Iznenadili biste se koji psi statistički najviše grizu: to su maltezeri, malene, bijele kućne maze, i to upravo zato što im se obično pusti da rade što hoće, jer su "tako dragi i slatki".
Taj podatak iznosi Marko Čogelja, certificirani stručni suradnik - voditelj tečaja poslušnosti nacionalnog Kinološkog saveza, inače umirovljeni vojni pirotehničar koji je odgojio vrhunske potražne službene pse, a već osam godina u sklopu svoga obrta Bon Ton Dog za prihvatljivu cijenu održava tečajeve poslušnosti i socijalizacije pasa, ili kako jednostavno kaže:
- Pomažem onim ljudima koji ne znaju što bi sa svojim psom jer je neposlušan i treba im stručna pomoć da ga dovedu u red!
Čogelja je, vođen imperativom da u vremenu kada je pasa iz dana u dan sve više, krajnji društveni cilj treba biti socijalizirani kućni ljubimac, naviknut na druge ljude i pse. Poslušan i pristojan, po bontonu zajednice gdje živi i zajedno sa svojim čovjekom dolazi u razne interakcije. Ovih dana Čogelja je nadopunio svoju korisnu službu te otvorio besplatni tečaj za vlasnike štenaca koji još nisu navršili godinu dana, kada je već vrijeme za ozbiljni odgoj i socijalizaciju.
Zamjena uloga
Dakle, nastavili smo razgovor, maltezeri ne spadaju u opasne pse niti njihov ugriz može teško ozlijediti, no to samo pokazuje što se događa kada čovjek i pas zamijene uloge, pa onaj koji bi uvijek trebao biti hijerarhijski niži, a to je pas, preuzme glavnu riječ, ostajući bez kontrole. Zamislimo što je sve moguće ako je riječ o velikoj životinji, da ne govorimo o onima koji su zakonski svrstani u opasne pse, a kod nas su to svi psi pasmine terijera tipa bull koji ne potječu iz kontroliranog uzgoja i nemaju rodovnicu Hrvatskog kinološkog saveza. Prema istom Pravilniku o opasnim psima, životinju se proglašava opasnim psom ako je ničim izazvana napala čovjeka ili drugog psa i nanijela mu tjelesne ozljede ili ga usmrtila.
Takvi psi su kao ruski rulet, naročito ako su uvježbani da budu agresivni i to nažalost može završiti tragično, poput nedavnog strašnog događaja u Zadru, kada je američki staford koji joj je unuk ostavio na čuvanje, 82-godišnju staricu izgrizao do smrti.
Potaklo je to opetovanu raspravu o opasnim psima, a nama je povod za razgovor s Čogeljom, budući da sve više građana drži pse, no s druge strane raste broj nemilih događaja sa životinjama izvan kontrole. Incident se, nema tome puno, dogodio i u Milni na Braču, kada je također staford iznebuha napao i ozlijedio maltezera, potom i njegovu vlasnicu, da bi razularenoga psa na kraju usmrtio policajac hicem iz pištolja. Svakako, tužan kraj za životinju čije je ponašanje najvjerojatnije skrivio neodgovorni vlasnik.
- Za taj upravo strašni zadarski slučaj imam jedino podatke objavljene iz medija i sigurno nikad nećemo saznati što je bila iskra koja je potakla psa da usmrti poznatu osobu. Vrlo čudno, neobično i kobno, nažalost. Možda nije dobro da o tome uopće govorim, jer ne želim nikome suditi, no bit ću hrabar i pokušati sumirati – komentira Čogelja.
Kao prvo, ističe, pas se nabavlja za sebe, a na čuvanju može biti svega nekoliko dana. Odsutnost vlasnika može biti problematična, no život je naprosto takav da ljude odvede na druga mjesta gdje pas s njima ne može biti.
- Da ne govorim o tome da je loš završetak moguć kada je pas odgajan tako da ga se huška s naredbom: "Drž‘ ga, drž‘ ga!" Ali, opet nagađam! - zaključuje sugovornik.
"Belgijanci" u trendu
Tvrdi da držanje psa kao kućnog ljubimca i punopravnog člana obitelji, sa svom pažnjom i njegom, a ne da bude sredstvo prisile, modni dodatak ili što drugo, čini da životinja nema razloga pokazivati svoju lošu stranu.
- Kontrola nad psima, međutim, ostavljena je na brigu isključivo vlasnicima, a tek kada dođe do kakve nevolje, tada se uključuje represivni aparat države. Svakoga psa treba socijalizirati, a ne prebacivati jedino vlasnicima na svijest i savjest.
Sigurnost se ne izgrađuje na takav način, naročito ako se mladi, neiskusni ljudi započnu igrati vatrom pa nabave vrlo agilne, potencijalno oštre pse, poput belgijskih ovčara i započnu ih sami trenirati za napad i obranu izvan kinoloških društava i regularnih procedura, primjenjujući savjete s YouTubea.
Prava je pomama za tim psima, u zadnje vrijeme su ti "belgijanci" u nekakvome trendu, a nije preporučljivo da ih se nabavi kao prvoga psa. Za neke mlade ljude oni su kao BMW koji jedva čekaju imati, pa da udare po gasu, tako ja to objašnjavam. Ili su poneseni Salmom Hayek, čiji belgijski ovčari u onome filmskom serijalu rade kao na daljinskom upravljaču. Jedini je problem što život nije film, niti su oni sposobni do te mjere dobro obučiti psa – skreće pažnju Čogelja na tu pojavu i ambicije kod šibenske mlađarije.
