Tragedija četverostrukog ubojstva i samoubojstva u Šibeniku otvorila je brojne teme, ali ona koja je akutna i, očigledno, teško rješiva jest ilegalno posjedovanje oružja.
Koliko još neprijavljenog arsenala ima po kućama, zašto ljudi nerado vraćaju oružje, zašto ga uopće posjeduju ako nisu profesionalno vezani uz njega ili su lovci, kako doprijeti do njihovih podruma i tamnih komora svijesti.
Porazgovarali smo s nekoliko branitelja te predstavnika njihovih udruga, i svi se slažu da je problem gotovo nerješiv, s tim što navode i dobre i poučne primjere.
– Evo, hoćete da vam ispričam na svom primjeru – dočekao nas je Hrvoje Pupić Vurilj, predsjednik Udruge veterana Četvrte brigade.
– Imao sam pištolj koji sam dobio za zasluge u ratu, fini je, s ugraviranom posvetom, dobio sam ga od Glavnog stožera Oružanih snaga. Držao sam ga u kući, a imam, znate, tri kćeri. One su sad odrasle, završile su fakultete, ali dok su sazrijevale, znao sam razmišljati što bih učinio da im netko nanese kakvo zlo, znate kako je to, ono očinski i zaštitnički. Čujte, ne znam kako bih se ponio.
Prošao sam cijeli rat pa će vam zvučati čudno ako vam kažem da sam zapravo ekstremno miroljubiv, nisam uopće ni svadljiv. Ipak, pri pomisli da mi se kćerima, ne daj bože, nešto dogodi, tko zna kako bih reagirao. I onda sam odlučio da taj pištolj odnesem u MUP i plombiram ga, znači onesposobio sam ga. Jer svjestan sam da bih, u slučaju da ga upotrijebim, razorio prije svega svoju obitelj – govori Hrvoje.
Ali njemu je jasno zašto se neki ljudi koji su prošli rat teško odvajaju od oružja.
– Puška vam dođe kao dio tijela. Nigdje se od nje nisu odvajali za vrijeme rata. Znam i po sebi. Imate osjećaj da niste kompletni. Jednom sam išao na neki sastanak bez nje i stalno mi se činilo da mi nešto fali.
Ne znam, valjda ljudima to daje neku sigurnost, a kod nekih ima i sentimentalnu vrijednost. Mnogi moji prijatelji su lovci, oni se lovom bave iz terapijskih razloga i nikad niste čuli da je netko od njih potegao pušku.
Najgore je kad netko posjeduje oružje a nema svrhu, takvima se može dogoditi kad im dođe, ono šta se kaže, "trenta uno", da potegnu i upropaste tuđi i svoj život.
Pupić napominje da imaju u Udruzi zaposlene psihologe i druge stručnjake koji rade s njihovim članovima. Dodaje da svi koji su prošli rat imaju neki oblik PTSP-a, ali i kako je najbolji lijek – posao.
– Najgore je kad bivši branitelji žive od mirovine i ne rade ništa. Ljudima je potrebna potvrda okoline, ugled u obitelji i društvu, a to mogu postići samo radom – tvrdi čelnik veterana, koji je bio tenkist i baš ovog ponedjeljka bilježio je godišnjicu ranjavanja na Maslenici.
Ranko Britvić iz braniteljske udruge Vedra govori kako su već neko vrijeme razmišljali o održavanju radionice na temu ilegalnog oružja. On misli da bi se ponovno trebala pokrenuti velika kampanja kako bi se "razoružalo" stanovništvo jer najnovija tragedija više nije izolirani slučaj.
– Svako malo imamo potezanje oružja. Osobno sam više puta čuo i vidio na slavljima, na vjenčanjima ili krizmama, da netko puca u zrak. Kampanja bi trebala imati tri ciljane skupine. Jedna su branitelji koji čuvaju oružje iz rata, druga su mladi koji ga lako nabavljaju i rastu u atmosferi nasilja, a treća je zakonodavac koji bi trebao uvesti strože sankcije za ilegalno posjedovanje oružja. Svakako bismo kao društvo trebali nešto hitno poduzeti jer okolnosti su svaki dan sve gore. Sada imamo i posebnu situaciju zbog epidemije, ljudi ostaju bez posla, bez kontakata...
Imamo ljude koji tumaraju okolo besposleni, pate od depresije, branitelji, nažalost, dižu ruku na sebe. Imali smo mi u Udruzi ideju da izradimo i letke i druga pomagala kako bismo doprli do onih koji se ne žele odvojiti od oružja. Imamo i nekoliko liječnika, kao i druge struke koje mogu pomoći. Vidjet ćemo, sad je problem ograničenje okupljanja, ali mogla bi se online održati neka radionica, s tim što bi to trebala biti široka društvena kampanja – kazao je Ranko Britvić.
Neki sugovornici su htjeli ostati anonimni jer su ponešto znali o ilegalnoj nabavi oružja. Jedan nam je ispričao ovo:
– Uf, pa to ti je lakše nego travu nabavit. Dovoljno ti je prijeći granicu u BiH, tamo je jeftinije, a imaš lakih prijelaza bez kontrole koliko hoćeš. Kupiš kalaša za dvista-trista eura ka ništa. Tip ti ga proda da može platit režije. A imaš i one koji na tome zarađuju, u njih je malo skuplje. U nas ti je, pa pisali ste i vi, oko šesto eura. Ima ga na ulici kol'ko oćeš...