Zvijezda domaće hit-serije ‘Kumovi‘ guštala na odmoru u majčinom Drnišu

Kraj ljeta označava i kraj odmora za mladu glumicu i pjevačicu u velikom usponu Anu Uršulu Najev.

Uršula je odmor po otocima kombinirala s turnejom predstave "Sretna ne bila" i ponekim pjevačkim nastupom.

Nakon što je odigrala zadnju predstavu za ovu sezonu, otišla je u Zagreb, gdje se, zbog posla, preselila iz rodnog Splita.

Tamo nastavlja snimati nove epizode "Kumova", najgledanije domaće serije godine koja se od ovog tjedna počela prikazivati na Novoj TV.

Recept za ‘reset‘

Ljeto je polako iza tebe. Gdje si sve bila, kako si ga provela i po čemu ćeš ga, "summa summarum", najviše pamtiti?

– Ne znam radi li se o općeprihvaćenoj činjenici da što si stariji, vrijeme ti brže prolazi, ali ovo mi je ljeto proletjelo kao nijedno dosad. Možda upravo zbog toga što je prvo koje nije bilo pretrpano poslom.

Provela sam ga većinom s obitelji i prijateljima na moru uz povremene predstave, snimanja i nastupe, taman koliko treba da mi održi radnu temperaturu i olakša pripremu za jesen.

Uspjela sam napraviti i par izleta, pa sam tako obišla Korčulu, Brač, Šoltu, majčin rodni Drniš te ostala mjesta duž Dalmacije, koja sam posjetila gostujući s kazalištem, da ne nabrajam.

"Summa summarum", bilo je bezbroj lijepih trenutaka, a najviše se pamte intimni momenti s bliskim ljudima uz dobro vino, prožeti smijehom, pjesmom, ljubavlju, bezbrižnošću, bilo to druženje na terasi s prijateljima, panceta i pome kod bake nakon kupanja ili šutnja izazvana prizorom zalaska ili izlaska sunca koja govori tisuće riječi.

Dva "highlighta" koja bih izdvojila su uspjeh moje male seke što je naučila plivati i "parasailing" u Bolu s pogledom od milijun dolara i osjećajem neprocjenjivog mira.

Jesi li uspjela napuniti baterije i kako najviše? Koji je tvoj recept za "reset"?

– Rekla bih da jesam, iako mi nedostaju ona tri-četiri dana potpunog mira i samoće. Moj recept za "reset" uvijek ima iste sastojke – more, tišina, cvrčci, bijeg od gužve, dobra hrana, probrani ljudi, zvjezdano nebo i ugašen mobitel.

Uz kaplju bijelog vina i malo ribe s gradela, začinjeno povremenim feštama i plesnjacima za aktivno izbacivanje stresa i toksina.

Ipak, nisi mogla sto posto bez posla, odnosno bez gostovanja s predstavom "Sretna ne bila" i pjevačkih nastupa?

– Dosad u životu nikad nisam mirovala na duži period, pa ni u pandemiji, naprosto mi nije prirodno. Volim ono što radim i to mi također dođe kao svojevrsni punjač baterija, odnos filter viškova i sredstvo izražavanja.

Predstava je tijekom cijelog ljeta gostovala po Dalmaciji, što je izvrsno i za očuvanje glumačke kondicije i za doživljavanje lijepih trenutaka, novih ljudi, nove publike, novih mjesta.

Što se glazbenih nastupa tiče, gostovala sam na nekoliko koncerata i snimala studijski.

Samostalne koncerte nisam radila, nečeg sam se morala odreći u zamjenu za uživanje s bližnjima, ali zato pripremam suradnju s Black Coffeejem – koncert u bojama jazza i soula održat ćemo 9. rujna u čarobnom ambijentu amfiteatra na Marjanu, u sklopu festivala "Teatar pod zvijezdama". A za daljnje planove destinacija je Zagreb.

S obzirom na sve više glumačkih angažmana, koliko ti je teško uklopiti tvoju sekundarnu karijeru pjevačice i što tu pripremaš novoga?

– Sigurno da mi fali nastupati aktivnije, prvenstveno zbog kontakta sa živom publikom i nepobitne činjenice da glazba dira najskrivenije dijelove duše – i kod izvođača i kod slušatelja, ali ne pada mi teško jer vjerujem da je ovaj životni period predodređen upravo za ono što radim.

Zato se trudim taj dio puta odraditi najbolje i najsrčanije što mogu, veseleći se idućem dijelu mape. Nove ideje se kroje, ali ne volim govoriti o njima dok ne krenu u konkretnu realizaciju, zasad mogu najaviti već spomenuti koncert 9. rujna na Marjanu.

