Upad 18-godišnjeg mladića naoružanog hladnim oružjem – nagađa se mačetom - u prostorije zagrebačke Klasične gimnazije te prijetnje vršnjaku pred ostalim učenicima u jednom od četvrtih razreda u vrijeme nultoga sata u ponedjeljak, šokirao je javnost.
Policija je napadača, koji nije učenik te škole, ubrzo uhitila nakon što je pobjegao iz školskog prostora, a neslužbeno se nagađa kako je u pozadini vršnjačka svađa s učenikom kojemu je prijetio nakon upada u školu. Iz Ministarstva znanosti i obrazovanja (MZO) potvrdili su u utorak za naš list kako je ovakav slučaj presedan u hrvatskom obrazovanju.
-Temeljem dostupnih podataka, slučaj iz Klasične gimnazije je presedan – odgovorili su iz MZO-a na naš upit koliko je učestalo unošenje opasnih predmeta u prostorije škola i koliko je takvih predmeta oduzeto učenicima posljednjih godina.
Tragični slučajevi
Možda izgleda kao radikalan primjer – jer, na svu sreću, u hrvatskim školama nismo dosad doživjeli doslovno masakre kakvima svjedočimo, primjerice, u američkom obrazovnom sustavu – ali daleko od toga da se i u nas na školskim hodnicima i drugim prostorijama ne događaju nemile scene. Upadi, najčešće nezadovoljnih roditelja, u zbornice, hodnike pa i u razrede te prijetnje učiteljima, nisu nažalost rijetkost ni u našim školama.
Prisjetimo se, na primjer, kako je prije nekoliko godina jedan otac, nezadovoljan ocjenom svoje kćeri, upao u razred u školi u Dalmaciji, pretukao profesoricu i potukao se s ravnateljem koji joj je priskočio u pomoć. Pisali smo i o školi u kojoj je jedan drugi otac naganjao učitelja oko stola u zbornici i o brojnim drugim sličnim slučajevima prijetnji nastavnom osoblju od strane roditelja.
Nažalost, u školama smo, doduše prije dugo vremena, imali i tragične slučajeve u kojima su napadači bili učenici. Tako je davne 2005. godine u Makarskoj maloljetni učenik srednje škole za vrijeme sata svome profesoru zabio kuhinjski nož u prsa. U Zagrebu je nastavnicu srednje škole u razredu učenik pretukao kamionskim mjenjačem. Ali, i u posljednje vrijeme na društvenim su mrežama profesori pisali o situacijama u kojima bi im učenici znali prisloniti nož za vrat. Učenici su te predmete unijeli u prostorije škola, a pitanje tko bi trebao kontrolirati da ih ne unose ostaje otvoreno.
Najčešće se u svim tim primjerima radilo o učenicima, nastavnicima i roditeljima učenika iz iste škole, pa je upad ‘strane’ osobe, kao što se dogodilo u najnovijem slučaju zagrebačke Klasične gimnazije, doista presedan. Međutim, taj je slučaj aktualizirao pitanje sigurnosti u našim školama - na koji se način obrazovne ustanove uopće mogu zaštititi od toga da neželjeni gosti nonšalantno ušetavaju u prostorije škola, tko uopće dežura na ulazima nakon što to više-manje nije dopušteno maloljetnim učenicima, postaju li obrazovne ustanove štićeni objekti sa zaštitarima i video-nadzorom ili je to rezervirano samo za rijetke?
- Mi smo doslovno glineni golubovi! U većini škola na ulazima nema nikoga. Imali smo u školi svojedobno portirku, ali je Ministarstvo obrazovanja ukinulo to radno mjesto i ona je prebačena na posao spremačice jer portire navodno mogu imati samo učenički domovi. Postoji protokol, ali reagirati možete tek kad se nešto dogodi, pa onda zovete policiju, socijalnu službu. Ali, što prije toga? – upozorava riječka profesorica Tamara Šoić, osnivačica nastavničke grupe “45 minuta”.
Šifrarnik na ulazu
I u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji, koja ima dva ulaza u školu, kako doznajemo, na ulazu nije zaposlen portir nego taj posao obavlja teta spremačica. Ali, upozoravaju nastavnici, što ona može učiniti u situacijama kada na ulazima i izlazima iz škole istovremeno cirkulira i po 600, 700 učenika i nastavnika ili kad u istoj zgradi nastavu održavaju dvije, tri škole? Upravo u takvoj međusmjeni navodno se i ‘osvetnik s mačetom’ ušuljao u prostorije Klasične gimnazije.
- Događa se i da škola ima video-nadzor, ali to je sve. Što imamo od toga ako je ekran u portirnici, ali ga nitko ne gleda u realnom vremenu jer nikoga nema na porti? – pita se Tamara Šoić, koja upozorava kako velik broj srednjih škola ima ovakvih problema.
- Škole u pravilu nemaju nikoga na porti. Imamo premalo spremačica i domara koji bi mogli obavljati i taj posao, a pravo na portire imaju samo učenički domovi. Čak i da imate zaštitara, nemoguće je u vrijeme kada veći broj učenika ulazi i izlazi iz škole kontrolirati svakoga – upozorava Suzana Hitrec, predsjednica Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja i ravnateljica zagrebačke Upravne škole. Ta se škola snašla te su na ulaz postavili šifrarnik, pa svatko tko uđe, bio učenik ili profesor, mora ukucati šifru kako bi ušao u prostorije škole.
-Prije se znalo događati da u školu s ceste banu obični građani koji nemaju nikakve veze sa školom a koji bi se, recimo, raspitivali o upisima. Davno prije imali smo i slučaj nepoznate osobe koja je na ulaz došla s nožem pa sam ja zvala policiju – prepričava Suzana Hitrec. Neke škole, kaže, uvele su kartice koje se ‘provlače’ na ulazima, a doista rijetki angažiraju zaštitarsku službu.
Iako se svi slažu kako obrazovne ustanove ne treba pretvarati u zatvore, potreba za poboljšanjem sigurnosnih uvjeta svakako postoji.
Upadi nepoznatih osoba
- Priča iz Klasične je klasična priča: problemom sigurnosti u školama bavimo se incidentalno. To pokazuje da problem podcjenjujemo. Stanje sigurnosti u školama ugroženo je na više načina, počevši od vršnjačkog nasilja, napada koji dolaze od pojedinih roditelja do nepoznatih osoba. Zar tete spremačice trebaju biti štit na ulazu – pita Željko Stipić, čelnik školskog sindikata Preporod.
Stupanj zaštite škole trebao bi ovisiti o sigurnosnoj procjeni za tu ustanovu, koju bi trebali donositi školski odbori, a u slučaju da postoji potreba za video-nadzorom, portirima, zaštitarskom službom ili drugim oblicima zaštite, financijsku bi potporu trebali dati i osnivači (gradovi, županije) kao i država i resorno ministarstvo, smatra on.
Nada Lovrić, predsjednica Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama, smatra kako se i Ministarstvo znanosti i obrazovanja, ali i MUP, trebaju pozabaviti procjenom rizika u školama. Također, mi kontinuirano, dugotrajno i puno više moramo raditi i s djecom, učenicima, na prevenciji vršnjačkog nasilja – zaključuje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....