Najudaljeniji hrvatski otok, Palagruža, definitivno je trag u beskraju. Čudo prirode i magični otok koji ni jedna slika, video, priča ili išta slično ne može opisati ni dočarati. Naprosto, trebate otići i doživjeti Palagružu sami. Onda ćete to pokušavati približiti pričom i slikama danima, jer ćete htjeti da svi dožive isto što i vi, tu čaroliju divljine, baš kao što ću sada pokušati i ja.
Od Palagruže do prvoga naseljenog otoka - Lastova ima 59 kilometara, a do Italije 52 kilometra. Nakon što smo prijateljica i ja bile na Korčuli na godišnjem, otišle smo i na Lastovo. Tamo smo upoznale Franu Škratulju i Zdenka Barbića iz Santor Travela koji voze izlete gumenjakom na Palagružu. Jedini s Lastova. Drugi je način ići s Visa, a treći privatnim brodom.
Kada smo čule za ovu opciju, uopće nije bilo dvojbe idemo li. Jedino što nas može spriječiti je loše vrijeme. Na sreću, potrefilo se savršeno. Krenuli smo ujutro oko 8 sati iz Zaklopatice na Lastovu, nas 12 "turista" željnih avanture i naša dva kapetana.
Uzbuđenje je bilo nemjerljivo. Nakon nekog vremena vožnje do tamo više se ne vidi kopno, ispred i iza nas nigdje ničega nema miljama. Samo beskrajno more i naša plovidba u tom plavom beskraju. Vožnja je trajala uru i po u kojoj smo samo ponavljale da ne možemo vjerovati gdje idemo i pjevale "Na Palagružu" od "Šo!Mazgoona", naravno. Kada smo je ugledale, sreći nije bilo kraja. To savršenstvo te stijene u moru usred ničega naprosto oduzima dah.
Lagano uplovljavamo kroz Malu Palagružu do Vele Palagruže. Predivno prozirno tirkizno more, oko nas ogromne stijene, kamen i krš, a na moru bonaca. Pogled nam mami plaža okrenuta Italiji. Na vrhu te strme litice nalazi se svjetionik, jedini znak života na ovom pustom otoku.
Na lanterni inače rade četiri lanternista. Dvojica su u smjeni mjesec dana na Palagruži, a druga dvojica kući. Onda se zamijene i tako posao funkcionira. Zanimljivo je da je u jednoj smjeni glavni svjetioničar Vojo Šain, iz Zavalatice na Korčuli, koji tamo radi 24 godine, a u drugoj je smjeni njegov sin Ivo Šain, tako da se otac i sin vide samo na par sati kada jedan dolazi na smjenu, a drugi odlazi. S Vojom mjesec dana živi i radi Krešo Tomašić iz Brne na Korčuli, a s Ivom je u smjeni Tomislav Žuvela iz Blata na Korčuli.
Iskrcajemo se iz gumenjaka i nogom stajemo prvo u to savršeno more, a onda i na kopno. Na Palagruži smo! "Sad možemo i umrit", zaključimo odmah. Dogovorno prvo odlučimo ići do lanterne do koje ima otprilike 15 minuta planinarenja. Gore nas čekaju lanternisti Vojo i Krešo i Vojina partnerica Manuela. Njihova ljubavna priča je filmska, pročitat ćete je u nastavku.
Krešo, Frane i Zdenko kreću nam spremati lignje i ribu za ručak za nas 12, a ja hvatam Voju da mi ispriča priču života u divljini. Palagruža u nama izaziva strahopoštovanje i divljenje. Moramo čuti sve o tome iz prve ruke.
Na svjetionik je 59-godišnji Vojo došao prije 24 godine. Prije toga radio je u škveru u Korčuli prije rata, a onda je bio pet godina u ratu. Poslije je išao navigavati na brod.
"U međuvremenu san stvori obitelj koju je tribalo prehranit i održat na životu. Dobi san i sina. Najjednostavnije je bilo poć navigat. Bi san dvi godine na brodu i nije mi ža jer san proša cili svit. Samo nisan vidi Australiju, a tri puta san iša oko svita. Posli toga san doša doma i priprema se treći put za poć na brod. U mom mistu ima jedan prijatelj koji je bi svjetioničar na Sušću. On me savjetova da dan molbu u Plovput, da mi je bolje na lanternu nego na brod. Reka je da će me primit za svjetioničara.
