Nije tajna da su cijene kruha i krušnih proizvoda u Hrvatskoj znatno veće od onih u drugim zemljama Europske unije.
A kruh bi na jesen mogao biti i skuplji jer imamo lošu žetvu. Slabiji je urod pšenice, ječma, raži, zobi u odnosu na prošlu godinu, ali utješno je da je kvaliteta zrna dobra, premda ga općenito ima manje. Sve nas to uvodi u neizvjesnu jesen i još neizvjesniju zimu, kada bi se kruh i peciva mogli prodavati "po zlato".
Nažalost, u ovoj priči nisu samo oštećeni potrošači, stradali su i ratari, izravni proizvođači, koji se žale na lošu otkupnu cijenu pšenice, premda nije ekonomski logično da u uvjetima lošijeg uroda i manjih količina požnjevenog žita imamo i nižu otkupnu cijenu.
Lani je Hrvatska uvezla 151 tisuću tona pšenice, odnosno 73 posto više nego godinu ranije, zbog veće potrebe domaće prerađivačke industrije za kvalitetnijim zrnom.
‘Krešilo‘ i brašno
Stoga agroekonomski analitičari smatraju da do poskupljenja brašna, kruha i peciva ne bi trebalo doći, dapače kruh bi, po njihovu mišljenju, trebao pojeftiniti za barem 20 do 30 posto. No kako kod nas ništa nije normalno, tako bi se moglo dogoditi da u uvjetima niže otkupne cijene žita dođe do poskupljenja brašna, pa slijedom toga i krušnih proizvoda.
Statistike govore o značajnom poskupljenju brašna i proizvoda od brašna u posljednje dvije godine, a svako novo poskupljenje dodatni je udar na džepove ionako osiromašenih građana. Iako su cijene kruha i peciva visoke, neke su se čak i udvostručile, potrošnja kruha nije se smanjivala, pa tako jedan stanovnik Hrvatske godišnje pojede prosječno 42 kilograma kruha.
Posljedica je to nedvojbeno nižeg standarda građana, kojima je kruh i dalje među glavnim namirnicama, a tako će i ostati bez obzira na moguća poskupljenja, jer ljudi se mogu odreći luksuza, ali kruha nikako.
I dok se u javnosti naveliko govori o većim cijenama kruha, hrvatski ratari dovedeni su pred zid. Cijenom od 175 eura po toni ne mogu pokriti ni uloženo, a kamoli zaraditi.
Cijena pšenice u europskim zemljama je oko 230 eura po toni, kod nas je taj iznos puno niži, kao da Hrvatska nije dio zajedničke poljoprivredne politike i zajedničkog tržišta EU-a.
– Zašto je kod nas cijena tone pšenice niža za 60 eura od EU prosjeka, to očito znaju samo trgovci – kaže Matija Brlošić, član Hrvatske poljoprivredne komore.
Napominje da je otkupna cijena pšenice u Hrvatskoj jednaka danas kao i prije 20 godina.
– Samo tada nam je kruh bio tri kune, a sada je 15 kuna – govori Brlošić, naglašavajući da u ovakvim uvjetima skupe proizvodnje hrvatski ratari neće moći opstati.
Prag jedan euro
Otkupna cijena žitarica pada, dok istodobno cijene kruha i pekarskih proizvoda rastu i među vodećim smo državama po postotku poskupljenja krušnih proizvoda u EU-u. Od nas skuplji kruh imaju države sjevera EU-a, Njemačka, Austrija, Italija, Češka, Francuska te susjedna Slovenija.
Poljoprivredni analitičari smatraju da cijena štruce kruha nikako ne bi trebala biti skuplja od jednoga eura s obzirom na otkupnu cijenu žitarica, uz uvažavanje troškova proizvodnje, logistike, transporta, pa i trgovačke marže koje kupac plaća u dućanu.
Cijene kruha i peciva u prodavaonicama i pekarnicama već su ekstremno visoke. Primjerice, kilogram bakina miješanog kruha košta 3,38 eura, kilogram kruha s bučinim sjemenkama je 4,58 eura, baguette bijeli je 2,60 eura, kruh planinski je 3,10 eura.
Nešto su jeftiniji "obični" bijeli i polubijeli kruh, za koje treba izdvojiti oko dva eura. To je ujedno i gornja psihološka granica koja se ni u kom slučaju ne smije prijeći jer će kruh biti preskup pa će ga ljudi izbjegavati kupovati.
Svako novo poskupljenje bit će dodatni udar na džepove ionako osiromašenih građana, posebno umirovljenika, koji ionako jedva spajaju kraj s krajem. Ako do poskupljenja kruha dođe, analitičari drže da će to biti iz nekih drugih, najvjerojatnije "trgovačkih" razloga, a nikako zbog visokih cijena žitarica, kojih bi, bez obzira na vremenske (ne) prilike i slabiji urod, ipak trebalo biti dovoljno.
Ratari očekuju razumijevanje i pomoć od Ministarstva poljoprivrede kako bi na jesen mogli krenuti u sjetvu jer, u suprotnom, ako se nastavi ovakav trend gubitaka, dogodine poljoprivrednici neće imati što žeti, a mlinovi i silosi ostat će prazni.
To je izvjestan scenariji za hrvatsku proizvodnju pšenice, jer s ovako niskom otkupnom cijenom proizvođač ne može pokriti troškove sjetve, repromaterijala, gnojidbe, zaštitnih sredstava, a krajnji potrošači će i dalje "po zlato" plaćati kruh i pekarske proizvode koji će se mijesiti od brašna proizvedenog negdje daleko od slavonskih polja.