Miroslav Škoro dao je intervju za Glas Slavonije u kojem je ispričao svoju verziju razlaza s Domovinskim pokretom.
Kazao je kako je od osnutka DP-a sve bilo vezano uz njegovo ime i prezime, pa i sam naziv stranke.
- Mišljenja sam da je to trebalo zaustaviti i u komunikaciji sa suradnicima tražio sam način da stranku “oslobodimo” Miroslava Škore. U politici je, kao i u životu, važno imati mjeru ili, kako bi rekao naš narod, znati “zasvirati i za pojas zadjenuti”. Zato i jesam tražio na se na zadnjem saboru stranke “izbaci” moje ime i prezime iz naziva, što je i učinjeno. Pred nama su sada tri godine bez izbora, dakle, vrijeme koje bi trebalo iskoristiti za jačanje, rast, kadrovsko profiliranje i stvaranje preduvjeta za četiri izborna ciklusa koja će onda uslijediti. Za to je bilo više mogućih scenarija, ali su krenula određena neslaganja i razmimoilaženja u mišljenjima, pa se dogodila ostavka, što je, prema mome mišljenju, na kraju i najbolje rješenje. Da mi je netko prije nekoliko mjeseci rekao da će to sve skupa završiti ovako, ne bih mu povjerovao. Očito su neki ljudi u vrhu stranke imali stalno figu u džepu, a vrijeme će pokazati da sam bio u pravu. Pa pogledajte samo kako funkcionira famozni sud časti u DP-u. Naime, pokretanjem stegovnog postupka pred tim sudom časti, članu prestaju sva prava. Pa sva prava ti ne prestaju ni kad si pravomoćno osuđen za teško kazneno djelo i ideš na doživotnu robiju. Sve više to smrdi na diktaturu i puč – kazao je Škoro.
Koliko ima Miroslava Škore u izbornom rezultatu DP-a na parlamentarnim i lokalnim izborima...?
- Domovinski pokret je u kratko vrijeme napravio mnogo, a ja sam u zadnje dvije godine bio u tri izborna ciklusa. Gledano od kraja, kandidirao sam se za gradonačelnika Zagreba samo da dodatno povećam vidljivost stranke, iako smo svi unaprijed znali pobjednika. Ušao sam u drugi krug i osvojili smo pet skupštinskih mandata, ali i gotovo 400 mandata diljem Hrvatske. Prije toga izborili smo šesnaest saborskih mjesta i dobio sam više od 460 tisuća glasova na predsjedničkim izborima. Iako stranku ne možete graditi sami i zahvalan sam svima koji su u tome pomogli, od članova do volontera i glasača, valja podsjetiti da je puni naziv stranke bio Domovinski pokret Miroslava Škore i svaka je olovka, upaljač, majica i kapa imala moj potpis na sebi. Svi slogani bili su iz mojih pjesama, najvećim dijelom složio sam programske smjernice, a u krajnjoj liniji, stranka je prvih pola godine bila besplatno u mom prostoru, i ja sam joj posudio prvih milijun kuna, pa neka čitatelji sami procijene koliko ima mene u svim tim rezultatima i stvaranju Domovinskog pokreta.
Je li Vam danas malo žao što ste u toj mjeri pripomogli razvoju i rezultatima stranke, a sada ekipa koja vodi DP kaže da Vas više ne treba kao zaštitno lice, što ste im dvije godine nesumnjivo bili?
- Naravno da mi nije žao, samo valja priznati da ćemo tek u budućem vremenu spoznati tko je koga trebao, i tko je koga iskoristio. Moj put je jasan otkako sam napisao prvu pjesmu i javno izgovorio prvu riječ. Vidite, da bi se dogodile promjene, posebice na spektru desno od centra, treba zatomiti ego i sagledati širu sliku. Sad smo najbolje vidjeli kako funkcioniraju ljudi koji trenutačno vode igru u DP-u. Jako su dobri u zakulisnim igrama, mijenjanjima brava, spinovima i zaplotnjaštvu. Imaju mnogo novca, pa mogu i uvjetovati što i kako se piše. Kontroliraju i pojedine medije, ali pitanje je hoće li im to biti dovoljno na sljedećim izborima da ponove rezultat od prošle godine.
