Sukob Izraela i Hamasa toliko je dramatičan da nitko više ne može predvidjeti u kojem će to pravcu ići i na koja će se sve područja preliti. One, kojima se čini da je to tamo daleko i da nema puno veze s nama treba podsjetiti kako mi još i danas osjećamo duboke ekonomske posljedice jednog od tamošnjih ratova, onog Jomkipurskog iz 1973., kad se dogodio prvi naftni šok na tržištu nafte u suvremenoj povijesti. Arapske zemlje tada su proglasile embargo protiv država koje su u sukobu podržavale Izrael, a inicijalno su to bili Kanada, Japan, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Nizozemska, i nominalna cijena barela na svjetskom tržištu skočila je s oko tri na dvanaest dolara, odnosno s petnaestak na oko šezdeset dolara u današnjim vrijednostima.
Ta se cijena zadržala do kraja sedamdesetih i izazvala oskudicu na svjetskom tržištu, da bi 1979. s Iranskom revolucijom stigao drugi naftni šok te je realna cijena barela premašila stotinu dolara.
Povjesničar i novinar Dario Špelić, urednik i voditelj emisije Povijest četvrtkom na Hrvatskom radiju koji je iznimno dobro upućen u odnose na Bliskom i Srednjem istoku smatra kako je problem Izraela i Palestina najbolje sažeo nekadašnji izraelski premijer David Ben-Gurion i ključna osoba za njegovo stvaranje.
On je rekao: „Mi (Židovi) i oni (Arapi) želimo istu stvar - Palestinu. Tu je tvrdi ključ problema”.
„Ako polažete pravo na cijelu što će biti s onim drugim dijelom ili ako je dijelite, što je bio plan za vrijeme britanskog mandata, a pogotovo UN-a. Kako ćete ju podijeliti i kome će se što uzeti? Arapi tu kažu da je 1881. prije pogroma u Palestini živjelo 13-20 tisuća Židova. Tada je muslimana bilo oko 400 tisuća. Kada se Palestina dijeli 1947. godine na tom području živi 1,2 milijuna muslimana i oko 600 tisuća Židova. I dalje su u manjini. To je ključ svega. Imate jako malen dio Zemlje važan tolikim ljudima koji ili treba biti ili pod jednim narodom ili ga se treba dijeliti. I jedno i drugo je problem, kazao je Dario Špelić gostujući u emisiji "Nedjeljom u 2" HRT-a.
Kako je počelo?
Britanija je preuzela kontrolu nad područjem poznatim kao Palestina nakon što je vladar tog dijela Bliskog istoka, Osmansko Carstvo, poraženo u Prvom svjetskom ratu. Zemlju je nastanjivala židovska manjina i arapska većina, kao i druge, manje etničke skupine. Napetosti između dva naroda porasle su kada je međunarodna zajednica Velikoj Britaniji dala zadatak da u Palestini uspostavi "nacionalni dom" za Židove.
To je proizašlo iz Balfourove deklaracije iz 1917. godine, obećanja koje je tadašnji ministar vanjskih poslova Arthur Balfour dao britanskoj židovskoj zajednici. Deklaracija je sadržana u britanskom mandatu nad Palestinom i potvrđena od strane novostvorene Lige naroda - preteče Ujedinjenih naroda - 1922. godine.
Za Židove je Palestina bila njihova domovina predaka, ali palestinski Arapi također su polagali pravo na zemlju i protivili se tom potezu. Između 1920-ih i 1940-ih, broj Židova koji su tamo pristizali je rastao, a mnogi su bježali od progona u Europi, posebno od nacističkog holokausta u Drugom svjetskom ratu. Nasilje između Židova i Arapa, te protiv britanske vlasti, također je poraslo. U svojoj analizi BBC podsjeća na korijene skukoba te navodi kako se ključan trenutak dogodio 1947. godine kad je nastala država Izrael nakon glasanja u Generalnoj skupštini UN-a. UN je izglasao da se Palestina podijeli na zasebne židovske i arapske države, a da Jeruzalem postane međunarodni grad. Plan podjele dao je 54 posto Palestine Izraelu, a ostalo je trebao biti arapski dio. Taj su plan prihvatili židovski čelnici, ali ga je arapska strana odbacila i nikada nije proveden.
Godinu kasnije, 1948., nesposobna riješiti problem, Britanija se povukla, a židovski vođe proglasile su stvaranje države Izrael.Zadnji britanski povjerenik odlazi iz Palestine i završava britanski mandat. Dan nakon što je Izrael proglasio državnost, napalo ga je pet arapskih zemalja. Stotine tisuća Palestinaca pobjeglo je ili su bili prisiljeni napustiti svoje domove u onome što nazivaju Al Nakba ili "Katastrofa".
