U utorak 7. studenoga navršit će se točno sto godina od Oktobarske revolucije. Cijeli vijek već je prošao od one prevratničke ruske zore kad je mitski pucanj s krstarice Aurora, usidrene u Petrogradu (kasnije Lenjingrad, danas Sankt Peterburg), označio početak boljševičkog ustanka koji će sociološki promijeniti svijet.
Oktobarska revolucija bila je prvi svjetski pokušaj direktne aplikacije marksizma u društvenu stvarnost. Prvi put u povijesti klasa s dna ljestvice pošla je graditi državu i društvo po svojoj mjeri: bez kapitalizma, bez eksploatacije, bez klasne podjele. Te 1917. u Rusiji jedan je politički orkestar – boljševička partija - prvi put izveo završni akord "Komunističkog manifesta", autora Karla Marxa i Friedricha Engelsa: "Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. U njoj proleteri nemaju izgubiti ništa osim svojih okova. A imaju dobiti čitav svijet."
Vođa Oktobarske revolucije Vladimir Iljič Lenjin pritom je ignorirao temeljnu Marxovu uputu da se socijalizam, kao niža faza komunizma, može ostvariti samo u visokorazvijenim kapitalističkim zemljama (jer jedino takve zemlje mogu ostvariti materijalno obilje koje je preduvjet socijalističkog društva). A carska Rusija, na čijem je pepelu Lenjin krenuo graditi komunističko društvo budućnosti, bila je polufeudalna zemlja s nejakim izdancima kapitalizma.
Jasno je zašto je Lenjin zaobišao Marxa: ako dopusti da carsku Rusiju naslijedi liberalno građansko društvo čija će buržoazija kapitalizmom razviti zemlju, onda će taj proces trajati najmanje jedno stoljeće (u Lenjinovim spisima postoji procjena da bi kapitalizam u Rusiji mogao trajati i do dvjesto godina), pa on za svoga života neće vidjeti proleterske države. Stoga je Lenjin odlučio ubrzati povijest.
Lenjinova žurba
Mnogi drže da se upravo u toj Lenjinovoj povijesnoj žurbi krije razlog kasnijeg sloma. K tome, očevi Oktobarske revolucije postavili su sebi grandiozne ciljeve: revolucija je trebala ne samo potpuno preobraziti proizvodne i društvene odnose, nego je imala i demijurški zadatak – stvoriti novog čovjeka, otpornog na pohlepu i ine psihološke smicalice kojima kapitalizam zavodi ljude. Taj "crveni čovjek" trebao je zavladati svijetom ne samo u materijalnom, nego i u moralnom smislu.
Drugi razlog za neuspjeh ovog grandioznog projekta, koji se često ističe u analizama, jest prerana Lenjinova smrt u siječnju 1924., već u sedmoj godini Revolucije, nakon čega vlast u SSSR-u preuzima čovjek koji će destruirati humanistički potencijal boljševičke utopije - Josif Visarionovič Staljin. Lenjinova smrt za mnoge označava "točku preokreta", moment kad je humanizam iz marksističkih spisa ustuknuo pred totalitarnom srži staljinizma.
Premda i danas neki tvrde da je "klica okrutnosti" u boljševičkom pokretu bila prisutna od samog početka, odnosno da je Staljinova devijacija sa čistkama i gulazima prirodni, tek ponešto naglašeni nastavak Lenjinova "revolucionarnog terora", pažljive komparacije Lenjinova i Staljinova vakta upućuju da se radi o kvalitativno drukčijim sustavima, pa i u odnosu na okrutnost.
Dok se Lenjinov "revolucionarni teror" zbiva u godinama građanskog rata između "Crvenih" i "Bijelih" (1918. - 1922.), u situaciji kad se na tlu Sovjetske Rusije nalazi mnoštvo stranih trupa – od britanskih i francuskih u europskom dijelu zemlje, do japanskih na Dalekom istoku – Staljin čistke i gulage organizira praktično bez ikakvih povoda, osim onih psihopatske i sociopatske prirode.
Zbog tih je razloga, uostalom, Lenjin prije smrti i tražio da Staljin ne bude njegov nasljednik. "Mogu svi, osim njega", govorio je članovima Politbiroa, hvaleći Staljinovu partijsku predanost, ali ukazujući da socijalističku revoluciju ne može voditi čovjek lišen ljudske empatije.
