Ovoga puta donosimo nešto prilagođeni memento, u smislu priče o tome, kako su, još uvijek ne previše masovno, ali ipak u velikom broju, turisti na četiri kotača dolazili do grada Šibenika. Naravno, nije bilo mosta preko šibenskoga porta (ušća rijeke Krke) pa su se automobili prebacivali pomoću dvaju trajekata, "Tratice" za petnaestak automobila i jednoga manjega koji je mogao primiti samo šesto do osam vozila.
Bilo je to sredinom šezdesetih godina kad su turisti, već nadomak gradu i oni koji su kretali prema jugu, morali čekati satima da bi se ukrcali na neprikladne i stare trajekte i prebaciti u Šibenik preko onih 400 metara "vode". Na gornjoj slici turisti guraju svoja vozila prema Martinskoj koja se još i ne nazire, jer su udaljeni više od kilometra i pol od cilja, koliko je otprilike bila duga ta kolona vozila.
Most se tek gradio, a ni cijela magistrala još nije bila dovršena. Ljudi guraju svoje aute (i to uzbrdo) da svakog časa ne bi morali pokretati motore, pregrijavati, a i štedeći gorivo! Bio je to uistinu jobovski posao. Metar po metar za doći do martinske rive i trajekta.
Među tim autima prepoznajemo ne stare tipove, male citroene 2-CV koji su Francuzima u gradovima služili uglavnom za doći iz ulice u ulicu. A onda su neki s njima prešli pola kontinenta!
Na ovoj, pak, fotografiji snimljenoj istoga dana (bio je početak srpnja 1965.) ti auti skromna izgleda, već su poredani uz rub ceste prema pristaništu, otprilike 150 metara od rive. Iako se to na našoj slici ne vidi (malo su se skrivali od kamere!), njih su obilazili brojni „ambulantni prodavači“ nudeći im sokove i sendviče, a posao im je izvrsno išao. Sve su promatrali dokoni kupači.
Na toj fotografiji je i jedan poseban detalj koji s turizmom nema veze.
Naime, na sredini porta je usidren jedan brod. Zove se "Nickelina- S“ grčke zastave pripadnosti, koji je ondje, "nasred bove", stajao danima, jer je cijela posada napustila brod, otkazavši poslušnost kapetanu i kompaniji, koja im nije isplaćivala plaće. U solidarnosti, pomogao im je Sindikat pomoraca.
I takvi su prizori u prometu nadomak gradu trajali još pune dvije godine do dovršetka šibenskoga mosta, kada se situacija s autoturistima od toga ljeta 1967. promijenila kao preko noći. Dok su stari trajekti otišli pravo u rezalište.