Tadašnja žena i ja se dogovorimo, i ja dan molbu. Deset dana prije ukrcaja na brod su me pozvali na razgovor i rekli da iden u Savudriju. Reka san da nema problema, da mi nije važno di, nego da mi je važan posal. Onda su mi rekli da okej, al da iden na Palagružu. Ču san bi za Palagružu pri toga, zna san da je na sredini Jadrana, ali nisan bi dotad. Doša san 1999. u deseti misec ko svjetioničar", priča mi simpatični Vojo.
"Taj dolazak je bi jeziv prvi put. Izgledalo je strava, pomisli san ‘ajme šta je ovo, di san doša’. Ali to ti je – ili se zaljubiš prvi put kad je vidiš, ili odustaneš. Puno je ljudi došlo na Palagružu šta su htjeli bit svjetioničari, ali nisu izdržali. Neki bi izdržali 15 dana, neki misec il dva. Ja san najstariji po stažu na Palagruži. Nisan bi na nijednom drugom svjetioniku ko radnik. Obaša san ih onako turistički", govori mi Vojo.
Na početku mu nije bilo lako. "Bilo je grubo, ali mi u obitelji smo navikli da se moraš sam snalazit u životu. Ovdi ni bilo ni struje ni vode prije. Nosi san kante vode za umit se i pit. Struje je bilo do 9 uri navečer. Nije bilo ni televizije. Bi je to vojni režim. Tako je to bilo dok nije krenu turizam.
Onda su ovde sredili apartmane, dva apartmana i dva stana su sredili nama svjetioničarima. Stavili su nam tekuću vodu i struju i danas mogu reć da živin ode bolje možda nego neko na Korčuli. Imamo televiziju i internet i sve", kaže nam Vojo i govori da mu ovdje nikad nije dosadno. Cijeli dan ima posla. Treba održavati i kuću koja je ogromna.
"Ako je ovi svjetionik izdrža oko 150 godina i ni propa, bilo bi šteta da propadne za moga radnoga vika. Zato ulažemo maksimalno truda da se svjetionik održava. I nas četiri svjetioničara i cila firma, svi dajemo maksimalno truda", kaže nam Vojo. Zanima me kako točno izgleda jedan njegov dan.
"Ako san dežuran, npr. zimi, dižen se u 3 i po ujutro. Bez obzira kakvo je vrime. Iden tamo sto metara daleko, uziman meteorološke podatke i šaljen ih da bi vi na kraju, i ribari i pomorci, imali izvorno vrime na Palagruži onaj sekund kad san ga ja pročita. To ide na vijesti i na internet i to radin 10 puta dnevno, svaka 3 sata.
Uz to vodin računa o struji, vodi itd. Sutradan san slobodan, Krešo je dežuran, ali to ne znači da ja negdi mogu ić ili ne radit ništa. Ako je nešto šta triba, radimo skupa. Ne možeš ti ode piturat ili održavat kad oćeš, nego ovisi o vrimenu. Nema puno kiše, ali vlaga zna bit ogromna. Tako da radiš kad je lipo vrime, nema veze jesi dežuran ili nisi", priča mi Vojo.
Kada dolazi ovdje u smjenu, nosi spizu za mjesec dana i sve ono što im treba.
"Firma plaća troškove svjetionika, a mi plaćamo sami spizu i sve šta nama triba", kaže mi.
"Samo, sina vidin dva-tri sata kad predajemo smjenu. Kako san se ja rastavi, sin mi je dolazi ode sa mnon često na Palagružu. Odgoji se sa mnon na svjetioniku. Njemu je to ušlo u krv, nije mu bilo strano prihvatit ovaj način života. Ne može svak ovo prihvatit.
Ako počneš razmišljat šta ti se ode sve može dogodit – mogu se razbolit, mogu past, slomit nogu, ruku… ma ti ćeš doć do bolnice. Ode ako ti je loše vrime, moraš se snalazit sam. Onda je maksimalna sigurnost na nama. Moraš dva puta promislit šta ćeš činit. Moraš bit jako oprezan", govori mi Vojo. Kad je lipo vrime odu na ribe, lignje, pođu na more, imaju kaić. Bace mriže, parangal, prođe im vrime, a i uvate ručak.
