Ako itko zna što znači ona bosanska 'Imo, pa nemo' onda to zna Jelena Petković. Eto, ona je imala u jednom trenutku titulu Miss Universe Hrvatske, ključeve daewoo matiza - i ne samo ključeve nego i cijelo auto, koji je u ono vrijeme, 2001. godine, za nju, osamnaestogodišnjakinju bio poput mercedesa - te kartu za izbor Miss Universe u Portoriku. A onda, nakon pet minuta, hladan tuš - niste Miss, niste ni prva do nje, nego druga pratilja. Došlo je do pogreške u brojanju glasova!
Nije jedan, dva, tri - nego tri, dva jedan.
Kako se Jelena osjećala? Sve se mislim, isto kao onaj rođo iz vica koji je od zlatne ribice zaželio da postane poznat, bogat i slavan. Pa mu ona reče - ništa se ti ne brini. Sad ćeš zaspat, a kada se probudiš, bit ćeš i poznat i bogat i slavan.
Ujutro su ga budili - 'Ustaj Ferdinande, idemo za Sarajevo!'
Na koncu, Jelena je s Vladimirom Kraljevićem, vlasnikom licencije za Miss Universe završila i na sudu, i našla se u kovitlacu medijskih bura, Scila i Haribdi, kao šibensko dijete od osamnaest, devetnaest godina koje se tek učilo kako se snaći u tome svemu, u krivo prenesenim ili iskrivljenim izjavama. Bilo joj je to tada, reći će, i teško i mučno i neugodno, ali danas shvaća da joj je sve to bila 'dobra škola' kroz koju je zahvaljujući i podršci svoje šibenske agencije 'Leona' nekako plivala i brodila.
- Bilo mi je to vatreno krštenje i što se tiče pozornice i stjecanja medijskog iskustva. A moja ambicija je ionako tada bila više usmjerena prema voditeljskom poslu. Tada su izbori za Miss imali veliki medijski odjek i donosili su mogućnost da se tako nešto i ostvari - kaže danas Jelena, koja je na kraju dobila i presudu da je oštećena, ali od toga baš i nije imala neke koristi, jer su troškovi suđenja, u sporu koji je trajao sve do nedavno, sve to pojeli.
No, lijepa Šibenka, za koju je to danas 'past tens' izvukla je iz toga druge koristi:
- Ljudi te vide, dobiješ ponude za neke voditeljske, novinarske poslove, krećeš se u određenom krugu ljudi koji te može prepoznati ako imaš određenu ambiciju. I to mi je u konačnici sve bio put do marketinga, što definitivno mislim da dobro radim, u čemu bih se htjela i zadržati, jer su se tada i počeli stvarati temelji marketinga u Hrvatskoj, otvarati agencije... - govori Jelena što joj je njezina borba dala, odnosno donijela...
Jer, danas je Jelena s Josipom Rukvinom, svojim nevjenčanim suprugom, s kojim živi u Rijeci, vlasnica firme "Vectrino" koja se u srpnju ove godine okitila posebnim priznanjem 'Drone Hero Europe', osvojenoj na najvećoj europskoj poslovno-tehnološkoj konferenciji o primjeni bespilotnih letjelica 'UAV Expo Europe' u Bruxellesu. Čime su potukli konkurenciju?
- Projektom korištenja dronova u suzbijanju komaraca, što je jedan inovativni koncept koji je osmišljen kod nas, 'in house', od početka do kraja, u suradnji s riječkom Dezinskecijom, i koji ćemo i prezentirati i u Las Vegasu na svjetskoj konferenciji ovog tipa - sipa Jelena kao iz rukava, a ja ostajem bez teksta, jer sam od jedne misice - bivše, ali ipak - na pitanje kako ide posao očekivao odgovor tipa Fani Čapalija - 'It's OK'.
A ono me umjesto misice dočekala skoro pa doktorica znanosti da mi 'malo pojasni' kako se dronovima, 's pomoću posebne infracrvene kamere detektiraju sve lokacije na kojima su vodene površine, točno se softverski izračuna volumen i koliko je potrebno larvicidnog sredstva za koju lokaciju, i na taj način se najbrže i najlakše, i na ekološki najprihvatljiviji i najefikansiji način rješava taj problem. Dva čovjeka s jednim dronom pregledaju 120 hektara površine! Jedini problem zašto to još čeka u primjeni je zakonska regulativa, jer dronovi do prije tri godine nisu ni postojali kao nešto što se treba zakonski regulirati' - ostavila me Jelena otvorenih usta.
- A neki dronove i dan-danas gledaju kao igračku! - veli mi.
- Da neki, evo ja prvi!
- Niste jedini. A mi smo, evo, nedavno imali završni projekt za liburnske vode gdje smo tražili potencijalne izvore pitke vode na području Liburnije i pronašli trideset četiri izvora potencijalno pitke vode u moru što je isto tako jedan zanimljvi projekt.
A tu već upada i Josip, koji je za razliku od ekonomistice Jelene, inženjer građevine, drugi, tehnički dio tvrtke.