Kako komentirate prozivke da ste prodavali svoje CD-ove i vina stranci, koja ih je onda dalje koristila, ili “počeli koristiti stranku kao bankomat”?
- Već sam vam rekao da je sve imalo moj potpis, pa je tako odlučeno i da darovi za Božić budu ti moji CD-ovi i vino. Pa nije valjda stranka koja se zove “DP Miroslava Škore” trebala dijeliti CD-ove mog prijatelja Tedija Spalata i Grgićevo vino? Ako netko misli da sam dao sebe, obitelj, novac, karijeru, ugled i ono što sam već sve pobrojao odgovarajući na prethodna pitanja, da bi naša tvrtka fakturirala CD-ove i vino, onda mi nemamo o čemu razgovarati. Stranka koja je u tih godinu i nešto dana prometovala više od sedam milijuna kuna, sigurno nije bila moj bankomat. Upravo suprotno, Mario Radić i ja bili smo bankomati stranke. Zar netko stvarno misli da sam toliko glup da bih radio to što mi stranački kolege pripisuju? Nikada nisam imao ili koristio karticu DP-a, niti sam ispisao neki putni nalog. Uostalom, kada su krenule takve konstrukcije i objede, podnio sam kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu, revizorima i Poreznoj upravi, pa neka oni to vide, provjere i pročešljaju. Ne razumijem zašto oni nisu prijavili mene, ali znam pouzdano da se već tjednima nitko iz DP-a ne javlja na pozive PNUSKOK-a, lažući da nema nikoga u uredu. Sve što sam rekao lako je provjerljivo.
Koliko je točna priča o nerazjašnjenom odnosu s bliskom suradnicom Nikolinom Brajković i stranačkoj kartici koju ste joj, navodno, dali na korištenje te tvrdnje da su joj stranačkim novcem kupljeni brojni darovi?
- Gospođica Brajković nikada nije imala nikakvu karticu stranke, što potvrđuje i dokument ERSTE banke koji sam javno objavio, niti su joj kupovani bilo kakvi darovi, i to će autori tih laži morati dokazati na sudu. Imam kompletno poslovanje DP-a i sve transakcije na USB-u i sve sam dostavio nadležnima, pa ćemo stavku po stavku. Potpisao sam odvjetnicima šezdeset punomoći, pa će svi imati prigodu iznijeti dokaze za sve što su izgovorili ili napisali.
Te su priče novinarima, pretpostavka je, servirane iz redova Domovinskog pokreta kada su nesporazumi eskalirali. Kako to komentirate, kao i sve izgovoreno tijekom zadnjih mjesec dana na Vaš račun, posebice u svjetlu deklarativnog zalaganja te stranke za neke “svetinje”?
- Logično ste i točno zaključili. Mislim da je razlog njihovog obmanjivanja javnosti u činjenici da onaj tko želi preuzeti DP ima dvije opcije. Prva je normalna i demokratska i vodi prema izborima na kojima bi svaki član trebao imati pravo glasa. Sad već vidimo da to neće biti tako, pa se već provodi druga opcija tako da će se deputatskim sustavom nametnuti novo stranačko vodstvo. U DP-u je, kao i u svakoj stranci, ipak najvažnije osigurati podršku članstva, a to se može raditi opet bar na dva načina. Prvo moraš pridobiti ljude koji su trenutačno na nekim funkcijama, od Predsjedništva preko saborskih zastupnika. To su očito postigli obećanjima i trgovinom, pa se u javnost šalje slika zajedništva koje počiva na krhkim nogama osobnih interesa. Žele ljudi funkcije u Saboru i stranci, žele se školovati o trošku DP-a i ostvariti osobnu korist. Ne zaboravite da DP prihoduje godišnje gotovo osam milijuna kuna samo od osvojenih mandata. Neki na taj novac gledaju kao na plijen. Druga stvar koju treba napraviti je srozavanje ugleda dotadašnjeg predsjednika u javnosti i među članstvom, ne bi li ljudi počeli vjerovati da je njegov odlazak blagoslov za stranku. Istovremeno treba napadati sve koji se ne žele ponašati i misliti kao oni. Najprije je Vesna Vučemilović prikazana kao histerična gospođa i protiv nje je pokrenut stegovni postupak samo zato što je inzistirala na proceduri. Tražila je nakon moje ostavke hitnu sjednicu Presjedništva. Kad nekome u dvadeset i prvom stoljeću treba osam dana za sazivanje dvadesetak ljudi, a djeca nam se školuju putem video i internetskih veza, onda tu nešto ne valja. Potom su krenuli na diskreditiranje mene kao bipolarno poremećene osobe koja se ponaša čudno, ne zna što hoće i moralna je nula. Spominju da je moj dopis Ministarstvu uprave i pravosuđa nelegitiman, iako sam ja od trenutka ostavke, do rješenja tog državnog tijela, odgovorna osoba u ostavci i imam prava koja imam. Prva sljedeća osoba koja napusti to zaigrano društvo dobit će isti tretman.