- Dolaze mi s pitanjem treniram li ja pse za napad i obranu, a kada im odgovorim protupitanjem: "Što će ti to uopće?" i odbijem ih, jer se to kosi s mojim poimanjem držanja psa, zaključe da ne poznajem tehnike koje ih zanimaju, pa me još ogovaraju da sam neznalica – nasmijao se Čogelja.
- A ja ih upućujem tamo gdje treba i gdje se napad i obrana treniraju kao sportska disciplina, a to su kinološka društva, i to nakon početnog testiranja čovjeka i psa. Ugrizi se, dakako, vježbaju isključivo na debelo podstavljenim kombinezonima markiranata.
- Što će nekome normalnih socijalnih interakcija i težnji – izrazit ću se tim terminom – pas koji će služiti za napad i obranu? Što te osobe žele raditi s takvim psom?, osnovno je pitanje. Životinja se prvo treba naučiti poslušnosti i socijalizirati, pa tek potom podvrgavati složenijim treninzima. Samoukost i olak pristup mogu dovesti do zloupotreba; ako pas nije poslušan, lako ga je nahuškati na nekoga, ali vjerujte da je nemjerljivo teže takvoga psa, već ustremljenog, ispaljenog kao iz praćke, opozvati k nozi ako je napadač ustuknuo. Tu nema škole, nego se do takve discipline i kontrole životinje dolazi s puno, puno rada i znanja. I vodič i pas trebaju se ustrajno obrazovati za nešto takvo – kaže Čegelja i otkriva da u Šibeniku imamo vrlo predanog, samozatajnog vodiča pasa na pragu da postane član hrvatske reprezentacije u sportskoj radnoj disciplini napad i obrana. Nije mu otkrio ime jer nije siguran da bi on to želio i pravi je primjer sportaša koji se nikad neće razmetati svojom vještinom i sposobnostima svoga psa, niti išta od toga objavljuje na društvenim mrežama.
Stručni kadar
- Bez brige, pas takvih vodiča nikad neće iskočiti iz kože i počiniti kakav incident, jednako tako ni službeni, vojni i policijski psi. Malo kad ili nikad službeni pas je nekog ugrizao, uvijek su to neki psi "sa strane". Uostalom, pravi vodiči u sportskoj kinologiji i državnim službama stabilni su ljudi sposobni kontrolirati svoje pse, a obvezuje ih etički kodeks, slično karatašima koji ne smiju zloupotrijebiti svoju vještinu – govori Čogelja.
Po njemu, treba na prvom mjestu odgojiti društvo i ljude. Da imaju pse za ljubav i zadovoljstvo, za boljitak djece čiji imunitet postaje bolji kada je pas u obitelji, da se uče obvezama prema životinji i oplemenjuju se.
- To treba govoriti ljudima, nikakve obrane i napadi. Moj posao kao voditelja tečaja poslušnosti je da im u ruke dadem alat kako da se bave psom i postanu mu autoritet bez velike sile, jer će pas koji se osjeti moćnijim pokušati nametnuti svoja pravila, a to je nedopustivo i smjesta mu treba pokazati tko je vođa. Ne radim individualno, da mi se životinju ostavi kao auto kod meštra, pa kada bude popravljen, eto ti ga natrag – kaže Marko Čogelja. Završio je još s jednom napomenom svima koji žele upisati tečaj poslušnosti:
- Budući da je pasa u Šibeniku toliko da posla ima za nekoliko trenera, skrećem pažnju na to da tečajeve legalno mogu održavati jedino licencirani voditelji HKS-a, koji su po stupnjevanju pri vrhu stručnog kadra sportske radne kinologije na čelu sa sucem. Svi ostali ispod stupnja voditelja tečaja kao što su pomoćnici voditelja tečaja, markiranti, te tragopolagači također su stručni kinološki kadar, međutim nisu ovlašteni za održavanje tečajeva – zaključio je Marko Čogelja.
"Treba mijenjati Pravilnik o opasnim psima, a Hrvatska je tu dosta liberalna i mekana. Druge zemlje točno navode pasmine zabranjene za držanje bilo kome, dok smo u nas opasne pse sveli na ‘terijere tipa bull‘ bez rodovnika i njihove križance, a nadzor ostavili vlasnicima i komunalnim redarima koji to rade kako mogu i znaju. Opasni psi trebaju proći test socijalizacije, biti sterilizirani - osim ako ne služe uzgoju - i nositi brnjicu, no kako je u praksi, ako je kontrola svedena na savjest vlasnika i komunalne redare koji to rade kako mogu i znaju?
Zadarski slučaj opet je otvorio polemike i stječe se dojam da jedino Udruge za zaštitu životinja vode brigu o životinjama, a to nije istina. Ne slažem se s nekim njihovim nastojanjima, poput onoga da se svi veliki psi proglase opasnima i obvezno steriliziraju. Treba nam šira rasprava zaštitara, predstavnika sportske i radne kinologije, lovačke kinologije, izložbene također. Treba i njih nešto pitati, izvući sve što je najbolje i ne biti isključiv. Meni je posebno drago što su svi više puta ponovili da treba raditi na edukaciji. Ljudi koji pohađaju moje tečajeve dobiju saznanja kako se pas treba ponašati, voljni su naučiti ‘trikove‘ i možemo kazati da su odgovorni građani.
U Hrvatskoj, nadalje, već postoje gradovi i općine koji su propisali ispite za vlasnike pasa. Ima ih sve više, a i HKS je osmislio program ‘Pas građanin‘. To nije sportska radna kinologija, nego je fokus na psu kao kućnom ljubimcu i tu je točno propisano što pas treba znati i što se u toj školi treba dobiti. Bez obrane, napada, ugriza, nego kada sa psom odeš u kafić da mu se, dok pristojno miruje, jedino obrate s: "Vidi ga lip li je..." - govori Čogelja.