- Za traženje izvora pitke vode u moru koristili smo dronove i daljinski upravljane podmornice koji su bili sinkronizirani. I onda se iz odnosa nekih temperatura i saliniteta u vodi može vidjeti koliko je nešto i za što iskoristivo. Sad to nama izgleda opet čudno iz našega hrvatskog iskustva da netko traži vodu u moru.
- Da nekome, evo opet meni!
-...ali s aspekta Izraela, gdje se svaka litra vode reciklira... Oni otpadnu vodu nakon pročišćavanja koriste ponovno za piće, a da ne spominjem za navodnjavanje. Dakle, vode nema svugdje kao u nas gdje smo navikli da ono što ide iz izvora na Krki u preljev, ide u more. U drugim zemljama taj koncept uopće ne postoji! - veli Josip, a Jelena, koja je u tvrtci - kao što ste već mogli i zaključiti - zadužena za marketing, poentira:
- Mi smo odmah nakon objave tog završenog projekta koji smo radili u suradnji s Građevinskim fakultetom i koji je potvrđen kao uspješan koncept traženja pitke vode u podmorju dobili upit iz Capetowna da im napravimo 'know how' da se posluže sličnom metodologijom. Tako da sve što radimo nije ničija kopija nego nešto što smo mi osmislili i istražili ovdje kod nas.
Nisu tu samo dronovi, nego i 3D printeri, automatski navigirane podmornice koje za razliku od ronioca mogu ići puno dublje i ostajati puno duže. Možemo ih prilagoditi da idu do četiristo metara, ali nemamo potrebe za tim, jer smo ih podesili za sjeverni Jadran do 140 metara.
- Uh, već vidim naslov - 'Tvrtka bivše misice ima više podmornica nego Hrvatska ratna mornarica' – upadam opet ja, a Josip mi potvrđuje:
- Da, točno je. Barem jednu više!
U Šibeniku su Jelena i Josip 'radili' šibensku katedralu koju su dronovima snimili iznutra i izvana, laserski je izmjerili i premjerili da bi iz toga svega mogli napraviti 3D model katedrale i isprintati je u 3D, u sve tri faze njezine gradnje, u prozirnom materijalu, nalik staklu, koji otvara sasvim novi, dosad neviđeni pogled u unutrašnjost katedrale, poput nekakvog 3D rendgena, za multimedijalne efekte. Kako se unutar katedrale gubi signal, a dronovi funkcioniraju preko GPS signala bilo je to tehnički jako zahtjevno - dronovi su i padali, čak 'obadva'.
Eto, tako je išao put nesuđene šibenske misice - od trona do drona.
S Josipom se upoznala prije više od deset godina, slučajno preko zajedničkog prijatelja, u Zagrebu, nekoliko godina su održavali vezu na daljinu dok je ona studirala u Šibeniku hotelski menadžment i radila još tisuću drugih poslova - između ostalog i kao novinarka u 'Šibenskom listu'. Kako je Josip iz Rijeke, prebacili su se na Kvarner, pa je i tamo radila kao direktor marketinga u časopisu 'Livingstone', bila i PR za razne projekte...
- Zarađivali smo dobro, dobili kćer Rozu prije četiri godine, a onda smo opet sve to ostavili i krenuli u nepoznato, s vlastitom tvrtkom u vlastiti biznis i avanturu. Od trona do drona. Čije će tržište - citira nam Josip Forbesa - 2020. godine vrijediti 130 milijardi dolara. To je velika stvar. Vani je to 'velika stvar' koja će promijeniti svijet, posebno u poljoprivredi. Postoje, recimo napredni spektri svjetla kojima ti iz drona možeš vidjeti je li biljka bolesna petnaest dana prije nego što počne venuti? Ti vidiš da ona nije dobro jer ne radi fotosintezu! Možete li zamisliti koju će to revoluciju izazvati... A mi smo jedna od rijetkih tvrtki u Hrvatskoj koja radi realne projekte s dronovima, i to dovedemo na razinu da to može raditi osoba sa srednjom školom, a ne da to bude nekakav koncept za znanstvenu zajednicu - zarazno je Josipovo oduševljene svojim poslom i tehnološkim mogućnostima...
A ćerce, koliko ti je život mogao biti jednostavniji da si krenula putem ostalih misica, pa se udala lipo za nogometaša, okrećem se sad ja ponovno svojoj Šibenki Jeleni. Pogotovo, što joj je to blizak milje, tata joj je bio nogometaš i to vrhunski, Mile Petković, dugogodišnji kapetan Šibenika, igrao je stopera i zadnjeg veznog, i mogao napraviti i veću karijeru, ali je uvijek ostajao kući, u Šibeniku, s obitelji. Iako, kad čovjek čuje podatak da je firma koja im je u Bruxellesu, u finalu bila konkurent za nagradu, kada je ponudila dionice na burzi izlistana za šezdeset milijuna eura, onda...
- A ne, takvo tržište kod nas ne postoji, ali mi smo sretni i zadovoljni s ovim što imamo, što smo zajedno stekli u Rijeci, počevši od ničega, upoznali se kao studenti, a sad imamo tvrtku, stan, auto, puste dronove, podmornice, ljude zapošljavamo... - govore uglas.
A je se mislim:
- Je li to lakše ili teže nego boriti se i zalagati za mir u svijetu, što je uobičajeno da svaka misica kaže kada je izabiru...