Do trenutka kada su borbe završile prekidom vatre sljedeće godine, Izrael je kontrolirao većinu teritorija. Jordan je okupirao zemlju koja je postala poznata kao Zapadna obala, a Egipat je okupirao Gazu.
Jeruzalem je bio podijeljen između izraelskih snaga na zapadu i jordanskih snaga na istoku. U narednim desetljećima bilo je više ratova i borbi. U ratu 1967. Izrael je okupirao istočni Jeruzalem i Zapadnu obalu, kao i većinu sirijske Golanske visoravni, Gazu i egipatski Sinajski poluotok. Većina palestinskih izbjeglica i njihovih potomaka živi u Gazi i na Zapadnoj obali, kao i u susjednom Jordanu, Siriji i Libanonu. Ni njima ni njihovim potomcima Izrael nije dopustio povratak u svoje domove. Izrael smatra da bi preplavili zemlju i ugrozili njezino postojanje kao židovske države.
Izrael još uvijek okupira Zapadnu obalu i tvrdi da je cijeli Jeruzalem glavni grad, dok Palestinci tvrde da je istočni Jeruzalem glavni grad buduće palestinske države kojoj se nadaju. U proteklih 50 godina Izrael je izgradio naselja na Zapadnoj obali i u istočnom Jeruzalemu, gdje danas živi više od 700.000 Židova.
Što je pojas Gaze?
Gaza je uzak pojas zemlje u sendviču između Izraela i Sredozemnog mora, ali s kratkom južnom granicom s Egiptom. Dug samo 41 km i širok 10 km, ima više od dva milijuna stanovnika i jedno je od najgušće naseljenih mjesta na Zemlji.
Nakon rata 1948-49, Gazu je 19 godina okupirao Egipat. Izrael je okupirao Gazu u ratu 1967. i ostao do 2005. godine, za to vrijeme gradeći židovska naselja. Svoje trupe Izrael je povukao 2005., iako je zadržao kontrolu nad zračnim prostorom, zajedničkom granicom i obalom. Gazom danas vlada Hamas, islamistička militantna skupina koja je predana uništenju Izraela. Hamas je pobijedio na posljednjim palestinskim izborima 2006. godine, a sljedeće je godine preuzeo kontrolu nad Gazom zbacivanjem suparničkog pokreta Fatah predsjednika Mahmuda Abbasa sa sjedištem na Zapadnoj obali.
Od tada su militanti u Gazi vodili nekoliko ratova s Izraelom, koji je zajedno s Egiptom zadržao djelomičnu blokadu pojasa kako bi izolirao Hamas i pokušao zaustaviti napade, posebice neselektivno ispaljivanje raketa prema izraelskim gradovima.
Teški mirovni pregovori
Izraelsko-palestinski mirovni pregovori održavani su povremeno između 1990-ih i 2010-ih, prošarani izbijanjem nasilja. Niz tajnih pregovora u Norveškoj postao je mirovni proces u Oslu, zauvijek simboliziran ceremonijom na travnjaku Bijele kuće 1993. godine kojom je predsjedao predsjednik Bill Clinton. U povijesnom trenutku Palestinci su priznali državu Izrael, a Izrael je priznao svog povijesnog neprijatelja, Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO), kao jedinog predstavnika palestinskog naroda. Uspostavljena je samoupravna Palestinska uprava.
Međutim, ubrzo su se pojavile pukotine, a tadašnji oporbeni vođa Benjamin Netanyahu nazvao je Oslo smrtnom prijetnjom Izraelu. Izraelci su ubrzali svoj projekt naseljavanja Židova na okupirana palestinska područja. Tada je palestinska militantna skupina Hamas poslala bombaše samoubojice da ubijaju ljude u Izraelu i unište šanse za postizanje dogovora. Atmosfera u Izraelu postala je napeta, a sve je kulminiralo atentatom na izraelskog premijera Yitzhaka Rabina od strane židovskog ekstremista 4. studenog 1995. godine.
Tijekom 2000-ih pokušavalo se oživjeti mirovni proces - uključujući 2003. kada su svjetske sile osmislile mapu puta s krajnjim ciljem dvodržavnog rješenja, ali to nikada nije provedeno.
Glavni tajnik UN-a Antonio Guterres u nedjelju je rekao da je Bliski istok na "rubu ponora" te je pozvao islamistički Hamas da odmah oslobodi taoce i Izrael da omogući hitan humanitarni pristup Pojasu Gaze.