Staljin nije Hitler
Lenjinovi strahovi obistinili su se nakon 1937. godine, kad je Staljin konsolidirao vlast. Polazeći od teze da "revolucija jede svoju djecu", novinar i publicist Boris Rašeta u nedavno objavljenoj knjizi "Staljinovi ubojice, Tito i Krleža" iznosi frapantno uspoređenje okrutnosti Francuske građanske revolucije s pokoljima staljinske ere:
"Od 20 glavnih vođa francuske revolucije (...), sedamnaestorica bijahu giljotinirani već koju godinu nakon izbijanja revolucije. Opseg pokolja za vrijeme Francuske revolucije bijaše otprilike 85 posto. (...) Dvanaest članova prve sovjetske vlade živjelo je do 1937. godine. Staljin je pogubio jedanaestoricu, a on sam bio je dvanaesti. Stopostotni rekord", piše Rašeta i zaključuje: "Bio je to napredak u odnosu na Francusku revoluciju."
U Staljinovim čistkama (koje su najveći zamah imale od 1937. do 1939. godine), kao neizbježnom privjesku Oktobarske revolucije, stradalo je između 800.000 i dva milijuna ljudi: ozbiljniji povjesničari iznose procjenu o 1,6 - 1,7 milijuna žrtava. Brojka tako golema da se revizionističke tvrdnje o dvadeset ili šezdeset milijuna Staljinovih žrtava doimaju groteskno izlišnim.
No učestalo plasiranje tih tvrdnji ima svoj razlog: valja po zlu i broju žrtava Staljina izjednačiti s Hitlerom, kako bi se preko te numeričke akrobacije moglo po zlu izjednačiti komunizam i fašizam. Odnosno, da bi se moglo, iz komotne liberalno-demokratske građanske pozicije, u duhu ljudskih prava i političkih sloboda, Oktobarsku revoluciju jednoznačno proglasiti crnim datumom u povijesti čovječanstva, a komunizam "sotonskim projektom".
To je, naravno, nemoguće zbog niza fakata koji svjedoče društveni i materijalni progres sovjetskih ljudi u eri socijalizma, u odnosu na stanje koje su boljševici zatekli 1917. godine. Carska Rusija nije bila samo polufeudalna, nego i polupismena zemlja (60 posto nepismenih, 80 posto neobrazovanih), prototip nerazvijene agrarne države, a komunisti su je u nekoliko desetljeća transformirali u industrijsku i političku velesilu koja je prva u svijetu poslala satelit i živo biće u svemir.
Od drvenog pluga do atomske bombe
Rašeta u svojoj knjizi prenosi konstataciju CIA-e da je "sovjetska Rusija imala najveće ikad zabilježene kontinuirane stope rasta sve do pojave moderne Kine". U tom se kontekstu često citira i rečenica koja se obično pripisuje Staljinovom suvremeniku Winstonu Churchillu, kako je "Staljin dobio državu s drvenim plugom, a ostavio je s atomskom bombom".
Oktobarska revolucija donijela je proleterski teror, gulage, jednopartijski sistem i političku neslobodu, ali i besplatne stanove, škole i doktore, najbolje svemirske inženjere i šahovsku školu koja je u složenoj disciplini uma serijski proizvodila svjetske prvake. Pobila je ta revolucija gomilu neistomišljenika, ali je i pobijedila Hitlera i spasila svijet.
Zbog tih kontradikcija Rusi danas ne znaju kako da je obilježe. Jedni je hvale jer je iskorijenila neobrazovanost, glad i mnoge bolesti, drugi naglašavaju da je plaćena milijunska cijena u krvi.
Jedni ističu emancipaciju žena, drugi ukazuju na progon religije. Jedni kažu: komunisti su poslali Lajku u svemir. Oponenti vele: komunisti su ubili Lajku u svemiru.
Zagovornici ističu da je Oktobarska revolucija proizvela pravu eksploziju umjetničkih stilova i pravaca, rijetko viđenu u čitavoj povijesti, pa spominju avangardu, futurizam, konstruktivizam, Maljeviča, Majakovskog, Harmsa i Aksjonova. A protivnici ukazuju da je u Staljinovo vrijeme Maljeviču i Harmsu bilo suđeno, da je Majakovski sâm sebe ubio, te da je pola vijeka kasnije Aksjonov od te "sovjetske idile" pobjegao na Zapad.