Kako ste doživjeli jedno od pitanja koja Vam je prije tjedan dana javno uputio zamjenik predsjednika stranke Mario Radić, a sva su bila u sličnom tonu: “Misliš li zaista da jedino netko iz dinastije Škoro, poput Vama sličnih iz Sjeverne Koreje, može biti predsjednik DP-a”, ili kada spominje “stanje vašeg uma, kao i sumanut pohod u koji ste krenuli”?
- To je na tragu onoga što sam maloprije izgovorio. Pa upravo on i ekipa oko njega nameću Ivana Penavu za novog predsjednika, a čovjek uopće nije član stranke. Mogao je biti bezbroj puta, ali nije želio. Raspravljaju i o drugim osobama koje također nisu u DP-u. Pri tome ne odgovaraju na ključna pitanja članstva, dostavljaju medijima dokumente i sijeku fotografije, pa optužuju mene koji sam dva tjedna šutio, da sam u “rušilačkom pohodu”. U svim istupima pozivao sam na zajedništvo, na očuvanje stranke i na poštivanje procedure. Mislim da se Mario u samo nekoliko tjedana potpuno pogubio u obnašanju samoproglašenog vršitelja dužnosti, jer takva funkcija ne postoji prema Statutu. On je zamjenik koji je trebao pripremiti stranku za izbore po principu jedan član - jedan glas. Sve drugo je suprotno izvornoj ideji Domovinskog pokreta. Da ne govorim da čovjek koji je poduzetnik izjavljuje kako mora imati debitnu karticu da bi plaćao račune i plaće, a svi znamo da to nije moguće. Čovjek koji izjavljuje da sam ja sam sebi odlučio vratiti pozajmicu, a zna da imam dokaze kako mi je on to samoinicijativno ponudio, i da sam to napravio isključivo u dogovoru s njim. Čovjek koji je dao riječ, pa je pogazio.
Jeste li na sastanak 20. srpnja došli s namjerom da date ostavku ili je, kako ste rekli, “žustar razgovor” tamo i pritisak na Vas u tom smislu, ipak presudio?
- Presudio je taj žustar razgovor, naravno. Nije čak ni toliko važan sadržaj koliko je u tom slučaju bila važna forma, odnosno način. S ljudima koji se koriste tom metodologijom komuniciranja meni nije mjesto za stolom.
Kakvu političku budućnost, s obzirom na to da su i Vaša sestra Vesna Vučemilović i Robert Pauletić izišli iz stranke, a nezadovoljstvo su svim ovim iskazali i neki drugi, prognozirate Domovinskom pokretu?
- Loš sam prognozer, što se najbolje vidi iz svega što se dogodilo. Ljudi će morati odabrati kojim će putem ići. Ja samo mogu reći da ovaj put koji oni nude nije moj.
Kako ste, s obzirom na Vaše prethodne zdravstvene probleme, proživjeli ovih 20-ak dana, jeste li i na trenutak pomislili “što je meni sve to trebalo”?
- Nije čovjeku lako spoznati da je bio iskorišten, a možda je najteže što su ti ljudi, koji su sa mnom sjedili za stolom u našoj kući, i za koje sam mislio da su mi prijatelji, zapravo nešto sasvim drugo. Inače, stvoriti nešto, pa se toga odreći, to je moj život. Svaku sam pjesmu morao “pustiti”, i to mogu razumjeti samo ljudi koji se bave kreativnim poslom. Bez obzira na sve, ponovio bi ovo opet, kad bi bilo moguće, samo bih bio oprezniji - ispričao je Škoro za Glas Slavonije .