StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetZDRAVA HRANA

Dalmatinci u šoping opet hrle u susjedstvo: na povratku iz ove regije nitko im neće mjeriti koliko su mesa i sira kupili

Piše PIŠE MLADEN NEJAŠMIĆ/SD
21. listopada 2022. - 20:00

Svojedobno je Mile Rupčić, hrvatski poduzetnik, glumac i glazbenik rodom iz Ričica kod Gračaca, kazao kako "Ličani imaju tri pisme, tri jila i tako tristo godina".

Možda je takva izjava simpatična, duhovita i autoironična koja je vrijedila u davne zemane, ali ne i danas kada Lika nudi mnogo više. Siromaštvo te hrvatske regije je iza njih, pa se nekadašnja blagdanska jela danas nalaze na dnevnim jelovnicima svake obitelji, a ona raritetna iz prošlosti i nova na tragu stare tradicije možete kušati u većini gostionica "s one strane Velebita".

I ne samo u ličkim, već u zadnje vrijeme i u dalmatinskim restoranima, a sve češće i za obiteljskim stolovima. U posljednjih nekoliko godina već se udomaćila praksa otići praznog automobilsnog prtljažnika put kontinenta i vratiti se s punim do vrha.

Jasno, izbacivali su se i stražnji "sicevi" ne bi li se dobilo prostora za koju vreću krumpira više. Osim tog, nadaleko poznatog ličkog gomolja, znalo bi se ugurati i kolut sira, ličke base i komadić mesa, a da ste išli kombijem, našlo bi se mjesta i za metar drva. Budući da su upola jeftinija negoli dalmatinska hrastova i grabova puna kalorija, što ih hvalimo ka‘ da su izašla drito iz rajskog vrta.

Šalu na stranu. Teško je suprostavit cer s hrastom i pastrvu s brancinom, ali nije mliječne delicije, posebno basu s običnim sirom. Radi njezine kremaste teksture i okusa kakvog se nigdje ne može kušati doli u Lici, u toj prirodi, pitomoj i pomalo divljoj u isto vrijeme, sve češće ćete u Lovincu, Metku, Gospiću, Perušiću... sresti splitske ili zadarske registracijske oznake.

image

Stjepan Krpan s ocem Milom svjedoči: Dalmatinci su nam vjerni kupci, znaju što je dobra i zdrava roba

Vladimir Dugandžić/Cropix

- Dalmatinci su nam glavni kupci. U mom slučaju, najveća je potražnja za mesom. Prije desetak godina otac je "zametnio" posao s ovcama i govedima.

Danas imamo dvadeset pet ovaca i osamnaest goveda koje uzgajamo po sistemi krava-tele, ovca-janje - dočekao nas je 27-godišnji Stjepan Krpan iz Lovinca koji je upravo s ocem Milom odveo stado na pašu.

Staja je prazna, ali hvale ne fali. I to s razlogom.

- S mlijekom je teško. Potrebno je dvaput dnevno ovce i krave musti, ali nema ‘ko. Osim toga, to iziskuje mnogo vremena. Međutim, ništa lošije nije ni s mesom. Pedeset posto proizvedenog ide put mora. Malo tko više pita za cijenu, valjda su shvatili da je kvaliteta bitnija.

Svi lički stočari ili barem veći dio, stoku svakodnevno napasaju. To malo gdje možete vidjeti u Hrvatskoj. Kada je životinja vani, kvaliteta mesa nije upitna. Stoga, kažem vam onaj tko želi dobro i kvalitetno kupuje u Lici.

Samo u Lovincu danas imate petnaestak stočara. Što za meso, što za mlijeko, svi dođu na svoje. I što smatram bitnim za kazati, naši ljudi ne drže stoku isključivo radi poticaja, kao neki čijim kravama svako rebro možete izbrojiti, već iz ljubavi i tradicije bavljanja stočarstvom u našem kraju - dodaje Krpan i dodaje:

image

Ovce se šire poljima s ‘one strane Velebita‘

Vladimir Dugandžić/Cropix

- Znalo je biti i loših godina, ali od korone na ovamo, Ličani se više nemaju na što potužiti. Prodaja, hvala Bogu, ide dobro. Iz godine u godinu sve bolje. Naše meso uglavnom ide prema Zadru, nerijetko i Splitu, uglavnom putem preporuka.