"Ode si i kuvar i doktor i sve si ode sam sebi", veli lanternist i kaže da nije tek tako prihvatiti sve što ovakav život zahtijeva. Njemu dane uljepšava njegova Manuela, u nju je zaljubljen kao i prvog dana. Upoznali su se u Stonu.
"Bratu mi je bi rođendan i reka san mu da ga vodin na kamenice u Ston. Manuela je prodavala sladoled na rivi. Ja san bi lud, nervozan, ono, dalmatinski temperament, beštiman ja... Njoj je to bilo simpatično, ona je Njemica i smijala se. Pitan je jel se to meni smije, kaže da je.
Svidila se ona meni tad, onda san ja njoj malo ‘ttttttttttt’ i prominili smo brojeve mobitela. Sada smo skupa sedam godina i živi sa mnon na lanterni. Ona ima svoju dicu u Njemačkoj, ja iman sina, imamo unuke, uglavnom, to su sve naša dica, mi to sve gledamo da je naše", priča mi sretni Vojo.
"Kada su se upoznali, Manuela je već bila čula za Palagružu, gledala je reportaže, to se njoj svidilo, a valjda san joj se i ja svidi", govori Vojo kroz smijeh.
"Lipo nan je na Palagruži. Voli ona mene i ja nju. Lipo nan je i doma u Zavalatici jer smo s obiteljima, ali ovde nam je savršeno. Kad je tek došla, nije znala ništa o moru. U kratko vrime se zaljubila u more i sve naučila. Nisan moga virovat koliko je zavolila more i naučila sve tajne pravih i vrhunskih ribara. Uložila je u štape 15 iljada eura. Sve kupuje za ribanje. Uvatila je jednom zubaca od osan kila. Ide sa mnon na more. Spremna je stat dan i noć sa mnon na moru, uživa", govori Vojo.
Ovdje imaju i kokoše, a prije su imali i tovara, kaže, kojeg je, misli, ubila crna udovica, ima i njih na Palagruži, pa treba biti oprezan. Ima dosta i šparoga koje Manuela bere.
‘Nabere Manuela 50 kila tih šparoga u drugi misec pa samo jedemo to i idemo na wc svakih tri minute.’ smije se Vojo.
"Jedinstvena je Palagruža, svi je vole vidit. Dolaze nam često turisti. Uglavnom dođu na sedan dana. Neki su bili i po misec dana ovde. Ti s njima možeš i ne moraš imat kontakt. Stvori san velika prijateljstva ovde na Palagruži, od najbogatijih do najsiromašnijih ljudi, ali meni su svi oni isti. Svima želiš dat sve ovde da osjete tu ljepotu", priča Vojo.
Bilo je ovdje i nesreća, prije nekoliko godina jedan se brod nasukao.
"To je bila najveća koća na Jadranu, ‘Morski vuk’. Ljude smo uspili evakuirat, zva san policiju i vatrogasce. Brod se cili razbi u male mrvice. Ovde moliš Boga da se razboliš po lipom vrimenu, ako je grubo vrime, ne može mi niko pomoć, moran spašavat sam sebe", govori Vojo.
I to mu se, naravno, dogodilo.
"Probi san ruku do kosti na žal (drvena greda sa željezom kroz nju) kad san spašava taj brod koji se nasuka. To je tribalo sanirat na Palagruži. Puhala je bura priko 100 km na sat, ranu je tribalo zatvorit. Slika san ranu i posla doktoru u Split. Reka mi je da hitno moran doć u Split u ambulantu, al kako se nije moglo ić, onda san skrpi sam sebe. Zaši san se iglon i koncon ko kako krpiš robu. Onda mi je doktor reka da san se bolje saši nego šta bi me on."
Nije to sve, prije dvije godine Vojo se bio i zapalio.
"Zapali se apartman i dok san gasi, zapali san se i ja. Ima san teške opekotine, a tek nakon tri dana je došla policija po mene jer nisan misli da triba doć prije. Baš je bilo grozno", priča mi Vojo.
