Dok krstarimo nama potpuno nepoznatom Banijom, Jure i ja se zabavljamo prepoznavajući registracijske tablice. ŠI, ZD, ST, RI, PU, ZG, SK, KA, GS, BG, S, D, A... Cijela Hrvatska i pola Europe skupilo se u deset kvadratnih kilometara, čovjek na čovjeka, auto do auta. Svi bi htjeli pomoći, pucaju od želje da uskoče i bilo čim doprinesu ublažavanju posljedica ove strašne katastrofe. I za najmanju sitnicu.
Stojimo na kiši u Glini i gledamo vojsku mladih volontera kako kao švicarski sat radi na iskrcaju i sortiranju humanitarne pomoći. Ljudi moji, ubijte me ako je neki stariji od dvadeset. Momci, cure, srednjoškolci, studenti. Ne možete ostati nedirnuti njihovim pristupom, voljom i prisebnošću. I onda vam u tom trenutku reporterske slabosti još dođu ovi luđaci iz Dalmacije. Svaka čast svakome, skidam kapu do poda svakoj volonterki i volonteru koji ovih dana bilo kako pomažu na Baniji, ali kad je nevolja, majke mi, ja bih ipak da me spašavaju moji zemljaci...
TRIBUNJCI
Na njih smo nabasali prvu večer u Glini. Njih 12 iz Tribunja na čelu s načelnikom stožera Civilne zaštite Antom Perkovom. Kažu da su došli i volonteri iz Pirovca, Murtera, Tisnog, s punim šleperom stvari, a ribari su donirali dvije tone goriva i agregate. Došli, iskrcali, razdijelili, odradili, i onda opet nazad, po novu turu. Mi smo im zabilježili imena: Nikša Kulušić, Ivan Stipaničev, Sandro Ferara, Joško Jabuka, Bruno Zadro, Dario Stipaničev, Luka Babun, Stjepan Perković, Marko Jugov, Nikola Perkov-Stipičin, Nato Cvitan i Alan Orbanić.
DUBROVČANI
Stojimo na Trgu Franje Tuđmana u Glini i nijemo gledamo bager kako uklanja ruševine u centru stare Petrinje. Ispred nas dvojica mladića u narančastim fluorescentnim odijelima s novim lopatama i metlama u rukama.
Iz koje ste vi službe?
– Mi smo iz Dubrovnika – kažu s onim gosparskim naglaskom.
S bradom i dužom kosom je Marko Garvan, a malo viši je Nikša Mihaljević. Iz očiju im zrači neka vesela blagost.
Što radite ovdje?
– Došli smo pomoći.
– Kome? Gdje? Što?
– Kome treba. Ako treba lopatom, ako treba očistiti, ako treba skuvati barem kavu ili s nekim popričati. Došli smo pomoći – odgovaraju uglas.
– Radimo sve. Sve što treba. Nismo htjeli stati kući. Kad smo vidjeli što se dogodilo, došli smo pomoći. Kupili smo svaki svoju lopatu, svaki svoju metlu, i evo nas tu.
Gdje ste bili?
– U Marinbrodu, Maloj Gorici, Glini...
Dobro, a tko vas koordinira?
– Moja žena – kaže Nikša. – Ona prati društvene mreže, vidi što se objavljuje i gdje treba pomoć. Nazove nas, mi sjednemo u kola i idemo.
– Samo da nešto učinimo, barem da s nekim popričamo ako će i to pomoći. Tu smo za sve – dodaje Marko i nasmije se kao najsretniji čovjek na svijetu. Nikša je kod kuće ostavio ženu i dvoje male djece. – Ostajemo dok se ovo ne smiri. Dok se ne prestane tresti. Može se sutra dogoditi novi udar. Tu smo, radimo sve što trebamo. Idemo dalje!
Dobri i plemeniti gospari, svaka vam čast.
ZADRANI
Angelo Virag i sestra mu Laura zadarski su studenti u Zagrebu. Susrećemo ih u velikom sabirnom centru u Gori, kako unose i razvrstavaju humanitarnu pomoć. Tu su od prvog dana, od svoje ušteđevine i prikupljenih donacija kupili su prijenosne baterije za punjenje mobitela i onda su se s prijateljima, Ivanom i Lucijom, glavnim koordinatorima na terenu, uputili prema Petrinji.
– Nismo htjeli ostati u Zagrebu. Htjeli smo pomoći. Kako ne bi kad vidite što se ovdje događa – kaže skromno Angelo.
Angelo i Laura nisu jedini Zadrani na Baniji. Ako se to može procijeniti po automobilskim tablicama, ovdje ih ima nešto malo više nego za derbija protiv Cibone u starim Jazinama. Jedan, koji ne želi da ga nikako spominjemo, čim je vidio što se dogodilo Petrinji, uzeo je godišnji odmor i autom odjurio u pomoć.
Zaustavio se u Glini i tu je ostao na organiziranju dopreme humanitarne pomoći. Prvi dan je odmah shvatio kako je sustav loše postavljen pa je nametnu svoju praksu stečenu u zadarskom Crvenom križu. Treći dan postao je, kaže, glavni. Gdje smo god ovih dana došli, vidjeli smo, prepoznali ili čuli za neku facu iz Zadra. Nismo ih sve htjeli smetati jer većina to i ne želi. Samo žele pomoći i ovim ljudima olakšati muku.
NOVALJCI
Vozimo se rubom Petrinje kad naletimo na navalna vatrogasna kola iz Novalje. Izlazimo i tražimo ih među oštećenim kućama, Jure prepoznaje prijatelja, a mi bilježimo još jednu ekipu s mora kako ovdje, daleko od otoka, gase požare ljudskih nevolja. Zadatak im je uklanjati dimnjake s krovova. Rade to uigrano i brzo, jer dimnjaci su u ovakvim katastrofama jako opasni. Lako se odlome i probiju krov, a težinom nerijetko mogu probiti i krovnu ploču. Pogotovo kod slabije gradnje, što je ovdje, nažalost, vrlo čest slučaj. Kad se slomi ploča, kuća izgubi stabilnost i praktički sama "klekne". Ni sami ne znaju koliko su dimnjaka dosad maknuli, ali rade od jutra do mraka. Spavaju u vatrogasnom kamionu.
STARIGRAD PAKLENICA
Dobili smo dozvolu spomenuti samo jedno ime, iako ih je iz Starigrad Paklenice došlo pet, šest ili sedam, s dva kamiona: jedan s labudicom, a drugi od vučne službe. Sa sobom su donijeli dva kampera, donacije, koje su odnijeli ljudima u Glinu i Strašnik. Taj jedan zove se Josip. Zatekli smo ih u dva navrata, na ulazu na autocestu prema Sisku i kod srušene crkve u Gori. Upali su u problem kad su htjeli skinuti kamper s labudice, a ona se nosom "zabila" u pod. U pomoć su priskočili slučajni prolaznici i uz malo tehnike, sajle i dvije drvene grede, problem je brzo otklonjen, na zadovoljstvo obitelji novog vlasnika kampera koja će napokon prvu noć provesti u toplom. Tako vam to ovdje ide. Svako svakome uskače u pomoć. Nitko ne pita ni tko si ni što si, ako netko vidi problem, sam prilazi i pomaže. Solidarnost iz udžbenika.