni osnivali državu.

Naravno, Plenković i njegovi politički trabanti neće otvoreno reći zbog čega im kandidatkinja Đurđević smeta, već će rabiti floskule o njezinom nepoštivanju pravne procedure (pošto se kandidirala

mimo javnog poziva), ali znajući suštinu čitave priče, u takvo objašnjenje mogu povjerovati samo članovi HDZ-a i oni pravni umovi koji od zurenja u stablo ne uspijevaju vidjeti i sagledati šumu.

Ta šuma, to je hrvatsko društvo.

Ovo je cijeli program gospođe Đurđević pročitajte OVDJE

25. studeni 2024 01:59