StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetDruštvena regresija

Dvije gotovo identične priče o Srbima otkrivaju koliko je Hrvatska nazadovala u 13 godina: danas više vrijedi jedan pišljivi glas, nego djevojčica kojoj pred očima šipkom mlate oca

Piše Šibenski.hr
24. kolovoza 2019. - 22:45

Bilo je to u ljeto 2006. godine, piše Marina Karlović Sabolić u Slobodnoj Dalmaciji.

U vrelo srpanjsko jutro skupina napadača upala su u Biljane Donje, selo u zadarskom zaleđu naseljeno uglavnom Srbima. I kamenovala kuće nekolicine povratnika. Onako usput, u jednom su od dvorišta podmetnuli i požar. U napadu nitko nije ozlijeđen. Selom je zavladao strah.

Dan kasnije, u Biljanima se nacrtao čitav državni vrh. Tadašnji predsjednih Republike Stipe Mesić poručio je da je napad izazvao "višak alkohola i manjak pameti". Da bačeno kamenje nije samo napad na povratnike, nego i atak na hrvatsku državu. I, nakon druženja pod smokvom u vrtu, ustvrdio da ne mogu lojalni građani RH - makar bili i Srbi - biti krivi za ono što je radio Milošević.

Potpredsjednica HDZ-ove Vlade i ministrica hrvatskih branitelja Jadranka Kosor otišla je korak dalje. Čim je čula za napad, prekinula je službeni put i zaputila se u Biljane Donje. Razgovarala je sa ljudima - sve odreda starijih godišta - čija je imovina napadnuta. Sjela s njima, popila kavu, umirila ih i potom se uputila u susjednu Škabrnju.   

Biljane Donje su, treba i to reći, na loš glas došle tijekom rata, prilikom napada jedinica JNA na Škabrnju. Nekoliko uzavrelih glava iz tog sela, zadojenih snovima o Velikoj Srbiji - a ponajviše nekim neraščišćenim računima oko seoskih međa - aktivno je sudjelovalo u pokolju tamošnjih Hrvata. Ljaga je pala na čitavo mjesto, pa su Biljane slovile kao snažno "četničko" uporište i dugo nakon što su ga postrojbe hrvatske vojske u Oluji oslobodile.

U tako postavljenom fabularnom okviru nije neobično da dan nakon napada mještani Škabrnje - spontano ili ne, za ovu je priču nevažno - odluče blokirati cestu kojom prolazi potpredsjednica Vlade. Jedva šest mjeseci ranije na Kanarima je uhićen Ante Gotovina i - uz sekundažu hrvatskih vlasti - otpraćen u haški pritvor. Ratne rane još su svježe, a stanje u zemlji prilično uzavrelo. Policija je Jadranki Kosor stoga odmah savjetovala da bi prolazak kroz Škabrnju bio visokorizičan. I predložili su da se potpredsjednica Vlade za Zagreb zaputi drugim, zaobilaznim putem. Ona je, međutim, odlučili ići ravno u Škabrnju.

U Škabrnji su je dočekali sa zvižducima, pa i pokojom psovkom. Ljuti mještani i još ljući branitelji. Razgovarala je s njima, strpljivo im objasnila da se stvari ne mogu rješavati kamenovanjem. I na koncu se prijateljski s njima rastala.

Biljane su tih dana, zabilježili su novinski izvještaji, posjetili i zadarski dožupan Stipe Zrilić, inače HDZ-ovac, benkovački gradonačelnik Branko Kutija, također HDZ-ovac, te predsjednik benkovačkog SDSS-a Željko Bajalica. Koji je poručio da se radi o izoliranom incidentu kojega treba osuditi, i krenuti dalje jer, citiramo, "stanje nije tako crno kako se opisuje".  

Kada je policija uhapsila i na sud dovela osumnjičenike za napad - sva četvorica dolazila su iz Škabrnje - Srbi iz Biljana su se listom izjasnili da ne žele protiv njih dizati nikakve tužbe. Čak štoviše, da uopće ne žele da im se sudi, već da zajedno, pod istom onom smokvom pod kojom su primili predsjednika Mesića, popiju po jednu bevandu.

Ovih dana, trinaest godina kasnije, skupina balavih junačina u fantomkama upala je u ugostiteljski objekt Petko u Uzdolju kod Knina metalnim šipkama napala ljude koji su gledali kvalifikacijsku utakmicu beogradske Crvene zvezde. Među njima i dvije djevojčice. I pritom ozlijedili pet osoba. Druga skupina napadača sličan je napad izvršila u kafiću u Đevrskama. Tamo se gledala utakmica zagrebačkog Dinama, ali je vlasnik kafića bio "krive" nacionalnosti.

Predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović, u strahu da joj Miroslav Škoro ne preotme desne glasove, suzdržala se od komentara. Dok, kako je kazala, ne stigne izvještaj od policije. 

Premijer Andrej Plenković iz Zagreba je hladno osudio napad. I poručio da se radi o izoliranom incidentu, nikako ne o klimi koja potiče nasilje. Predsjednik Hrvatskog Sabora Gordan Jandroković nastupio je na sličnom tragu. Zoran Milanović, bivši SDP-ov premijer i predsjednički kandidat ljevice, kritizirao je ponašanje vlasti nakon ovog, nazvao ga je terorističkog napada. No, ni sam nije smogao vremena zaputiti se u Uzdolje ili Đevrske. Čitav je slučaj komentirao iza kulisa srednjovjekovnog špancir-festivala u Koprivnici. 

Kao što su kalkulirali predsjednica i premijer, kalkulirao je i Milanović. 

I njemu je u mislima drugi krug predsjedničkih izbora. A tamo mu neće biti dovoljni samo glasovi ljevice. Nego i glas pokojeg simpatizera s desna. Kojega bi odlazak među obitelji napadnutih Srba ipak mogao zasmetati.

Na poprište je zato otišao Milorad Pupovac. I ustvrdio da se ovakvo što nije događalo ni u najtežim poratnim vremenima. Našao se tamo i episkop dalmatinski Nikodim, potom i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Boris Milošević. Mediji nisu zabilježili da je itko od hrvatskih dužnosnika posjetio napadnute građane srpske nacionalnosti. Razgovarao s njima, zajamčio pravodoban postupak protiv počinitelja, umirio ih. Pružio im ruku. 

Toliko koliko su različiti opisani prizori iz Biljana Donjih i Škabrnje nekad, i oni iz Uzdolja i Žegara danas, toliko je Hrvatska u posljednjih desetakak godina krupnim koracima išla prema natrag.

Svim ključnim akterima u zemlji danas više vrijedi par pišljivih glasova, od straha sa kojim se suočila djevojčica kada su joj, pred njezinim očima, šipkom mlatili oca.

Nema boljeg znaka da je zemlju snašla društvena regresija golemih razmjera. 

I da se Hrvatska, zapravo, izobličila do neprepoznatljivosti,  zaključuje Marina Karlović Sabolić.

23. studeni 2024 03:29