StoryEditorOCM
Lifestyleosobna priča

Redatelj koji je snimao dokumentarce o velikim Šibenčanima o životu s teškom bolesti

Piše Toni Volarić
15. listopada 2024. - 11:53

Subota u siječnju 2024. Dan koji ne zna čemu služi. Sajmeni dan na Balkanu. Rano jutro, pola šest. Otvaram oči i pokušavam shvatiti gdje sam. Osjećam užasnu glavobolju. Što se događa? Živim sam, ali osjećam da je netko iza mene. U jednom trenutku kao da kroz šapat čujem nekoga, piše Gloria.hr

"Dobro jutro. Sigurno ste se uplašili. Drago mi je, ja sam gospodin Parkinson, navikni se jer nikada te neću ostaviti". Ostao sam paraliziran od šoka. Tijelo mi je podrhtavalo, a ja sam pomislio kako je sve to samo užasan san. Pribrao sam se, otuširao, odjenuo i 15 godina starim automobilom krenuo na snimanje jedne od epizoda novog HRT-ovog dokumentarnog serijala.

Istog tog dana cijela ekipa s kojom sam radio, od šminkerice do snimateljice, gledala me u čudu. „Toni jesi ti dobro, usporen si, vadiš mobitel iz lijevog džepa 5 minuta?“. „Ma sinoć sam pretjerao s alkoholom“, pokušavao sam raspršiti i vlastite misli o tome kako mi se tresu lijeva ruka i vilica. Odradili smo snimanje nekoliko sugovornika, otišli na kavu, a lijeva ruka i dalje mi se nenormalno tresla. Bio je to sasvim dovoljan poticaj cijelom društvu s kojim sam sjedio da me prijekorno pogledaju. "U redu, otići ću doktoru", kazao sam tek da smirim situaciju i uvjerim sam sebe da je taj korak nužan, ali da neće puno toga promijeniti.

Dan poslije sjedim kod mame na nedjeljnom ručku. Donja vilica podrhtava dok prinosim žlicu juhe ustima. Mama se pravi da nije vidjela, a ja ipak preventivno kažem: „Jao, vruća je ova juha, ali jako ukusna.“ Odjednom shvatim da u lijevoj ruci nemam snage i da mi se koordinacija vilice i noža postaje nemoguća misija. Vidjela je mama da se mučim s rezanjem mesa, no uvjeravao sam i sebe i nju da je sve u redu.

Ruka mi se s vremenom počela kočiti pa sam otišao u Traumatološku bolnicu i zbog nekog kalcifikata u nadlaktici išao na deset fizioterapija. Javio sam se nakon zadnje terapije doktorici koja me u jednom trenutku upitala: „Gospodine, biste li vi otišli neurologu? Samo da isključimo neke stvari.“

Tada sam prvi put čuo za izraz ambulanta za ekstrapiramidalne bolesti. Zabrinuo sam se te večeri zbog doktoričinih sumnji, posebno jer se stanje iz dan u dan pogoršavalo, posebno nakon što su me jedan od vikenda koji provode kod mene, 19-godišnji sin David i 15-godišnji Vito pitali zašto sam tako usporen i stalno pospan. Lijeva ruka mi se, posebno ujutro, jako tresla, brada treperila gotovo bez prestanka, a bližio se i dan pregleda kod neurologa.

Tog 8. veljače došao sam na Rebro u devet ujutro. Liftom punim bolesnih i ustrašenih ljudi, odvezao sam se na četvrti kat i prošao ispod staklenog natpisa „Neurologija“. Imao sam tremu, ali se i stalno tješio da popodne imam snimanje i da će sve biti kao i ranije. No, bio sam potpuno nespreman na ono što je slijedilo. Simpatična me doktorica dočekala sa smiješkom i odmah s vrata, da nisam progovorio niti riječ, rekla: „O dobro jutro, gospon Parkinson!“. Objasnila mi je da je bolest nedovoljnog stvaranja dopamina u mozgu neizlječiva, dala mi je terapiju i tješila da će tablete djelovati na način da će simptomi biti blaži. „A koliko imam vremena normalnog života prije nego, kao Michael J. Fox, počnem neprekidno plesati breakdance?“, pitao sam ju. Nakon što se prestala smijati rekla je da ima za mene dobru vijest jer neću dovoljno dugo živjeti da bi se bolest toliko razvila kao kod tog glumca. Ajde fino. Strah? Nisam osjetio. Pomislio sam kako će moje sinove biti sram kako se tresem i kako sad, čim se sazna, neću više dobivati poslove jer će me gledati kao ranjenog jelena. Doživjeti kao problematičnog i hendikepiranog redatelja koji ne može biti jednako dobar kao prije dijagnoze. Odlučio sam skrivati svoju bolest i paziti da me neki od simptoma ne izda pred kolegama. Međutim, čak me i konobar iz kvartovskog kafića u koji često zalazim pitao zašto sam tako čudan, spor i nespretan. Mjeseci su prolazili, ja sam redovito uzimao terapiju i živio gotovo normalno, sve do jednog snimanja.

Cijeli tekst pročitajte OVDJE

15. studeni 2024 23:48