U proteklu nedjelju u Šibeniku se u prolazu zatekla grupa turista čak iz Tajlanda, tražili su gdje mogu kupiti suvenire iz ovoga kraja. Nismo ih imali kamo uputiti jer je sve bilo zatvoreno, a inače takvi dućani još nisu u pogonu.
Čekali su autobus da krenu u razgledavanje Slapova Krke.
Ali ni ondje, osim zamamne prirode, još nema nešto što mogu ponijeti kao uspomenu.
U našoj smo arhivi, pak, naišli na fotografije koje zorno pokazuju kako je to nekad bilo pod Skradinskim bukom, kad Krka još nije bila proglašena nacionalnim parkom, a kako je u novije doba.
Početkom proljeća 1970. godine našli smo se na Skradinskome buku kako bismo obišli tamošnju HE “Jaruga”, i usput smo prošli pokraj jednog usamljenog mještanina iz Dubravica koji je u košari i kartonskoj kutiji nudio sitne rukotvorine. Ali tada se kraj njega nitko od posjetitelja koji su obilazili slapove nije zaustavio.
Godine su prolazile i Krkom je proteklo mnogo vode, pa su se prilike mijenjale. Posebno otkako je 70 kilometara vodotoka rijeke Krke 1980. godine proglašeno nacionalnim parkom.
I tako smo došli čak do 2010. godine.
Bilo je 29. rujna te godine, na blagdan sv. Mihovila, kojega Šibenik posebno slavi kao svoga nebeskog zaštitnika.
Desetak posebno uređenih štandova za proizvode lokalne “radinosti” bilo su prepuno delicija svake vrste, za konzumaciju i kao suvenir. Osam kilometara nad Skradinom, zastali smo kod žene baš iz Dubravica. Rekla je da pet godina tijekom cijele sezone drži taj banak i da joj ide. Nudi desetak vrsta voćnih likera, suhe smokve, fritule, pošećerene breskvice, žesticu lozovaču. Ima za svakoga.
Danas, pak, Nacionalni park “Krka” ima cijelu mrežu svojih štandova i prodajnih mjesta oko starih mlinica, s vrijednim suvenirima podneblja prirode Skradinskoga buka.
Ali ni slikoviti stari banci sa svim i svačim za svačiji ukus nisu utrnuli.