Poznati nogometaš Hajduka svjedoči o sporosti sustava o kojem ovise brojni životi: Do majke u Lici stigao sam iz Splita kad i najbliže joj vozilo Hitne pomoći!

Sljedeća priča još jednom svjedoči o sustavu Hitne medicinske pomoći koji u Hrvatskoj nije dobro posložen, odnosno nema dovoljno resursa da "pokrije" sve neuralgične točke i sve zahtjeve za pomoć.

Jedan od onih koji je svjedočio sporoj Hitnoj pomoći bio je i Branko Miljuš, proslavljeni nogometaš Hajduka i reprezentacije bivše Jugoslavije, čija majka Sofija Miljuš u poodmakloj dobi živi u Srbu u Lici.

– Kada se čovjek razboli ili ozlijedi u Lici, jedino što mora jest moliti Boga da vozila Hitne pomoći iz Gračaca ili Lapca nisu već zauzeta nekom medicinskom akcijom na terenu. U slučaju da je Hitna zauzeta, takvoj osobi ne piše se dobro. Moja majka Sofija je 26. veljače ove godine pala u blizini naše kuće. Našli su je susjedi i moj rođak Drago, podigli je i odveli u kuću. Odmah potom Drago me nazvao u Split i rekao što se dogodilo. Ja sam se u sljedećih 15-ak minuta spremio i krenuo prema Srbu, kako bih bio pokraj majke i kako bih vidio što je s njom. Istovremeno, Drago je nazvao i Hitnu pomoć i obavijestio ih u ovom slučaju. I sada dolazimo do onog bitnog. Ja sam iz Splita do Srba, što je oko 140 kilometara udaljenosti, došao samo nekoliko minuta nakon što je po moju majku Sofiju došla Hitna pomoć, a ako meni do Srba treba oko sat i pol ili sat i četrdeset pet minuta, jasno vam je za koliko je došla Hitna pomoć – govori Miljuš.

U trenutku kada je Branko Miljuš došao u Srb, pretpostavio je da je vozilo Hitne pomoći došlo iz Gračaca, koji je od Srba udaljen 30-ak kilometara, jer Srb spada pod Zadarsku županiju.

Međutim, kasnije doznajemo da je vozilo Hitne pomoći iz Lapca (udaljen od Srba oko 25 kilometara), koji spada pod Ličko-senjsku županiju, po Sofiju došlo iz Gospića (udaljen od Srba 87 kilometara), gdje se u tom trenutku zateklo.

O kakvoj je zavrzlami riječ, pojasnila nam je Elizabeta Dragičević, šefica Hitne pomoći Ličko-senjske županije.

– Zaista je naša Prijavno-dojavna jedinica toga 26. veljače zaprimila telefonski poziv u 18.28 od kolega iz Zavoda za Hitnu medicinu zadarske županije. Oni su nam potvrdili da su dobili poziv iz Srba u vezi pada starije ženske osobe. Budući da je njihov tim Hitne pomoći iz Gračaca već bio na terenu, nazvali su nas i zamolili za pomoć. U 18.31 naš je dispečer nazvao osobu iz Srba koja je zvala za pomoć i u razgovoru s njime smo zaključili kriterij hitnoće. Budući da je naš tim iz Lapca već bio na drugoj intervenciji "crvenog kriterija", odnosno prevozio je pacijenta u bolnicu u Gospić, nisu bili u mogućnosti odmah krenuti za Srb, koji je od Gospića udaljen 87 kilometara. Čim su završili tu akciju "crvenog kriterija", u 18.38 su se zaputili prema Srbu, gdje su došli u 19.43 – govori Elizabeta Dragičević.

Eto, tako žive i "boluju" stanovnici Hrvatske koji žive u izoliranim područjima Lijepe naše, gdje "medvjedi pale struju, a vukovi raznose poštu".

Nakon što je Hitna pomoć Sofiju Miljuš odvezla u gospićku bolnicu, ona je tamo na promatranju zadržana dva dana, nakon čega ju je Branko odvezao u Split.

– A što sam drugo mogao? Pa neću majku ostaviti u Srbu. U Splitu mi je "na oku" i udaljena je od bolnice 100 metara – zaključuje Miljuš.

Sofija Miljuš je, eto, imale sreće da u Splitu ima nekog tko je može dovesti u grad, kako bi bila sigurnija i bliže bolnici.
Onima koji nemaju nikoga u Zadru, Šibeniku, Splitu, Zagrebu..., a žive u Lici, ne preostaje ništa drugo nego da pozovu Hitnu pomoć iz Gračaca ili Lapca i da mole krunicu, da ti medicinski djelatnici koji mukotrpno rade i pokrivaju ogroman teren već nisu na nekoj od intervencija. U protivnom, ne piše im se dobro.