Unatoč svemu, Krpani razmišljaju smanjiti broj ovaca, a povećati broj krava. Iako je ovca isplativija, jer se ona janji maksimalno dvaput godišnje, nedostaje pastira za njihovo čuvanje. Teško tko više hoće u čobane, a ovcu ne možete ograničiti u nekoliko stotina kvadrata pašnjaka.

Ona je u stalnom pokretu. S kravama je lakše. Uz svoje pašnjake, od "Hrvatskih šuma" dobili su u zakup tri hektara zemljišta. Cijelo to područje ograđeno je "električnim pastirom", pa se nekako da izdurat.

- I danas, nakon što sam radio u špediciji i proputovao cijelu Europu, ljepšeg mjesta na svijetu nema nego što je naša Lika. Nikada ne bih mijenjao svoj Lovinac s nijednim gradom. Svuda se umire, samo se ovdje živi – slažu se Krpani.

U selu Varoš, za kojeg lovinački općinski načelnik Ivan Miletić kaže da nema ljepšeg u cijeloj Lici, dočekao nas je Danijel Prpić, registrirani uzgajivač slavonsko-srijemskog podolskog goveda kojih je u Hrvatskoj preostalo tek nekih tristotinjak.

- Njihovo je meso vrlo traženo. Oni su "čistači". Brste sve na što naiđu. Brst, travu, šaš..., sve je na njihovu jelovniku. Zato i jesu cijenjeni. Pogotovo meso koje se u Europi i svijetu više cijeni negoli ono modernih pasmina.

image

Dominik Prpić registrirani uzgajivač dviju zamalo izgubljenih pasmina goveda: boškarina i slavonsko-srijemskog podolca

Vladimir Dugandžić/Cropix

Lijep je osjećaj kada znate da svoju obitelj hranite s nečim uzgojenim u prirodi, pašnjaku, prirodnim načinom uzgoja. Upravo to i traže naši kupci. Dobar dio završi u Splitu i okolnim mjestima, nešto ide u Šibenik i Zadar, a dio se proda i na kućnom pragu.

Najviša jagma je bila u koroni. U naš Lovinac i okolna sela stizalo je auto za autom..., samo daj. Nitko vas drugo ništa ne pita. Osmadeset kuna i nije neka cijena, koliko se ulaže u njihovu prehranu. Danas je, i sami znate, sve skupo, ali u pomoći mi je cijela naša obitelj. Otac, majka, supruga i djeca.

Osim dvanaest uvjetnih grla podolca, uzgajamo i deset boškarina. Također izuzetno traženo govedo s dobrim apetitom. Stoga smo u zakup dobili pet hektara državne i hektar više šumske površine za napasivanje. Međutim, i to je malo. U dvjesto zimskih dana, naša goveda pojedu ne znam ni broja koliko bala sijena. Stoga nam prostora uvijek fali.

Ono što je dobro za ove dvije pasmine to je da dobro trpe sušno razdoblje kao što je to bio slučaj ove godine. Zato, što sam vam ranije rekao, brste sve što im dođe pod zube. Također i jedni i drugi spadaju u izuzetno otporne životinje - tvrdi Prpić.

Nekada su se ove pasmine uzgajale uglavnom zbog korisnog rada i proizvodnje, danas zbog kvalitetnog mesa, čije su "resurse" prepoznali i u Dalmaciji. To nam je potvrdio i načelnik Miletić, otac osmero djece koji veliki dio dana provede u staji, a onda u Općini.

