Priča pojednostavljeno izgleda ovako. Dogode se neke zgodne opravdavajuće okolnosti, recimo neki rat i poskupljenje goriva, pa neki "mudri" poduzetnik Mate zaključi da bi mogao ubrati zeru koristi od toga.
Zakuka kako je teško raditi, puno jače nego što stvarno boli, pa digne cijene svojih roba. Više nego je potrebno za balans, jer jako je i kukao. A i dobra je prilika. Treba je iskoristiti. I počne mu teći veći prihod. Ruke trlja od zadovoljstva. Kratko. Drugi vide "dobar primjer" pa se, uz još jaču kuknjavu, brže-bolje ukrcaju u vlak poskupljenja svojim neskromnim doprinosom. I vlak inflacije krene.
Sjeme zla
A kako ubrzava, vjetar što struji iza njega također postaje jači. I sve brže otpuhuje one kratkotrajne zarade zbog kojih su Mate, Petar, Luka... i ini poduzetnici kratko trljali ruke zarađujući, he-he, na račun drugih koji, bezveznjaci jedni, nisu vidjeli dobru priliku.
A zapravo su upravo oni glupavo bacili bumerang koji im se sad vraća ravno u glavu. Točnije u džep. Jer, odjednom, i njima sve postaje skuplje. Baš je bilo dobro dok su samo oni zarađivali, a sad samo više troše. Jer i oni su kupci brojnih roba i usluga, a nekako naglo i drugi su poduzetnici odlučili više zarađivati nabijanjem cijena, prevaranti jedni koji im kradu odličnu ideju.
I eto ti na. Sad su opet na početku, profit se istopio. Treba to hitno popraviti. Samo kako? A bome, najlakše je opet zakukati, sve okriviti za svoje nevolje i podignuti cijene.
Rečena kratka priča iz zbirke "što kraća pamet, veća šteta" zove se inflatorna spirala. Radi na slijepu ljudsku pohlepu, hrani se njome, i nikad se nikome ne isplati. Dapače, sve obezvređuje, čini nestabilnim, širi neizvjesnost, strah, rađa paniku, razara tržište i teškom mukom stvorene uravnotežene odnose. Koji su svima donosili korist.
A kada vrtnja jednom krene kao pijavica u neveri, jako teško se zaustavlja, topeći vrijednost novca, plaća, mirovina, imovine, profita... Jer od takve brze vrtnje cijelo se tržište "zamanta" i počne nesuvislo "teturati" bez cilja, baš kao i zamantani čovjek.
"Tetura", naravno, i onih par "genija" što su poželjeli kruha povrh pogače na posve krivi način i posijali sjeme zla, koje pušteno s lanca grize redom sve i svih.
Debele kamate
Taj film ima jednim dijelom opravdani ekonomski razlog, koji gledamo u cijeloj Europi i svijetu i koji je poslužio kao izgovor za start, jer kod nas je vrlo brzo prevladao ovaj drugi. Grabežljivo pohlepni i, kažimo jasno, glupi. Vratit će nam se svima u glavu i u džep s debelim kamatama. Čak i kad je nakon sveopće kuknjave Vlada smanjila PDV na cijeli niz proizvoda koji su potom trebali pojeftiniti, to je potrajalo samo mjesec dana, a onda je i nekadašnji državni dio kroz novi cjenovni val vraćen u vlastite profite. Evala, majstori!
Osim opisanog mehanizma, već više nego dovoljno lošeg, u Lijepoj našoj inflatorni tsunami dobio je još jedan veliki podstrek. Još "pametniji" i dugoročno "korisniji" od ovog prvog. Sad je turistička sezona, imamo tri mjeseca milijune novih potrošača na terenu; nabij cijene, brale, na već nabijene koliko god možeš. Oderi što se oderati da. Oni će ionako uvijek dolaziti koliko god ih mi derali. I eto nas na stopi inflacije od 12,3 posto, najvišoj otkad DZS vodi podatke. A eto i izbezumljenih građana ponovno u butigama okolnih zemalja, u kojima je sve jeftinije nego u našima.
Znači, mi smo jedini pametni, a svi drugi glupi. Jedva čekaju da ih šišamo kao ovce. I to na EU tržištu gdje se sve jasno vidi. Pa tako i da su cijene u gotovo svim drugim turističkim zemljama niže od naših, usluga sve bolja, all inclusive aranžmani sve povoljniji...
Talijana nam je ove godine došlo 25 posto manje, ostali su se stranci puno više žalili na leteće cijene bez dodatnih usluga. Ne bismo trebali biti bahati i tvrditi kako i ti drugi neće idućih godina, opečeni ove, malo kuckati po kalkulatoru i promijeniti rutu.
Bijeg u Grčku
Jedan naš vjerni turist kojeg dobro znam, i koji nije nimalo siromašan, a bome ni glup, trebao je kod nas doći i ove godine, i trebali smo se vidjeti. U zadnji tren je promijenio odluku: – Idemo sedam dana na Kefaloniju i sedam na Lefkadu, krasne otoke u Grčkoj. I znaš što, to nam u konačnici ispadne isto kao osam dana kod vas na Hvaru.
Znam. Neki se Mate već mršti i odmahuje rukom:
– Ma to su pojedinci, mi smo top-odredište, trebamo dogodine opaliti još veće cijene. Samo naprijed, to je pravi put!
Ah, da. Ovdje žive i neki hrvatski građani. Žive cijelu godinu, pa stalno kusaju ovu gorku ekonomsku kašu zapaprenu za tri mjeseca turističkog harača. Iako puno kukaju, oni su zapravo vizionari. Zasad, potpuno bez svoje volje i želje, jedini čvrsto na liniji strategije razvoja turizma o cjelogodišnjoj sezoni. Zakucalo ih!