StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetOd plaće do plaće

Nakon pet godina života u Njemačkoj, Roman se vraća u Hrvatsku: Mnogi ne žele priznati da su pogriješili, ali ostaju vani da im se doma ne bi rugali

27. veljače 2018. - 15:45

U svakodnevnoj jadikovci kojoj svjedočimo u Hrvatskoj zbog iseljavanja ljudi u inozemstvo u potrazi za boljim životom, rijetkost je u ekonomski stabilnoj zapadnoj Europi naići na Hrvata koji radi, zarađuje, a želi se vratiti u Hrvatsku. Mnogi to vole kazati, ali rijetki i naprave.

A usred gospodarski najmoćnije Njemačke, u Münchenu, naišli smo na Romana Leku, 31-godišnjeg Bjelovarčanina koji već petu godinu s obitelji živi i radi u tom gradu, nije mu loše, ali planira povratak u Bjelovar. Zašto, pitali smo tog simpatičnog konobara u vrhunskom hotelu "Maritim" u centru Münchena.

- Kako zašto?! Pa Hrvatska je moj dom, želim da mi se djeca tamo odgajaju i žive jer ovaj život ne pruža ništa. Sve samo rad, trka, stres, borba. Nemaš nikoga i ništa, dijete ti nema tko pričuvati, svima je slično, svi smo u nekom grču. A zarada je takva da preživiš od plaće do plaće i ništa više. Nije to to - kaže Leko.

Kako ste se odlučili krenuti u München?
- Nakon srednje škole u Bjelovaru diplomirao sam na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji i postao magistar ekonomije. Moji su se roditelji istrošili za moj studij i mislio sam da ću odmah naći posao. Radio sam dvije sezone kao konobar u velikom hotelu u Dalmaciji za 3,5 tisuće kuna, spavalo nas je 12 radnika u krevetima na kat u jednoj sobi. I onda sam odlučio ići vani, bio sam ogorčen i razočaran. Međutim, odmah je bilo problema. Tamo ne poznaješ nikoga, njemački nismo govorili i od ušteđevine sam upisao petomjesečni tečaj jezika jer bez toga nema šanse naći posao.

Kako ste našli posao u vrhunskom gradskom hotelu visoke kategorije?
- Po preporuci uglednog Hrvata iz Münchena koji poznaje direktora hotela. Bio sam na razgovoru, pokazao diplomu i dobio probna tri mjeseca rada kao pomoćni konobar. Plaća je bila 600 eura neto mjesečno.

Pa kako ste živjeli s tim?
- Teško. Ali cura je isto našla posao u jednom restoranu, a kako nismo morali plaćati stan, moglo se skromno živjeti. Onda su mi ponudili ugovor na godinu dana i plaću od 1300 eura.

Jeste li napredovali na poslu?
- Morao sam proći sve poslove u hotelu, svugdje se dokazati i sada sam nakon pet godina voditelj smjene banket sale. Plaća mi je 1850 eura neto, a stan plaćamo 900 eura izvan grada.

Imate nezaposlenu suprugu i dvoje djece, je li to dovoljno?
- Nije, naravno. Živimo kao da u Hrvatskoj imamo plaću od pet tisuća kuna. Supruga na porodiljnom dobiva 300 eura godinu dana, a djeca po 190 eura dječjeg doplatka. Žena će morati ponovno početi raditi jer se ne može živjeti s jednom plaćom.

Što kad djeca krenu u vrtić, jaslice?
- Jaslice ne dolaze u obzir jer su 600 eura mjesečno, a vrtić je oko 200-300 eura. Možda ćemo doma imati i manje, ali ću biti zadovoljniji. Imamo gdje živjeti u roditeljskoj kući, a ovdje mi sve fali. Na poslu sam zadovoljan, ali obitelji je teško živjeti samoj vani.

Ali u Münchenu je 37 tisuća Hrvata, niste sami?
- Jesmo. Svakome je isto, svi trče, rade, jure. Nema tu vremena za druženja. Mlađi odu u hrvatske kafiće, sada ih ima svaki kvart u Münchenu, slušaju naše pjesme, piju i tuguju.

Ali u Hrvatskoj slušamo kako vam je vani puno bolje nego doma?
- Živimo u uređenoj i sigurnoj zemlji, to je dobro. Ali svi koji misle da će ovdje dobro zarađivati, varaju se. Sve je skupo, treba plaćati stan i na kraju živiš od plaće do plaće.

Što bi poručio mladima koji žele krenuti vani?
- Neka prvo probaju sve što se može kod kuće, neka ne žure vani nepripremljeni. I najvažnije je da nemaju prevelika očekivanja jer će se razočarati. Mnogi ne žele ni priznati da su pogriješili, loše žive, teško rade, ali ostaju vani da im se doma ne bi rugali jer nisu uspjeli.

Jeste li požalili što ste otišli?
- Nisam, sve je to životna škola. Bio sam razočaran i ogorčen na naše političare, više su me oni otjerali vani nego besparica. A ovdje je sve uređeno i organizirano. Ali, planiram s obitelji nazad, želim da mi se djeca odgajaju u svojoj zemlji. Najkasnije prije nego krenu u školu sada 3-godišnja Anđela i 6-mjesečni Ante. Eto nas doma.

25. studeni 2024 02:24