Umirovljenica Katja imala je sve, a sad nema ništa: ‘Umro mi suprug, ja teško oboljela... Caritas me spašava, a imamo puste zemlje...‘

Katja Kuzmanić spada u skupinu najugroženijih hrvatskih građana u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, jer je, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, svaka treća osoba u našoj zemlji, starija od 65 godina, u toj grupaciji. A da je u njezinu sportivo izdanju sretnete na ulici, nikad ne biste pomislili kako tu ljupku i živahnu 74-godišnjakinju Splićanku, prekrasnog osmijeha i vedrog duha, bilo što muči.

Već 12 godina redovito dolazi u splitski Caritas po topli obrok. Čašicu razgovora, koji sat druženja... Suprug joj je umro prije 23 godine, a do tada su dobro živjeli. Prije 17 godina operirala je rak pluća, nedavno opet, prije godinu i pol dana, još jednom desno plućno krilo. U pandemiji preživjela težak oblik korone, bila u bolnici na kisiku ("eno mi ga i danas kući"), a u svoj se stančić od 32 kvadrata na Gripama u kojemu živi sama vratila atrofirana, u kolicima.

- Hvala Bogu, vratila sam se na noge. Stravu sam prošla, onaj kisik razvalio mi nosnice, a ujedno me spasio. Respirator sam odbila... Još sam u bolnici dobila bakteriju difficile. Ma što ću vam govoriti, bila sam u živim ranama. Stvorio se tromb u preponi... Došla sam iz bolnice kući tog 4. svibnja, a već 13. završila na nefrologiji. Prošla sam kalvariju... Iako sam jaka, pozitivna osoba, to me umalo slomilo. Samo tih sedam, osam mjeseci nisam dolazila u Caritas. Inače sam svaki dan ovdje. Meni je Caritas drugi dom - emotivno govori Katja. Ne da se, u njoj sve žari od života, a bolest joj tijelo čini nemoćnim.

- Imam točno 232 eura poljoprivredne penzije, od 1983. sebi sam uplaćivala doprinose, bilo je to onda nešto simbolično. I još dobijem 55 eura za tuđu pomoć i njegu, jer mi je potrebno 400 kn za lijekove. Caritas mi je spas. Pa kako bih preživjela da mi nema ovih ovdje ljudi? Ne kuham, a pojedem dobro i ukusno. Zadovoljna sam... Dođem oko deset sati, autobusom, malo se ispričam, ubijem vrijeme. Pitam osoblje što mogu pomoći, iako, nažalost, ne mogu puno. Žao mi je što nisam mlađa, jer sam u svoje vrijeme, kad sam bila zdravija, voljela pomagati drugima. To me ispunjavalo... - sjetno će Katja, pa brzo vraća osmijeh na lice.

Paun Paunovic/Cropix

- Sretna sam što mi je sve pokriveno. Režija nemam puno, malen mi je stančić. Ali ja sam strašno skromna, ne idem nigdje, osim ovdje u Caritas kroz jutro. Poslijepodne nigdje... Dođu mi jedna i druga sestra, obiđe me i sin, koliko može, koliko mu to obiteljske obveze dopuštaju. A vjerujte mi, ni njemu nije lako. Divan je, plemenit... Oženjen je, ima sina, ali i on se ima s čime boriti. Bolest je, nažalost, i u njegovoj obitelji. Zato sam najzadovoljnija kad su mi oni dobro i kad ja njima mogu nešto pomoći – govori Katja i opet se vraća na tu prokletu bolest, koja joj oduzima energiju.

- Da sam ja zdrava, vjerujte mi, brda bih pomicala. Okretna sam, volim pomagati... Moj me pulmolog zove čudo. Ma i prošetala bih do Caritasa od kuće, ali ne mogu izdržati uzbrdicu. Ne daju mi pluća, slab je kapacitet – objašnjava. Rođena je veseloj, vedroj obitelji. Bilo ih je devetero djece, živjeli su u obiteljskoj kući u Tršćanskoj ulici. Život im nije bio lak, ali uvijek su bili jedni drugima pri ruci. Završila je medicinsku školu, po struci je babica, ali nikada nije radila taj posao, jer je, kad se udala u Kuzmaniće, staru splitsku obitelj, sa suprugom cijeli život radila u polju na Žnjanu, gdje imaju nekoliko tisuća kvadrata zemlje.

- Zato i nemam prave mirovine, mi smo vam živjeli samo od polja. Bili smo pravi težaci, poljoprivrednici. Inače su Kuzmanići fetivi Splićani, 800 godina su ovdje. Bavili smo se cvijećem, verdurom, išla sam i u Zagreb i u Ljubljanu prodavati. A što ću govoriti?! I po Splitu sam prodavala... Ma, moj vam je život baš po onoj "imala, pa nemala". Rodila sam se u obitelji gdje je, istina, bilo teško, ali sam se udala u bogatu obitelj. Bila bi sramota kad bih rekla da nismo imali. Ali suprug je umro, došla je bolest... A i kad je došao rat, totalno nas je srozalo. Više nismo imali gdje prodavati ono što smo proizveli. Samo švercerima na Pazaru, tko hoće hoće, tko neće neće. Muž je mali milijun puta karijolu gladiola u more bacio. Nije imao kome prodati ni dati. To su bile najgore godine... A do tada smo stvarno dobro živjeli od poljoprivrede - prisjeća se Katja. Nakon što joj je suprug umro na rukama, kako-tako je još uvijek odlazila u polje i radila. Onda se i sama razboljela...

- Sve je stalo. Ja više ne mogu, ne može ni sin zbog svojih obveza. Ne mogu ni prodati ni darovati tu zemlju, jer se čeka urbanistički plan, nije građevno. Ali rekla sam sinu: "Kad bi se to zemlje sutra, kad mene više ne bude, moglo prodati, obavezno ćeš dio darovati Caritasu". Neka odvoji jednu svotu. U grobu mu ne bih oprostila da ne učini tako, jer ja znam koliko sam ovdje zadovoljna, koliko sam ovdje prijatelja stekla. Puno mi to znači. Ovo mi je sve - sa suzom oku govori Katja Kuzmanić.