Ukratko: jedni tvrde da je Oktobarska revolucija označila najprosperitetnije stoljeće ruskog čovjeka, drugi citiraju Solženjicina da je "20. stoljeće za Rusiju izgubljeno".
Postoktobarski šok
Jedan način da se sagleda značaj Oktobarske revolucije je analiza ekonomskih, društvenih i socijalnih posljedica njene smrti. Ako znamo što se sa sovjetskim društvom - odnosno s 15 postsovjetskih društava - dogodilo nakon 1991. godine, možda će nam biti lakše ocijeniti ono što se odvijalo dotad.
U prve četiri godine nakon raspada Sovjetskog Saveza BDP u toj regiji je pao za 45 posto (BBC je objavio da su BDP iz 1990. bivše sovjetske republike dostigle tek 2005. godine), ruska populacija se od 1992. do 2006. smanjila za sedam milijuna ljudi, a prosječan životni vijek u Rusiji u tom je vremenu pao za gotovo deset godina.
Naglo uvođenje kapitalizma ("šok-terapija", po receptu američkog neoliberalnog ideologa Miltona Friedmana), osim što je porodilo dotad nepostojeće slojeve oligarha i milijunaša, imalo je drastične posljedice po standard većine stanovništva, od kojih dobar dio i danas živi lošije nego u zadnjim godinama SSSR-a, o čemu u knjizi "Doktrina šoka" piše Naomi Klein:
"Godine 1989., u vrijeme prije šok-terapije, u siromaštvu je živjelo dva milijuna ljudi unutar Ruske Federacije - živjeli su s manje od četiri dolara dnevno. Nakon što su šok-terapeuti sredinom devedesetih Rusiji dali svoj 'gorki lijek', ispod granice siromaštva živjelo je, prema podacima Svjetske banke, 74 milijuna Rusa."
Stoga je razumljiv gnjev moskovskog akademika Vladimira Guseva - kojeg Naomi Klein citira u knjizi - kada je na demonstracijama 2006. izjavio: "Što su naša domovina i njezin narod izvukli iz posljednjih petnaest godina zločina? Godine zločinačkog kapitalizma pobile su deset posto našeg stanovništva."
Kapitalizam ubija, doslovno
Dramatično socijalno srozavanje građana nije bilo ograničeno samo na Rusiju, već je zadesilo sve bivše komunističke zemlje Europe. Godine 2009. u prestižnom medicinskom časopisu "Lancet" objavljeno je istraživanje "Masovna privatizacija i povećana smrtnost u postkomunizmu: kros-nacionalna analiza" ("Mass privatisation and the post-communist mortality crisis: a cross-national analysis"), u kojem znanstvenici s Oxforda i Cambridgea - David Stuckler, Lawrence King i Martin McKee – pokazuju kako je privatizacija koja se od 1989. do 2002. provodila u postkomunističkim zemljama Istočne Europe nije samo uništila gospodarstvo, nego i živote milijuna ljudi.
"Tranzicija od komunizma u kapitalizam u Europi i u središnjoj Aziji za vrijeme ranih i srednjih 1990-ih imala je razarajuće posljedice na zdravlje: UNICEF pripisuje tranziciji tri milijuna preranih smrti. I nakon više od 15 godina od početka tranzicije tek je malo više od pola ex-komunističkih zemalja povratilo razine životnog vijeka koje su imale prije tranzicije", pišu ovi autori, zaključujući da "masovna privatizacija u postkomunističkim državama ubija u doslovnom smislu".
To su posljedice smrti Oktobarske revolucije. Broj postoktobarskih žrtava masovne privatizacije veći je od broja poginulih u građanskom ratu u Rusiji prije sto godina, i veći od broja žrtava Staljinovih čistki. Ali o tome se na Zapadu šuti.
Kako bilo, ključna ostavština Oktobarske revolucije, svijest da je pravednije društvo moguće, ostaje živa i neuništiva. Prvi pokušaj "prezrenih na svijetu", Pariška komuna iz 1871. godine, trajao je 72 dana. Drugi pokušaj, Sovjetski Savez, trajao je 74 godine. Treći put, vele, i Bog pomaže.