Selidba u Zagreb

Kako ti je vratiti se u užurbani Zagreb nakon otočnog mira? Gdje u Zagrebu pronalaziš svoj (unutarnji) mir?

– Moram priznati da sam se, unatoč svim blagodatima ljeta, veselila povratku u Zagreb. Ne doživljavam ga kroz užurbanost, nego kroz zaraznu, zdravu radnu energiju i drage ljude i kolege.

Uvijek mi je, što god da radim, najbitnije s kim radim, a ovdje se poklopilo da svakodnevicu i posao dijelim s krasnim ljudima, mahom bliskim prijateljima.

Unutarnji mir pronalazim gdje on i jest – unutar sebe. Bilo to u stanu s knjigom ili gitarom u ruci, na tulumu s prijateljima ili u trenucima maštanja ili molitve.

Svakako, ključnim smatram provođenje vremena sama sa sobom, u tišini doma ili kakofoniji nekog parka ili kafića – svejedno. I u galami često isplivaju bitne misli.

Kad smo radili prvi intervju, u Puli 2019., rekla si "Zasad ne mislim ići u Zagreb", ali i natuknula "Istina je da u Splitu ima manje mogućnosti, manje kazališta i snima se manje filmova". U međuvremenu si u Zagreb i otišla, zbog "Kumova". Jesu li razlozi bili upravo prethodno spomenuti i koliko ti je bilo teško otići iz Splita?

– Jesu, očigledno. Od tog intervjua prošle su tri godine i, nažalost, ništa se nije promijenilo po tom pitanju, a Split vrvi talentima na svim područjima. Tada nikakvo preseljenje nije dolazilo u obzir, jer sam studirala na splitskoj Akademiji.

Dogodilo se točno kad je trebalo. Mislila sam da će mi pasti teže nego što jest. U Splitu sam također živjela sama, tako da nisam morala prolaziti ono klasično odvajanje od doma. Osim toga, u Zagrebu radim s jako bliskim ljudima s kojima sam studirala i dijelila najljepše i najteže trenutke u Splitu. Da skratim maksimalno, uživam u životu i radu ovdje.

Koliko ti nedostaje Split? Ima li nešto što ti ne nedostaje? Kakav ti je Split ljeti, osjetiš li se strancem u svojem gradu u ovom turističkom "bumu"?

– Najviše mi nedostaju članovi moje obitelji, stan u kojem sam odrasla, miris mora i par mjesta na koja volim odlaziti. Nisam okorjeli "homesick" tip, a ovog sam ljeta imala nikad manji osjećaj doma u Splitu kao gradu.

Dom povezujem sa stanjem sreće, voljenosti, voljenja, mira. Zapravo mi nedostaje Split moga djetinjstva. Tijekom cijele ljetne pauze otišla sam dva do tri puta u centar grada, što je bilo dva do tri puta previše.

Prenapučenost, smrad friteza, gradske ulice na kojima su prizori povraćanja i mokrenja općeprihvaćeni "jer od tih ljudi živimo", i usputna "znaš šta bi ti tribala" i "štaaaae, zvijezdo" ekipa sa zidića definitivno mi ne nedostaju. Zapravo mi Split kakvog poznajem nedostaje i kad sam u Splitu. Naravno, i dalje ga beskrajno volim.

Kakav ti je osjećaj dijeliti kadar "Kumova" s Milanom Štrljićem, koji ti je predavao glumu?

– Na prvoj zajedničkoj sceni noge su mi se odsjekle, uz istovremeni popratni osjećaj sreće, časti, ponosa. S vremenom je, naravno, puno lakše i opuštenije, ali nikad neće izblijedjeti to strahopoštovanje.

Profesor Štrljić podučio nas je mnogočemu i u profesionalnom i životnom smislu. Ima nas dosta na setu koji smo njegovi studenti, "pačići", kako mi iz šale znamo reći, i ogromno je zadovoljstvo osjetiti ponos, radost i kolegijalnost i s njegove strane. Jako sam zahvalna.

Glumački trening

Koliko ti (ni)je Luce Akrap bliska? Imate li kojih sličnosti?

– Svaku rolu koju gradim nastojim učiniti sebi bliskom. Gotovo sve ljudske osobine zapravo su u svakom od nas, pitanje je samo koje od njih kroz život razvijemo, a koje zatomimo, u kojim se situacijama aktiviraju i na koji se način manifestiraju.

