Prema podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS), koji su objavljeni u prosincu prošle godine, broj stanova u Hrvatskoj tijekom popisa stanovništva 2021. povećao se na otprilike 2,4 milijuna, što je za 6,5 posto više u usporedbi s prethodnim popisom iz 2011. godine.
Iako je ukupan broj stanova porastao, broj onih u kojima ljudi stvarno žive smanjio se za 4,2 posto, dok je broj privremeno nenastanjenih, odnosno praznih stanova, povećan za značajnih 43 posto. Prema DZS-u, u Hrvatskoj postoji oko 600 tisuća praznih stanova i 231 tisuća vikendica koje ljudi koriste povremeno, s obzirom da su izvan njihovih prebivališta, prema N1 izvješću.
Profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, Gojko Bežovan, stručnjak za socijalnu politiku, smatra da struktura praznih stanova varira i da je vrlo složena. Dio praznih stanova nalazi se u dijelovima zemlje poput Slavonije, Like i Dalmatinske zagore, gdje je masovno došlo do iseljavanja u proteklih deset godina, a naseljavanje tih područja u budućnosti nije izvjesno. Međutim, većina praznih stanova smještena je u gradovima, s procijenjenih 50 tisuća u Zagrebu.
Bežovan ističe da bi prazni stanovi u gradovima trebali biti u središtu pažnje kako bi se razumjelo zašto su prazni. Dio njih možda nije pogodan za naseljavanje zbog lošeg stanja, zanemarivanja ili neregeliranog vlasništva, što ih čini manje atraktivnima, piše Poslovni.
Prema njegovom mišljenju, ljudi u Hrvatskoj imaju nedostatak povjerenja u ulaganje na tržištu kapitala nakon što je doživjelo krizu 2008. godine, pa radije ulažu u nekretnine. Značajan broj praznih stanova, tvrdi Bežovan, rezultat je ulaganja u nekretnine u velikim gradovima, a on potiče na mjere kako bi se takvi stanovi stavili u najam.
Razloge za nagli porast broja praznih stanova, posebno za 43 posto od 2011. do 2021. godine, Bežovan vidi u iseljavanju ljudi u inozemstvo i izgradnji brojnih novih stanova, posebno luksuznih, koji nisu kupljeni s namjerom da budu naseljeni, već da bi se očuvala ili povećala vrijednost kapitala.
Bežovan također ukazuje na paradoks da stanovi u Zagrebu također mogu biti korišteni kao vikendice. Kupnja nekretnina u Hrvatskoj od strane ljudi iz inozemstva, koji ne žive u njima, dok oni koji rade i žive u zemlji održavaju njihovu vrijednost, predstavlja dodatni aspekt problema.
Bežovan sugerira da bi država trebala ozbiljno razmotriti davanje poticaja ili povoljnih kredita kako bi se neupotrebljivi poslovni prostori, koji izvorno nisu namijenjeni za stanovanje, mogli prenamijeniti u stambene jedinice. Porez na nekretnine, iako kontroverzan, može se razmotriti nakon revizije postojećeg stambenog fonda, a Bežovan ističe da bi se trebalo razmisliti o modelu koji bi bio pravedan za različite regije zemlje.
U zaključku, Bežovan ističe da mnoge europske zemlje, poput Portugala, Španjolske, Francuske, Italije i Grčke, primjenjuju mjere kako bi potaknule vlasnike da stave na tržište stanove i da različite europske države ozbiljno pristupaju ovim pitanjima, dok u Hrvatskoj ta tema nije dovoljno istražena ili ozbiljno razmatrana.