"Najteže mi pada prvi dan kad dođen ovde i zadnji kad iden doma jer mi je onda najviše posla. Ostalo mi je sve po guštu. Ne fale mi ljudi. Kad vidin puno ljudi, odma mi je neka panika. Tako san se naviknu. Kad dođen na kopno i vidin puno ljudi, odma bi nazad na Palagružu. Moraš bit malo lud da bi moga ovo radit i živit usrid ničega.
Malo ljudi uspije opstat na svjetionicima. Ljudi misle da mogu, ali ne mogu. Ako ti dođeš ode i odbrojavaš dane do prvog u misecu kad ćeš ić ća, onda si u paklu. Ako si doša ovde i voliš prirodu i radit, onda si u raju. Meni ovde nema lošeg miseca, svi su miseci lipi ovde", priča Vojo.
"Najlipše mi je kad grmi, sijeva, kad je loše vrime, kad san zatvoren, a da je Manuela kraj mene", priznaje Vojo, koji je veliki dio života ostavio na ovom otoku. Moraš moći i znati živjeti u izolaciji, a njemu to odlično ide.
"Ne smiš imat crne misli jer bi poludi. Depresija se kontrolira radom i poslom. Ako ti nešto fali ili ne štima, odma to zaboravi i počni nešto radit", govori Vojo, koji je jednom čak doživio toliko nevrijeme da 26 dana u komadu nisu izašli iz kuće.
"Nismo bili u mogućnosti, to se dogodilo preko zime, to su ogromni naleti vjetra, preko 200 km na sat. Valovi su bili preko 12 metara. Najveći val izmjeren ovdje je 12,6 m. To je izmiri valograf, instrument koji miri visinu vala, i nakon toga je nesta. Tih 12,6 metara je kao da jedna ogromna zgrada ide prema tebi. Svi vi vidite Palagružu kad je lipo vrime, a samo mi koji ovdje živimo imamo privilegiju vidit je kad je ružno. Nekad ne možeš izać iz kuće jer bi te vjetar odma ubi", govori mi Vojo, koji ipak Palagružu ne bi mijenjao ni za što.
Odlazimo jesti svi skupa ručak koji su nam pripremili naši kapetani i Krešo. Nema čega nema. Dok jedemo, pogled u plavetnilo ne može biti ljepši.
Nažalost, vrijeme nam je za lagano poći s Palagruže. Odlazimo na kupanje, guštamo, a onda krećemo na Sušac. Moramo i tamo otići i poslušati "Sušac blues" od Marijana Bana i "Daleke obale".
Stižemo na predivni otok Sušac na kojem prevladava zelenilo, a boja mora je nikad ljepša.
Odlazimo do lanterne, penjemo se i snimamo pogled od milijun dolara.
Palimo "Sušac blues" i otplešemo na vitru, onako, za uspomenu i u čast Banu. Pitomiji je Sušac od Palagruže, i on ima svoje čari.
Naravno, idemo nazdraviti s lanternistom. Daje nam svjetioničar Luka Tomić domaće rakije od rogača, višnje, loze, što god hoćemo. Na Sušcu je najbolja janjetina, kaže nam jedan od dva čuvara Sušca. Sljedeći put, kažemo mu, dolazimo na janjetinu. Osim ovaca, ima Luka i kokoše i zečeve tamo. Nije mu dosadno, a i turista ima.
Otkriva nam jednu zanimljivost i "legendu" Sušca pa nam pokazuje Luka i sobu "u kojoj se prave samo muška dica", ako kome triba, da zna. Pogled iz sobe je, malo je reći, divan.
Kako nam vrijeme brzo prolazi u dobrom društvu, idemo se na brzinu baciti u more, pa trebamo krenuti natrag na Lastovo.
"Nikad duže nismo ostali na izletu, ali nikad nismo ni vidili da je neko ovoliko sritan ka vi šta je na lanternama", govore nam Zdenko i Frane, koji su nam ovaj dan sve omogućili i hvala im.
Na Palagružu i Sušac se sigurno vraćamo, ako ništa, bar da Voji, Kreši, Manueli i Luki odnesemo tiskano izdanje Slobodne Dalmacije za uspomenu.