S Lucom nerijetko pronađem sličnosti, najviše u predanosti, tvrdoglavosti, empatičnosti, naivnosti, strastvenosti i nemogućnosti da prelazi preko nepravde. Ipak, u nekim je situacijama odlučnija i kategoričnija od mene. A ja se više volim šaliti, zabavljati i kuhati od nje.

Koliko je ovaj format, s brzim načinom snimanja i malo repeticija, za tebe dobar glumački trening?

– Ovakav je format ponajbolji glumački trening, mentalni i fizički. U pitanju su svakodnevne velike količine materijala, velik broj suradnika, ekspresnost rada, teški zimski/ljetni uvjeti na lokacijama, neprestano psihičko i emocionalno šaltanje stanja, stalna pripremnost na promjene plana i rasporeda itd.

Zbog toga je nužno održavati psihofizičko zdravlje i biti brižan i odgovoran prema sebi. Srećom, sve se to lako podnosi uz dobre vibracije i osjećaj zajedništva i homogenosti.

U našem intervjuu s kraja 2019. za Novu godinu zaželjela si i "mir u svijetu", da bi se 2020. dogodio nemir oko korone koji još traje, a na to se nadovezao rat u Ukrajini. Kako gledaš na sve to i koliko ti je teško ostati pozitivna suočenoj s negativostima svijeta?

– Iako je to bilo rečeno u duhu šale, aludirajući na izbore za miss, u svakoj je šali pola istine. Da nije tragično, bilo bi komično. Hm, pandemija pa rat, kako gledam na sve to?

Gledam tako da se zbog gladi pojedinaca za moći i novcem uvijek žrtvuju nevini ljudi. Naravno da je teško ostati pozitivan, ali neophodno je. Zla je uvijek bilo i bit će. A jedino oružje za obranu je ljubav.

Neću dalje komentirati, samo ću pridodati jedan citat iz knjige "Rabljeno doba" spisateljice i istraživačke novinarke Svjetlane Aleksijevič: "... Sve se vrti u krugu. Narod je stado. Stado antilopa. A vlast je lavica. Lavica bira žrtvu u stadu i onda je ubija. Ostali pasu travu, gledajući lavicu koja bira sljedeću žrtvu, pa onda s olakšanjem uzdišu kada lavica obori žrtvu: ‘Nije mene! Nije mene! Mogu dalje živjeti‘... "

Kako s odmakom gledaš na "kontroverzije" koje je izazvala tvoja izjava u vezi s cijepljenjem? Stojiš li još pri svome?

– Nije se tu radilo o kontroverziji oko cijepljenja. Naime, ja nemam autoritet, odnosno profesionalno znanje da bih govorila o cijepljenju. Ja sam se izjasnila apropo uvjetovanja slobode kretanja, a time i prisustvovanja kulturnim i drugim društvenim događanjima te prava na rad posjedovanjem tzv. COVID potvrde.

Ne dijelim ljude ni po kakvoj osnovi i ne podržavam to. Čovjek je čovjek. Ili nije. Što se pogleda unatrag tiče, apsolutno i s ponosom stojim iza svakog slova. Pišući taj status, ni u jednom trenutku nisam pomislila da bi mogao izazvati tolike reakcije.

Iznenadio me ogroman broj ljudi koji su se našli istomišljenicima, slali javne i privatne poruke podrške, a i kolega, koji su potom i odlučili naglas reći i postupiti isto. To je dokaz nezadovoljstva, frustracije i brojnih drugih negativnih emocija koji je enorman broj ljudi (s pravom i razlogom) osjećao u tom periodu.

Nadalje, nije me iznenadila ni skupina koja se tim mojim statusom osjetila uvrijeđenom, a valjda i prozvanom te je postala konfliktnom. Ono što me rastužilo u ljudskom i profesionalnom smislu je korištenje (da ne kažem zlouporaba) dostupnosti medijskog prostora sa strane pojedinaca da subjektivno shvaćanje pročitanog pretvore u javni bezobrazluk i iskrivljavanje istine s ciljem sramoćenja.

Zaključno, od tada nastojim izbjeći upadanje u slične situacije jer količina zvonjave mobitela, pristiglih poruka, poziva u radio i TV emisije, zahtjeve za izjavama i intervjuima, prozivke, podrške i tako dalje, za mene nije ugodna i oduzima mi vrijeme u kojem mogu raditi ono što volim i što me uveseljava.

Ja nisam političar, hvala dragom Bogu, i ne želim biti. Ali na neke stvari ne mogu zažmiriti.