- Moj radni dan počinje u ranu zoru. Najprije sam u staji u kojoj držim dvadesetak ovaca i dvije krave, a zatim u općinskom uredu. Nakon ranojutarnjeg obilaska blaga, slijedi tuširanje, doručkovanje šalica varenike i neki domaći namaz, pa na posao.

image

‘Nakon što zorom sredim poslove oko stoke, doručkujem vareniku i idem ravno u općinski ured‘, ističe Ivan Miletić, lovinački načelnik

Vladimir Dugandžić/Cropix

I predvečer isto tako. To što uzgajamo isključivo je za naše potrebe. To nas ispunjava, a ujedno to je dio naše tradicije - skromno će Miletić.

Upoznat sa problemima žitelja svojeg područja, načelnik poduzima sve da se što više Lovinčana vrati u svoja sela.

- Izgradili smo novi vrtić, kao preduvjet ostanka i dolaska u naše mjesto. Potičemo mlade obitelji na sve moguće načine. Sufinanciramo ih, odnosno pomažemo pri plaćanju stanarine onim mladim obiteljima koje iskažu želju za stanovanje u Lovincu, na način da plaćamo stanarinu dok su im kuće u izgradnji. Također ulažemo velike napore da svima osiguramo pristupnu cestu i normalnu vodoopskrbu.

Što se tiče OPG-ova, svako naše kućanstvo je mali OPG. Netko za obiteljske potrebe, a netko u komercijalne svrhe. Rezultati su dobri. Stoga pokušavamo sve više njih pokušavamo uključiti u naš poljoprivredno-stočarski zanat.

Pomaka ima, a to nam daje za pravo reći, jer se na naše područje prije koju godinu doselile dvije "fetive" splitske obitelji. Okrenuli su se stočarstvu i već ubiru plodove svoga rada. Na to smo izuzetno ponosni - zaključuje načelnik.

Osim mesa, traže se i mliječni proizvodi. Iako administrativno pripadaju Gradu Gospiću, u medačkom zaselku Brezik, u blizini državne ceste Gospić - Sveti Rok - Gračac, mlijeko teće i iz slavina..

O Dominiku i Milani Zeko odavno se zna. Njihovi proizvodi od prije koju godinu sastavni su dio gastro ponude u elitnim dalmatinskim hotelima. Svoje razgranatu maloprodajnu mrežu imaju diljem Hrvatske, pa ne čudi sve veći interes za njihovom paletom mliječnih proizvoda.

Iz obiteljske sirane "Vedrine" Dalmatinci odavno izlaze s punim vrećicama. Mlijeko dobiveno od njihovih šezdesetak krava pasmine jersey sadrži oko šest posto masti, pa je vrlo specifično i traženo na tržištu.

image

Dominik Zeko na pašnjaku s kravama pasmine jersey koja se pokazala izuzetno kvalitetnom i otpornom na sve češće klimatske promjene koje pogađaju i Liku

Vladimir Dugandžić/Cropix

- Kupci dolaze odasvud. Jednaki interes je za naš lički škripavac, voćne jogurte kao i za ličku basu. Kada smo se vratili iz Njemačke, gdje sa, i rođen, pomalo sam sumnjao u isplativost ulaganja. Međutim, pokazalo se dobrim izborom.

Što se tiče kupaca, oni naše proizvode mogu kupiti od Samobora do Dubrovnika, a dosta njih dolaze i u siranu. Čini mi se da kupuju svi podjednako, i kontinentalci i mediteranci. Za sada je dobro, ali poskupljenje energenata dovela nas je na granicu isplativosti - kaže Dominik.

Uskoro će Božić i blagdani, pa u Lici trljaju ruke. Ne toliko od zime koliko od dragosti, jer im u tom razdoblju dolazi možda i najviše kupaca. Tada isključivo Dalmatinaca.

Svatko u te blagdanske dane želi komad više u hladnjaku. A bolje, kvalitetnije i više, kao što je veliko i njihovo ličko srce, jedino mogu naći u toj istoj Lici koja same sebe predstavlja kao jedan veliki OPG.

image
Vladimir Dugandžić/Cropix
25. studeni 2024 12:01